Boris Buden je hrvatski teoretičar kulture, publicist i filozof, sa berlinskom adresom. Poznat je po preciznoj analizi mračnih devedesetih godina. Na Zagrebačkom sveučilištu diplomirao je filozofiju, uz dopunske studije marksizma, pa stoga sasvim relevantno u dnevniku, koji je vodio protekle sedmice za RSE, objašnjava zašto marksizam nije stvar prošlosti, ali i zašto se njime u današnje vrijeme bavi britanski The Guardian.
Doktorirao je iz teorije kulture na Univerzitetu Humboldt u Berlinu. Eseje je tokom devedesetih godina objavljivao uglavnom u Arkzinu, u kojem je bio i urednik, a kasnije su skupljeni u zbirci "Barikade". Na prostorima Balkana su mu objavljena djela "Kaptolski kolodvor", "Vavilonska jama", "Zona prelaska - o kraju postkomunizma".
Povod dolaska Borisa Budena u BiH i grad na Vrbasu je program "Otvoreni univerzitet" koji okuplja lokalne, regionalne i svjetski poznate eksperte, mislioce i autore za doprinos razvoju javnog angažmana, i generalno, univerzitetskog i opšteg obrazovanja, otvorenog i dostupnog svima.
U dnevniku za RSE osvrnuo se na to kako je u Banjoj Luci ostala ulica koja nosi ime narodnog heroja Mladena Stojanovića, ali su u gradu dodali i novu, onu koja nosi ime njegovog ubice, saradnika okupatora u Drugom svjetskom ratu, te kako je Dodik ostvario Tuđmanov san.
Pročitajte i poslušajte kako je i zašto Kutina najbolja opština u Hrvatskoj...
Subota, 26. rujna
Na graničnom prijelazu iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, pored mosta preko Save s bosanske strane, stoji veliki plavi pano s natpisom "Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu" prvo na ćirilici, potom na latinici i napokon na engleskom. Ispod te dobrodošlice stoji, također u tri verzije: "Gradiška". Međutim, kad se bolje pogleda, ispod plave boje još uvijek se jasno nazire u međuvremenu izbrisan pridjev "Bosanska".
Ulaziš, dakle, u državu koja se već u dobrodošlici stidi svoga imena. Štoviše, otvoreno ga negira. Ali, između nas, država u koju smo ušli nije ni bila Bosna i Hercegovina, nego takozvana Republika Srpska, stvorena iz dva razloga.
Prvo, kao kvazidržavni provizorij koji premošćuje ponor između nacionalističkog ideala Velike Srbije i smiješno tragičnog debakla tog ideala u stvarnosti postjugoslavenskih odnosno globalnih odnosa moći. To je "daj-šta-daš" luzera koji se još uvijek nada da će sljedeći put napokon trefiti svoj historijski jackpot.
Drugi razlog je još morbidniji: da se ne samo svim ljudskim žrtvama palim u ime srpskog nacionalističkog ideala nego i svim zločinima počinjenim u njegovo ime, ipak, da nekakav naknandi smisao. Nažalost, pali su i klali su uzaludno.
Nedjelja, 27. rujna
Srđan je u Ljubljani magistrirao na temi promjene imena ulica i trgova u Banjoj Luci u vrijeme i nakon rata devedesetih. Središnja ulica u gradu koja se nakad zvala Maršala Tita, danas je Ulica Kralja Petra I Karađorđevića. Na nju se nastavlja ulica Mladena Stojanovića. Potonji je bio legendarni partizanski komandant s Kozare, predratni komunist, liječnik s bečkom diplomom i narodni heroj. Svojedobno je njegovim imenom nazvana i jedna bolnica u Zagrebu.
Banja Luka
Danas, pak, u Banjoj Luci ulicu ima i Rade Radić, četnički komandant koji je izravno odgovoran za smrt Mladena Stojanovića i koji je kao vjerni suradnik njemačke okupacijske vojske i Endehazije strijeljan nakon rata. U Banjoj Luci je, čini se, Tuđmanova ideologija nacionalnog pomirenja, njegova morbidna vizija pomiješanih kostiju partizana i Hitlerovih kolaboracionista realizirana konzekventnije nego u vrhovnikovoj domovini. To pomirenje, međutim, također je imalo svoju cijenu.
Srđanov otac, koji je u vrijeme izbijanja rata u Bosni 1992. bio policajac u tom gradu, otvoreno se suprotstavio zločincima. Završio je slično Reihl-Kiru. Bratstvo i jedinstvo je, ipak, preživjelo, makar u zločinu.
Ponedjeljak, 28. rujna
Prolazimo autocestom pored Kutine. Jelena, aktivistica iz Zagreba, koja je zadnjih dana aktivno sudjelovala u dočeku i zbrinjavanju izbjeglica kaže: "Ovo je najbolji grad u Hrvatskoj". "Otkud to", pitao sam je, donekle poznavajući Kutinu zbog jednog dijela familije koja živi ondje. Nigdje u Hrvatskoj, uvjerava me Jelena, izbjeglice nisu prihvaćene tako dobro kao u Kutini. Ne samo kad je riječ o dobrodošlici nego i u smislu organizacije, broja i koordiniranosti volontera koji su uključeni u rad s njima. Još uvijek mi nije jasno. Nije Kutina Berlin, multikulturna metropola u kojoj je rijetko tko koga srećeš doista i rođen u tom gradu i u kojem češ zadnjih godina na ulici prije čuti engleski nego njemački.
Nije li Kutina tipični mali provincijski hrvatski gradić s nacionalistima na vlasti u kojem prije možeš očekivati ksenofobiju ili barem strah od tolikog broja stranaca? Ne, u Kutini, kaže Jelena, stvar su uzeli u ruke jaki sindikati Petrokemije. Oni su ti koji su tako dobro prihvatili izbjeglice i azilante. Poučak je jednostavan: Solidarnost nije stvar ovog ili onog osjećaja, ove ili one kulture, nego, prije svega, klasne infrastrukture.
Utorak, 29. rujna
Instalacija Karl Marx, Moskva 2015.
Danas u vrijeme apsolutne ideološke hegemonije neolioberalizma marksizam izgleda da je izgubio svaki utjecaj. Pretvorio se u konglomerat realno beskorisnog znanja koje zanima samo još historičare ideologija. Pogrešno. Guardian donosi veliki članak o britanskom časopisu "Marxism Today" ili "Marksizam danas". Taj časopis Komunističke partije Velike Britanije, doduše, ne postoji od 1991., ali ono što je u njemu objavljeno do tada, naročito osamdesetih, kako tvrdi Guardian, zaslužuje karakter vizionarskog.
Pod imenom "Marksizam danas" koji, kako piše autor članka, danas zvuči komično i staromodno, anticipirana je - na neobično precizan način - budućnost u kojoj danas živimo: realnost suvremenog kapitalizma utemeljenog na malim proizvodnim jedinicama, franchisngu, outsourcingu, samozapošljavanju – sve upregnuto u uzde globalnih kompanije i korporacija – realnost koju su autori nazvali "post-fordizmom".
Ta vizija, međutim, implicirala je i kritiku koja je danas aktualnija nego ikad. Proturječja neoliberalizma o kojima je prije trideset godina progovorio časopis danas nam otvoreno ukazuju na njegov kraj, ali i na nužnost radikalne transformacije današnje ljevice, tansformacije čiji su simptomi vidljivi posvuda, od Grčke i Velike Britanije do predsjedničke kampanje u Sjedinjenim Američkim Državama. "Marksizam danas" je sve prije no prošlost.
Srijeda, 30. rujna
Jedan od internacionalnih aktivista koji pomažu prihvatu izbjeglica u Botovu, u Hrvatskoj, sažeo je svoja iskustva u jednom članku čija je poruka nedvosmislena: Vlade manjih država jugoistočne i centralne Evrope, od Grčke, Makedonije, Srbije do Hrvatske, Slovenije i Mađarske, prisiljene su proteklih tjedana preuzeti ulogu krijumčara ljudi. On opisuje kako to izgleda u realnosti gdje hrvatska policija, zajedno s drugim državnim institucijama kao što su one lokalne uprave odnosno Crvenog križa organizirano transportira izbjeglice do mađarske granice gdje ih s druge strane dočekuju mađarski vojnici koji otvaraju prolaz u bodljikavoj žici, ukrcavaju ih na vlakove i šalju dalje za Austriju i Njemačku.
Poanta je u tome da izbjeglice, dok god ne ulaze na službenom prijelazu, imaju status ilegalaca, što znači da ih kao takve država ne mora registrirati. Drugim riječima, državi se isplati da ih krijumčari. Tako su se, piše autor, aktivističke organizacije jednostavno pretvorile u humanitarne organizacije koje u tišini, dragovoljno, pomažu državama u ilegalnom krijumčarenju ljudi. No, najvažniji zaključak je ovaj: tu promjenu u ponašanju država izborile su izbjeglice same, svojom masovnošću, upornošću, borbom, čime su ostvarili ogroman utjecaj na javnost. Njihova je to zasluga, a ne zasluga Evrope koja je naglo uvidjela realnost u kojoj živi.
Četvrtak, 1. listopada
Vladimir Putin
Ulazak Rusije u rat u Siriji potpuno je zbunio komentatore na Zapadu. Jedni osuđuju Rusiju predviđajući još veću eskalaciju sukoba i tvrdeći da Rusi samo dodaju ulje na vatru. Drugi pak, kao Guardianov komentator Simon Jankins, tvrde da je Putin u pravu i da svako pametan shvaća da je jedini put k rješenju krize, ako ne i beskonačnog klanja, vodi kroz suradnju s postojećim režimom Bašara al-Asada i njegovih libanonskih odnosno iranskih saveznika.
Konfuzija je, dakle, potpuna, ali ono što upada u oči je da nitko, baš nitko, od spomenutih komentatora, preko vlada i političara zainteresiranih, odnosno u sukob aktivno uključenih zemalja, od Sjedinjenih Država, preko Britanije, Francuske, Rusije do Saudijske Arabije i Irana pa sve do takozvane međunarodne javnosti nema nikakvu viziju jedne radikalne, transnacionalne politike mira koja bi se principijelno suprotstavila današnjim ratovima, kako onima koji, kao u Palestini, ne prestaju već desetljećima, tako i onim novim izazvanim zapadnim vojnim intervencijama odnosno proturječjima globalnog postkolonijalnog sistema koja se već desetljećima politički ignoriraju.
Lenjin je svojedobno u krvoproliću Prvog svjetskog rata vidio interes vladajućih klasa tadašnjeg, krizom zahvaćenog kapitalizma. Nije li danas ponovo došlo vrijeme da u ratovima koje smo doživjeli na ovim našim prostorima i koji su se sličnom logikom nastavili uzduž evropskih granica od Libije preko Iraka i Sirije do Ukrajine također vidimo izraz krize neoliberalnog kapitalizma i napokon shvatimo da ih nećemo moći zaustaviti bez radikalnog suočavanja s tom krizom i sistemom koji ju proizvodi.