Bosansko Grahovo, jedna od šest općina u Livanjskom kantonu, zasigurno je u najtežem položaju ne samo na ovim prostorima, nego i u Federaciji. Iz ove općine često su se čuli pozivi za pomoć, no, malo tko se odazivao. Grahovljaci kažu kako danas žive gore nego prije deset godina, grad lagano odumire, a naizgled banalno pitanje koliko Grahovljake košta jedan andol, upućeno povratniku Dušku Vidoviću, zorno oslikava stanje u ovom zaboravljenom gradu.
„Grahovo, između ostalog, nema apoteku, nema banku, nema veterinarsku stanicu, tako da ja a i mnogi moji sugrađani, po jedan obični andol moramo, u najboljem slučaju, da odemo do Drvara, da u jednom pravcu platimo kartu pet-šest maraka, toliko u drugom, da izgubimo jedan cio dan, i da još taj andol platimo samo dvije marke. Živimo životom ispod svakog dostojanstva, životom nedostojnim XXI vijeka.“
A Duškov sin Aleksa, koji svaki dan vozari u Drvar gdje pohađa srednju školu, govori o tim i drugim mukama mladih ljudi.
„Ustajem u šest sati ujutro, dolazim tek u četiri. Ne ostaje mi puno vremena ni za učenje, ni za išta. Zimi je hladno, grijanje nekad ne radi, smrzavamo se. Da bar imamo neku srednju školu ovdje u gradu, bilo bi nam lakše, imali bismo mnogo više vremena i za učiti i za sve. Nemamo ni disko, ni neki kafić normalan, ni hotela, ni fudbalskih utakmica koje bi se mogle organizovati. Nema ni nekih izleta. Kad bismo bar imali pitke vode, bar preko ljeta. Tek u jedanaestom mjesecu dođe voda na slavine.“
Uz ono što smo čuli da funkcionira, ili postoji u Grahovu, jesu i dva pogrebnika koji, doduše imaju posla, no, teško naplaćuju svoje usluge, a budući da je stanovnika sve manje, mogli bi ostati i bez posla, ističe vremešni Jovo Trkulja i dodaje:
„Živi se jako bijedno i loše. Jako bijedno i loše. Posla omladina nema, nema ništa. Nas ovo nešto penzionera ima, još koju godinu, tako da će Grahovo za par godina nestati. S ove planete. A ostalo – šta da vam kažem?“
U ovom sivilu jedina svijetla točka su žene, koje, među ostalim, rade i na vlastitom ekonomskom osnaživanju. Kroz edukaciju je prošlo 30 žena, dva projekta su nagrađena sa po 2.000 maraka, a među njima i plastenička proizvodnja Ivane Miličević:
„Ja i muž bavimo se poljoprivredom, uzgojem krompira, pa smo se odlučili da malo proširimo – uzgojem salate, zelja. Plastenik od 120 kvadrata smo skontali.“
Drugi projekt se odnosi na ekološki uzgoj aromatičnog bilja, kazala nam je predsjednica UG „Grahovo“, Danka Zelić, te dodala:
„Projekat pod nazivom 'Ekonomsko osnaživanje žena povratnica u Bosni i Hercegovini' jedan je od projekata kojeg implementira Udruženje građanki 'Grahovo', u saradnji sa TPO fondacijom, koja je ujedno i glavni donator. Tek su nedavno sredstva prebačena na njihove račune. One će dalje same da upravljaju tim biznisom, a udruženje će to da prati u narednih šest mjeseci.“
U grčevitoj borbi za golo preživljavanje, opstanak i ostanak na svom ognjištu, svi Grahovljaci, bez razlike, i povratnici i raseljene osobe, o kulturi i nekoj drugoj nadgradnji, na žalost, mogu samo sanjati.
„Grahovo, između ostalog, nema apoteku, nema banku, nema veterinarsku stanicu, tako da ja a i mnogi moji sugrađani, po jedan obični andol moramo, u najboljem slučaju, da odemo do Drvara, da u jednom pravcu platimo kartu pet-šest maraka, toliko u drugom, da izgubimo jedan cio dan, i da još taj andol platimo samo dvije marke. Živimo životom ispod svakog dostojanstva, životom nedostojnim XXI vijeka.“
A Duškov sin Aleksa, koji svaki dan vozari u Drvar gdje pohađa srednju školu, govori o tim i drugim mukama mladih ljudi.
„Ustajem u šest sati ujutro, dolazim tek u četiri. Ne ostaje mi puno vremena ni za učenje, ni za išta. Zimi je hladno, grijanje nekad ne radi, smrzavamo se. Da bar imamo neku srednju školu ovdje u gradu, bilo bi nam lakše, imali bismo mnogo više vremena i za učiti i za sve. Nemamo ni disko, ni neki kafić normalan, ni hotela, ni fudbalskih utakmica koje bi se mogle organizovati. Nema ni nekih izleta. Kad bismo bar imali pitke vode, bar preko ljeta. Tek u jedanaestom mjesecu dođe voda na slavine.“
Uz ono što smo čuli da funkcionira, ili postoji u Grahovu, jesu i dva pogrebnika koji, doduše imaju posla, no, teško naplaćuju svoje usluge, a budući da je stanovnika sve manje, mogli bi ostati i bez posla, ističe vremešni Jovo Trkulja i dodaje:
„Živi se jako bijedno i loše. Jako bijedno i loše. Posla omladina nema, nema ništa. Nas ovo nešto penzionera ima, još koju godinu, tako da će Grahovo za par godina nestati. S ove planete. A ostalo – šta da vam kažem?“
U ovom sivilu jedina svijetla točka su žene, koje, među ostalim, rade i na vlastitom ekonomskom osnaživanju. Kroz edukaciju je prošlo 30 žena, dva projekta su nagrađena sa po 2.000 maraka, a među njima i plastenička proizvodnja Ivane Miličević:
„Ja i muž bavimo se poljoprivredom, uzgojem krompira, pa smo se odlučili da malo proširimo – uzgojem salate, zelja. Plastenik od 120 kvadrata smo skontali.“
Drugi projekt se odnosi na ekološki uzgoj aromatičnog bilja, kazala nam je predsjednica UG „Grahovo“, Danka Zelić, te dodala:
„Projekat pod nazivom 'Ekonomsko osnaživanje žena povratnica u Bosni i Hercegovini' jedan je od projekata kojeg implementira Udruženje građanki 'Grahovo', u saradnji sa TPO fondacijom, koja je ujedno i glavni donator. Tek su nedavno sredstva prebačena na njihove račune. One će dalje same da upravljaju tim biznisom, a udruženje će to da prati u narednih šest mjeseci.“
U grčevitoj borbi za golo preživljavanje, opstanak i ostanak na svom ognjištu, svi Grahovljaci, bez razlike, i povratnici i raseljene osobe, o kulturi i nekoj drugoj nadgradnji, na žalost, mogu samo sanjati.