Nakon što su odali počast za više od 600 ubijenih civila s područja opštine Bratunac i sahranili 31 žrtvu zločina koji su počinile srpske snage, preživjeli logoraši i članovi porodica poginulih nastavili su da biju drugu bitku.
Iako je u Bratuncu postojalo nekoliko logora za Bošnjake, od kojih je najpoznatiji onaj u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ niko ni do danas nije odgovarao za ove zločine, niti je žrtvama priznat status civilne žrtve rata. Preživjeli logoraši najavili su da će, ako im se ne prizna status, pravdu tražiti u evropskim institucijama.
Insert iz dokumentarnog filma 'Otisci', XY Produkcije iz Sarajeva
U Bratuncu, gradu u Istočnoj Bosni blizu granice sa Srbijom, tokom rata je ubijeno više od 600 civila. Iako se najveći broj zločina počinjenih u ovom gradu veže za srebrenički genocid, iz Bratunca i okoline veliki broj civila ubijen je početkom 1992. godine, kada su u grad ušli pripadnici paravojnih formacija, poznati kao „arkanovci“ i „šešeljevci“.
Sakib Ahmetović, predsjednik udruženja logoraša Bratunca, kaže kako se događaji iz 1992. godine zaboravljaju. Prisjeća se da su najprije uslijedila odvođenja na ispitivanja sa kojih se niko nije vratio:
„Koje god lice je bilo privedeno, a prolazilo je kroz policijsku stanicu u Bratuncu, ono je završilo na Drini, gore, u Sikiriću, u Adama ispod Bratunca. Egzekucije su se izvršavale na Ljubovijskom mostu, niže carinskog terminala, i u Đetićima, na posljednjem mjestu gdje živi muslimansko bošnjačko stanovništvo.“
Iz Bratunca i okoline su izveli civilno stanovništvo, skupili ih na stadionu u gradu i odvojili muškarce od žena. One koje nisu odmah ubili, odveli su u fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ gdje su ih tukli, mučili i ubijali. Ni oni koji su odvedeni u podrume policijske stanice, kao i pomoćne stanice, te podrume hotela Bosna - ili se nisu vratili ili su pretučeni i mučeni.
Arkanovci i Beli orlovi
Resko Salihović preživio je strahote Osnovne škole "Vuk Karadžić". U jednom od svojih svjedočenja opisao je:
„Kada smo ušli u salu bilo je negdje oko tridesetak ljudi. Ležali su na patosu da im nismo mogli poznati lica, a to su bile sve naše komšije. Bilo nas je mnogo, jedva smo stali. Kada su nas sve smjestili, tad su ušli ti „arkanovci“, pijani, drogirani, i „Beli orlovi“ i počeli nas odmah maltretirati i udarati. Zatim su prvo sklonili one što su ležali dolje, krvavi, tukli su ih željeznim šipkama, ubijali, dvojicu – trojicu su tu odmah preklali.“
Bilo je i drugih mjesta zatočenja, svjedoči Ahmetović:
„Bila je policijska stanica – podrumi, hotel 'Bosna', isto podrum, rezervna policijska stanica koja se nalazi odmah iza leđa Opštine, koja je zatvorena i sad, i možda ima nekih tragova u njoj, i Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić'. Mi moramo reći da su to bili logori smrti.“
No, logorašima nije priznat status civilnih žrtava rata, iako su to u nekoliko navrata tražili od vlasti u Bratuncu i Republike Srpske, kaže Ahmetović. Krajnja instanca, kaže, biće evropske institucije, jer ih je sud u Bijeljini odbio:
„Nemamo nikakve šanse u RS da dokažemo da smo civilne žrtve rata. Oni su nas odbili, bez saslušanja. Mi ćemo pokušati preko međunarodne zajednice pokrenuti jednu tužbu, a postoji mogućnost da ćemo tužiti Opštinu. Mi imamo argumente, a oni neka dokažu da to nisu činili.“
Zastrašivanja svjedoka
U Bratuncu, prema iskazima preživjelih žrtava, i danas žive osobe koje su učestvovale u zločinima počinjenim 1992. godine.Refik Begić, nekadašnji predsjednik Skupštine opštine Bratunac, i sam preživjeli logoraš iz Osnovne škole „Vuk Karadžić“, kaže kako je razočaran što nema odgovornosti, te da se počinioci koriste i metodama zastrašivanja svjedoka:
„Sretao sam ljude koji su, dok sam bio zarobljen, pucali iznad moje glave. Oni to pravdaju činjenicom da su „morali“, „da to nije bio dio njihove volje“. Na neki način pokušavali su da zakupe neki prostor kod tih osoba koje ovdje žive, da se zaustavi na tom, da se ne bi otvorio proces istrage nad njihovim zlodjelima. Bilo je slučajeva da su ljudi prijetili, bilo je slučajeva da govore da još nije to vrijeme da se sve stvari otkriju, bili su spremni čak i da pišu prijeteća pisma. Ja sam, naime, dobio nekoliko tih prijetećih pisama, uredno prijavio policiji, međutim, do dana današnjeg, ni nakon toliko godina nisu otkriveni autori.“
Za navedene zločine u logorima u Bratuncu počinjene 1992. godine još niko nije odgovarao, niti su sudski organi u RS pokrenuli pitanje odgovornosti za zločine koji su se dogodili u ovom gradu i okolini, iako se pominju u svjedočenju Miroslava Deronjića, kojeg je Sud u Hagu osudio na 10 godina zatvora za zločine u selu Glogova kraj Bratunca, kada je ubijeno 65 civila muslimana, a selo sravnjeno sa zemljom.
Sudija Volfgang Šomburg je, izričući presudu Deronjiću, o zločinima u Bratuncu, kazao:
„Izjavio je i da će se operacija trajnog uklanjanja bosanskih muslimana, ako operacija u Glogovi dobro prođe, narednih dana nastaviti i u gradu Bratuncu i mjesnim zajednicama Voljavica i Suha.“
U mjestu Suha, nadomak Bratunca, 1992. godine ubijeno je 38 osoba, među kojima su bile žene i u poodmaklom stadiju trudnoće, te djeca, od kojih je najmlađe imalo svega tri mjeseca, a najstarije jedanaest godina. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao.
Pred Sudom BiH za ubistvo četrnaest civila u selu Borkovac maja 1992. godine osuđeni su Mirko Todorović na 13 i Miloš Radić na 12 godina zatvora.
Iako je u Bratuncu postojalo nekoliko logora za Bošnjake, od kojih je najpoznatiji onaj u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“ niko ni do danas nije odgovarao za ove zločine, niti je žrtvama priznat status civilne žrtve rata. Preživjeli logoraši najavili su da će, ako im se ne prizna status, pravdu tražiti u evropskim institucijama.
Insert iz dokumentarnog filma 'Otisci', XY Produkcije iz Sarajeva
U Bratuncu, gradu u Istočnoj Bosni blizu granice sa Srbijom, tokom rata je ubijeno više od 600 civila. Iako se najveći broj zločina počinjenih u ovom gradu veže za srebrenički genocid, iz Bratunca i okoline veliki broj civila ubijen je početkom 1992. godine, kada su u grad ušli pripadnici paravojnih formacija, poznati kao „arkanovci“ i „šešeljevci“.
Sakib Ahmetović, predsjednik udruženja logoraša Bratunca, kaže kako se događaji iz 1992. godine zaboravljaju. Prisjeća se da su najprije uslijedila odvođenja na ispitivanja sa kojih se niko nije vratio:
„Koje god lice je bilo privedeno, a prolazilo je kroz policijsku stanicu u Bratuncu, ono je završilo na Drini, gore, u Sikiriću, u Adama ispod Bratunca. Egzekucije su se izvršavale na Ljubovijskom mostu, niže carinskog terminala, i u Đetićima, na posljednjem mjestu gdje živi muslimansko bošnjačko stanovništvo.“
Iz Bratunca i okoline su izveli civilno stanovništvo, skupili ih na stadionu u gradu i odvojili muškarce od žena. One koje nisu odmah ubili, odveli su u fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ gdje su ih tukli, mučili i ubijali. Ni oni koji su odvedeni u podrume policijske stanice, kao i pomoćne stanice, te podrume hotela Bosna - ili se nisu vratili ili su pretučeni i mučeni.
Arkanovci i Beli orlovi
Resko Salihović preživio je strahote Osnovne škole "Vuk Karadžić". U jednom od svojih svjedočenja opisao je:
„Kada smo ušli u salu bilo je negdje oko tridesetak ljudi. Ležali su na patosu da im nismo mogli poznati lica, a to su bile sve naše komšije. Bilo nas je mnogo, jedva smo stali. Kada su nas sve smjestili, tad su ušli ti „arkanovci“, pijani, drogirani, i „Beli orlovi“ i počeli nas odmah maltretirati i udarati. Zatim su prvo sklonili one što su ležali dolje, krvavi, tukli su ih željeznim šipkama, ubijali, dvojicu – trojicu su tu odmah preklali.“
Bilo je i drugih mjesta zatočenja, svjedoči Ahmetović:
„Bila je policijska stanica – podrumi, hotel 'Bosna', isto podrum, rezervna policijska stanica koja se nalazi odmah iza leđa Opštine, koja je zatvorena i sad, i možda ima nekih tragova u njoj, i Osnovnoj školi 'Vuk Karadžić'. Mi moramo reći da su to bili logori smrti.“
No, logorašima nije priznat status civilnih žrtava rata, iako su to u nekoliko navrata tražili od vlasti u Bratuncu i Republike Srpske, kaže Ahmetović. Krajnja instanca, kaže, biće evropske institucije, jer ih je sud u Bijeljini odbio:
„Nemamo nikakve šanse u RS da dokažemo da smo civilne žrtve rata. Oni su nas odbili, bez saslušanja. Mi ćemo pokušati preko međunarodne zajednice pokrenuti jednu tužbu, a postoji mogućnost da ćemo tužiti Opštinu. Mi imamo argumente, a oni neka dokažu da to nisu činili.“
Zastrašivanja svjedoka
U Bratuncu, prema iskazima preživjelih žrtava, i danas žive osobe koje su učestvovale u zločinima počinjenim 1992. godine.
Sretao sam ljude koji su, dok sam bio zarobljen, pucali iznad moje glave. Oni to pravdaju činjenicom da su „morali“, „da to nije bio dio njihove volje“.
„Sretao sam ljude koji su, dok sam bio zarobljen, pucali iznad moje glave. Oni to pravdaju činjenicom da su „morali“, „da to nije bio dio njihove volje“. Na neki način pokušavali su da zakupe neki prostor kod tih osoba koje ovdje žive, da se zaustavi na tom, da se ne bi otvorio proces istrage nad njihovim zlodjelima. Bilo je slučajeva da su ljudi prijetili, bilo je slučajeva da govore da još nije to vrijeme da se sve stvari otkriju, bili su spremni čak i da pišu prijeteća pisma. Ja sam, naime, dobio nekoliko tih prijetećih pisama, uredno prijavio policiji, međutim, do dana današnjeg, ni nakon toliko godina nisu otkriveni autori.“
Za navedene zločine u logorima u Bratuncu počinjene 1992. godine još niko nije odgovarao, niti su sudski organi u RS pokrenuli pitanje odgovornosti za zločine koji su se dogodili u ovom gradu i okolini, iako se pominju u svjedočenju Miroslava Deronjića, kojeg je Sud u Hagu osudio na 10 godina zatvora za zločine u selu Glogova kraj Bratunca, kada je ubijeno 65 civila muslimana, a selo sravnjeno sa zemljom.
Sudija Volfgang Šomburg je, izričući presudu Deronjiću, o zločinima u Bratuncu, kazao:
„Izjavio je i da će se operacija trajnog uklanjanja bosanskih muslimana, ako operacija u Glogovi dobro prođe, narednih dana nastaviti i u gradu Bratuncu i mjesnim zajednicama Voljavica i Suha.“
U mjestu Suha, nadomak Bratunca, 1992. godine ubijeno je 38 osoba, među kojima su bile žene i u poodmaklom stadiju trudnoće, te djeca, od kojih je najmlađe imalo svega tri mjeseca, a najstarije jedanaest godina. Ni za ovaj zločin niko nije odgovarao.
Pred Sudom BiH za ubistvo četrnaest civila u selu Borkovac maja 1992. godine osuđeni su Mirko Todorović na 13 i Miloš Radić na 12 godina zatvora.