Nakon oslobađajuće presude ratnom komandantu Armije BiH u Srebrenici Naseru Oriću u BiH, ali i regionu, ponovno su podignute tenzije. Razlog tome, kako smatra profesor međunarodnog prava sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Zarije Seizović, leži u tome što se sve, pa i sudske presude, koristi za sticanje političkih poena, a pri tome su žrtve najmanje važne. Za RSE Seizović pojašnjava kako sudovi sude na osnovu dokaza ne na osnovu uvjerenja pojedinca ili društvene grupe, te da sudska istina stoga ne odražava nužno onu objektivnu.
RSE: Profesore Seizoviću, je li oslobađajuća prvostepena predsuda Naseru Oriću pokazala još jedanput da se u BiH ne bavimo činjenicama? Umjesto toga prebrojavamo nacionalni sastav sudskih vijeća, tužilaštva itd. Potpuno je sve prebačeno na politički teren i isključivo u političke svrhe.
Seizović: Uvijek je tako na Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini. Prvostepena presuda o kojoj govorimo pokazala je tzv. sudsku (forenzičku) istinu. Stav o njoj formiran je na osnovu izvedenih dokaza i argumenata tužilaštva i odbrane i kao takvu sudsko vijeće je mora valjano obrazložiti. Da li se ta istina poklapa sa "objektivnom istinom", onim šta se stvarno dogodilo, je sasvim druga stvar. Sud sudi na osnovu izvedenih dokaza, ne na osnovu uvjerenja pojedinca ili društvene grupe.
Teško se oteti utisku da presude licima koja predstavljaju svojevrsnu vezu sa režimima u Beogradu i Zagrebu bivaju takve da aboliraju politku režima Miloševića i Tuđmana.
U regionu i BiH se sve koristi za sticanje političkih poena, pa i sudske presude. U svemu tome, najmanje su, čini se, važne žrtve. Mi u BiH ćemo još dugo živjeti tri istine i "crno-bijelu" podjelu svijeta po kojoj su oni "naši" dobri i ćudoredni a oni "njihovi" loši i nemoralni. To, svakako nije put ka pravdi i pomirenju. Ovaj trend je odavno prisutan i od njega nisu izuzete ni haške presude. Čini se da je odnos prema ovoj vrsti pravde - koja bi trebala voditi pomirenju ili makar razumijevanju onoga što se dogodilo na ovim prostorima tokom rata - i započeo načinom na koji su pojedine presude u Hagu i donesene, što se prebacilo kasnije i na domaći teren.
Haški tribunal je, u početku svog rada, čini se valjano radio svoj posao. Nakon toga, a posebno u periodu od posljednjih 4-5 godina, Tribunal je donio nekoliko, u najmanju ruku čudnih presuda. Prije svega to je ponavljanje postupka za Simatovića i Stanišića, oslobađajuća presuda generalima Perišiću i Gotovini. Svi oni, teško da bi mogli izdržati test tzv. "komandne odgovornosti" po kojoj je odgovornost komandanta gotovo objektivna - nesprječavanje zločina i/li nepoduzimanje radnji da se zločin post festum kazni čini svakog komandanta odgovornim po doktrini komandne odgovornosti. Teško se, međutim, oteti utisku da presude licima koja predstavljaju svojevrsnu vezu sa režimima u Beogradu i Zagrebu bivaju takve da aboliraju politku režima predsjednika Miloševića i predsjednika Tuđmana.
"Međunarodni sud pravde donio presudu 'okruglo pa na ćoše'"
RSE: Gdje je nestala odgovornost i je li je zamijenila politička manipulacija? Imali smo primjer revizije tužbe protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde, recimo.
Seizović: I Međunarodni sud pravde je, u pomenutom predmetu, donio presudu koja se može označiti "okruglo pa na ćoše". Prvostepena presuda je označila Srbiju kao jedinu državu koja je povrijedila Konvenciju o genocidu i to je bila velika pravna pobjeda Bosne i Hercegovine. Istovremeno, krivim za izvršenje genocida označene su unutrašnje vojne formacije koje su djelovale u BiH tokom rata, preciznije vojni i policijski organi Republike Srpske. U tom smislu, genocidu je oduzet "internacionalitet", postao je unutrašnja stvar Bosne i Hercegovine. Ovakav ishod čini se odudara od onoga što se zaista desilo, pogotovo u svjetlu pomenutih oslobađajućih presuda.
Što se revizije tiče, ona je sačinjena brzo, "zbrda-zdola", krivo shvaćena kao stvar jednog naroda koji živi u BiH i države Srbije, što ona, po svojoj prirodi, nije - radi se o međudržavnom sporu iz nadležnosti Međunarodnog suda pravde. Kraj ovakvog stanja stvari, uz prilično neuvjerljiv nastup monoetničkog tima iz BiH, logična je konsekvenca da je revizija odbijena a limine, iz formalnih razloga.
- Moglo bi vas zanimati i ovo: Novi povod, stare Dodikove prijetnje
RSE: Kolika je odgovornost pravosudnih institucija zbog ovakvog stanja, zbog činjenice da javnost nema povjerenje u pravosuđe, da su izloženi napadima, ali i da svojim postupcima baš i ne doprinose drugačijoj slici?
Seizović: Ako mislite na domaće pravosuđe, odgovornost nosilaca pravosudnih funkcija je ogromna, čak i u mirnodopsko vrijeme, posebno nakon krvavog sukoba na teritoriji BiH. Dvije stvari su bitne - prva, onaj ko ne može podnijeti teret "pritisaka" treba podnijeti ostavku, da bi na njegovo mjesto došao neko ko se s tim pritiscima može nositi i zaraditi svoj lični dohodak koji je veći od deset prosječnih penzija. Drugo, Visoko sudsko i tužilačko vijeće mora povesti računa ne samo o imenovanjima nedovoljno kompetentnih ljudi na najvažnije pravosudne funkcije, što se, očigledno dešava, nego i o kažnjavanju kompetentnih, ako nisu na visini zadatka. Nedjelotvornost pojedinih tužioca ne bi trebala proći bez sankcije, ali to se, nažalost, ne dešava. Paradoksalno, disciplinski postupci se vode protiv onih koji su imali sjajne rezultate, ne i protiv onih koji gotovo da nisu imali rezultate.
- Pročitajte još: Pravosuđe i politika u kafanama
RSE: Pravosuđe će biti jedna od glavnih tema prilikom bh. pregovor o članstvu u EU. Kako bi to moglo izgledati prema vašem mišljenju, s obzirom da zastupate tezu koju ste iznijeli u jednoj od vaših knjiga da je BiH prerušena, propala država?
Seizović: Pregovori za pristup EU stvar su političke odluke prije svega. Ispunjavanje velikog broja uslova jeste mjerilo i kriterij, ali ne presudno. BiH jeste prerušena (neuspjela) propala država, u šta se svaki dan uvjeravamo - i površnom promatraču je to jasno. Preciznije, to je i naziv knjige objavljene na engleskom jeziku (Bosnia Nowadays - A disguised failed state) koja daje primjere koji BiH čine takvom. Druga je stvar što nas, svaki dan, političke elite uvjeravaju da smo uspješno proveli mnoge reforme. To, jednostavno, nije istina. Pravosuđe je kolateralna šteta stanja "tripartitne ravnoteže straha" koja je, opet, posljedica djelovanja etno-nacionalnih elita. U takvom okruženju ni pravosuđe nije u boljoj poziciji od politike - podložno je različitim uticajima koje je, nažalost, teško dokazati.