U Srbiji su nedavno održani izbori za nacionalne savjete. Radi se o nekoj vrsti predstavničkog tijela nacionalnih manjina koje će se, u saradnji sa nadležnim ministarstvom, baviti rješavanjem pitanja iz oblasti obrazovanja, kulture, informisanja i službene upotrebe jezika i pisma. Hoće li nacionalni savjeti doprinijeti boljem položaju nacionalnih manjina u toj državi, znaće se već u narednom periodu.
Ali, ono što je sada poznato je postojeći odnos države i većinskog naroda prema nacionalnim manjinama. Iako je diskriminacija manja u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka, većina Bošnjaka smatra kako su u Srbiji građani drugog reda, a neki od njih, prilikom posjete Beogradu, kriju svoje ime.
U Srbiji živi 136.000 Bošnjaka i druga su nacionalna manjina po brojnosti u toj državi. Više od 90 posto njih nastanjeno je na području Sandžaka. Većina ih smatra da su u državi u kojoj su rođeni građani drugog reda i da nemaju ista prava kao većinski narod. Aida Ćorović, predsjednica nevladine organizacije „Urban in“, kaže kako je komunikacija na relaciji Sandžak - Beograd loša, prvenstveno zbog sukoba devedesetih godina prošlog vijeka, ali i zbog odnosa postojeće vlasti prema nacionalnim manjinama:
„Mi, nažalost, i dalje imamo i u medijima i u literaturi taj govor mržnje. Ja sam bila zapanjena - ja sama nisam imala dobru percepciju o tome - kad smo radili jedan okrugli sto, jedno istraživanje vezano za nacionalnu startegiju mladih kad sam čula od svojih mladih članova da nerado putuju, nastranu što je nedostatak novca, jer se ne osećaju prijatno i da sebe izbegavaju da zovu svojim imenima, dakle da kažu ime npr. Muhamed ili Esma, nego se zovu srspkim imenima. To je jedan ozbiljan problem i njime se niko ne bavi. Te mlade ljude nema ko da čuje.“
Lejla Alomerović prije dvije godine pokrenula je „Gajret“, kulturno-prosvjetno društvo muslimana u Srbiji, s ciljem prezentacije islamske kulture o kojoj se, kako kaže, u toj državi vrlo malo zna. Prema njenim riječima, diskriminacija prema Bošnjacima bila je vidljiva na svakom koraku tokom proteklog perioda, ali je danas sve manja. Ipak, kaže, zvati se Lejla u Srbiji nije lako:
„Muslimanka biti u nemuslimanskoj sredini to je prilično teško. Vi ste kao musliman lišeni mnogih stvari u odnosu na druge koji su većina ili ko nije izabrao da praktikuje islamske principe, počev od ishrane koja mora da bude halal ishrana, počev od načina oblačenja. Ja, naravno, nisam imala do sada neprijatnosti, ali neko jeste, kada hodate po gradu pokriveni.“
"Čovjek je neprijatelj onoga što ne zna"
Bajrakli džamija, jedina je islamska vjerska bogomolja u Beogradu i uvrštava se u red najstarijih nacionalnih spomenika u Srbiji. Sagrađena je 1575. godine kao jedna od 273 džamije, koliko ih je u tom gradu bilo u tursko doba. Prije šest godina zapaljena je nakon martovskih nemira na Kosovu - kao „odgovor“ na paljenje srpskih crkava na Kosovu. Suđenje o odgovornosti za paljenje džamije nikada nije pokrenuto. Srbijanski muftija Muhamed Jusufspahić:
„Ljudima je lakše da odu da se u krugu tramavaja dvojke iskale svoj bes, nego ako baš hoće zaista da se bore za svoje Kosovo ili za svoju teritoriju, da odu dole: alui nama su ovde hteli da pale džamiju i onda kada se Crna Gora referendumom odvojila.“
RSE: Otkud taj animozitet, prema vašoj ocjeni?
Jusufspahić: Iz neznanja. Čovek je neprijatelj onoga što ne zna.
I dok predstavnici nevladinog sektora kažu kako postoji neka vrsta diskriminacije, a vjerski službenici da je problem neznanje većinskog naroda o drugom i drugačijem, u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava tvrde suprotno. Državna sekretarka Aniko Muškinja - Hajnrih ističe da Srbija brine o nacionalnim manjinama:
„Ovo ministarstvo u nekoliko navrata je posećivalo predstavnike ove nacionalne manjine i učestvovalo u razgovorima, ali ovo ministarstvo je nadležno generalno za razvijanje i unapređenje prava pripadnika nacionalnih manjina, tako da ćemo mi na svaki signal reagovati u okvirima naše nadležnosti.“
Ponovo Lejla Alomerović:
„Primer: godišnjica paljenja džamije je bila. To je bila godišnjica paljenja kulturno-istorijskog spomenika ovoga grada. To je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji spomenik u gradu Beogradu. Apsolutno niko iz gradske vlasti i republičke nije se odazvao pozivu da to obeležimo, jer to je nešto što treba da podseti da se takve stvari ne događaju ne samo prema Barakli džamiji nego prema kulturno-istorijskim spomenicima i da ih trebamo čuvati i negovati.“
Građane Beograda pitali smo da li se država dovoljno brine o nacionalnim manjinama:
„Država ne brine ni o kome, pa tako ne brine ni o svojim nacionalnim manjinama.“
„Ne treba ni više manje. Kakva je situacija u Srbiji - dovoljno je.“
„Država više nego dobro brine o njima.“
„Pa ja mislim da se relativno dovoljno brine.“
„Brine se i previše. I kad smo se brinuli previše, izgubili smo sve.“
„Ne treba toliko da se brine - treba manje da se brine."
Ali, ono što je sada poznato je postojeći odnos države i većinskog naroda prema nacionalnim manjinama. Iako je diskriminacija manja u odnosu na devedesete godine prošlog vijeka, većina Bošnjaka smatra kako su u Srbiji građani drugog reda, a neki od njih, prilikom posjete Beogradu, kriju svoje ime.
U Srbiji živi 136.000 Bošnjaka i druga su nacionalna manjina po brojnosti u toj državi. Više od 90 posto njih nastanjeno je na području Sandžaka. Većina ih smatra da su u državi u kojoj su rođeni građani drugog reda i da nemaju ista prava kao većinski narod. Aida Ćorović, predsjednica nevladine organizacije „Urban in“, kaže kako je komunikacija na relaciji Sandžak - Beograd loša, prvenstveno zbog sukoba devedesetih godina prošlog vijeka, ali i zbog odnosa postojeće vlasti prema nacionalnim manjinama:
„Mi, nažalost, i dalje imamo i u medijima i u literaturi taj govor mržnje. Ja sam bila zapanjena - ja sama nisam imala dobru percepciju o tome - kad smo radili jedan okrugli sto, jedno istraživanje vezano za nacionalnu startegiju mladih kad sam čula od svojih mladih članova da nerado putuju, nastranu što je nedostatak novca, jer se ne osećaju prijatno i da sebe izbegavaju da zovu svojim imenima, dakle da kažu ime npr. Muhamed ili Esma, nego se zovu srspkim imenima. To je jedan ozbiljan problem i njime se niko ne bavi. Te mlade ljude nema ko da čuje.“
Muslimanka biti u nemuslimanskoj sredini to je prilično teško. Vi ste kao musliman lišeni mnogih stvari u odnosu na druge koji su većina ili ko nije izabrao da praktikuje islamske principe.
„Muslimanka biti u nemuslimanskoj sredini to je prilično teško. Vi ste kao musliman lišeni mnogih stvari u odnosu na druge koji su većina ili ko nije izabrao da praktikuje islamske principe, počev od ishrane koja mora da bude halal ishrana, počev od načina oblačenja. Ja, naravno, nisam imala do sada neprijatnosti, ali neko jeste, kada hodate po gradu pokriveni.“
"Čovjek je neprijatelj onoga što ne zna"
Bajrakli džamija, jedina je islamska vjerska bogomolja u Beogradu i uvrštava se u red najstarijih nacionalnih spomenika u Srbiji. Sagrađena je 1575. godine kao jedna od 273 džamije, koliko ih je u tom gradu bilo u tursko doba. Prije šest godina zapaljena je nakon martovskih nemira na Kosovu - kao „odgovor“ na paljenje srpskih crkava na Kosovu. Suđenje o odgovornosti za paljenje džamije nikada nije pokrenuto. Srbijanski muftija Muhamed Jusufspahić:
„Ljudima je lakše da odu da se u krugu tramavaja dvojke iskale svoj bes, nego ako baš hoće zaista da se bore za svoje Kosovo ili za svoju teritoriju, da odu dole: alui nama su ovde hteli da pale džamiju i onda kada se Crna Gora referendumom odvojila.“
RSE: Otkud taj animozitet, prema vašoj ocjeni?
Jusufspahić: Iz neznanja. Čovek je neprijatelj onoga što ne zna.
I dok predstavnici nevladinog sektora kažu kako postoji neka vrsta diskriminacije, a vjerski službenici da je problem neznanje većinskog naroda o drugom i drugačijem, u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava tvrde suprotno. Državna sekretarka Aniko Muškinja - Hajnrih ističe da Srbija brine o nacionalnim manjinama:
„Ovo ministarstvo u nekoliko navrata je posećivalo predstavnike ove nacionalne manjine i učestvovalo u razgovorima, ali ovo ministarstvo je nadležno generalno za razvijanje i unapređenje prava pripadnika nacionalnih manjina, tako da ćemo mi na svaki signal reagovati u okvirima naše nadležnosti.“
Ponovo Lejla Alomerović:
„Primer: godišnjica paljenja džamije je bila. To je bila godišnjica paljenja kulturno-istorijskog spomenika ovoga grada. To je jedan od najstarijih, ako ne i najstariji spomenik u gradu Beogradu. Apsolutno niko iz gradske vlasti i republičke nije se odazvao pozivu da to obeležimo, jer to je nešto što treba da podseti da se takve stvari ne događaju ne samo prema Barakli džamiji nego prema kulturno-istorijskim spomenicima i da ih trebamo čuvati i negovati.“
Građane Beograda pitali smo da li se država dovoljno brine o nacionalnim manjinama:
„Država ne brine ni o kome, pa tako ne brine ni o svojim nacionalnim manjinama.“
„Ne treba ni više manje. Kakva je situacija u Srbiji - dovoljno je.“
„Država više nego dobro brine o njima.“
„Pa ja mislim da se relativno dovoljno brine.“
„Brine se i previše. I kad smo se brinuli previše, izgubili smo sve.“
„Ne treba toliko da se brine - treba manje da se brine."