U Bosni i Hercegovini do posla se najlakše dolazi putem stranke. To da li je neko završio fakultet, da li govori strane jezike i koliko je kompetentan za neku poziciju je u drugom planu.
Biti podoban, što u praksi znači biti pripadnik jednog od tri naroda i biti u vladajućoj stranci, je najvažnije.
Pokazuju to i biografije osoba koje su opštinski vijećnici, kantonalni ili entitetski poslanici, ali i ministri ili zamjenici u državnoj vladi.
Tako, primjerice, u Opštinskom vijeću sarajevske Opštine Novi Grad trećina vijećnika je sa srednjom stručnom spremom, a najveći broj predstavnika vlasti na tom ili nekim drugim nivoima, engleski zna na osnovnom nivou i, kako navode u svojim biografijama, uglavnom pasivno.
Za bosanskohercegovačke sociologe ova pojava nije nikakvo iznenađenje, jer, kako kažu, to je odlika društva i države, ali i građana koji ih biraju.
Profesor na Sveučilištu u Mostaru Slavo Kukić navodi da je to boljka koju ima svako tranzicijsko društvo, ali da je specifičnost bosanskohercegovačkog u tome što ima četiri nivoa vlasti.
Slavo Kukić: Partijama ne trebaju ni kompetentni, ni moralni
"Ona stara narodna kaže da 'svatko ima onakvu vlast kakvu zaslužuje'. Hoću reći da građani ove zemlje, na različitim razinama, su je doveli na vlast potporom koju su iskazivali prema njihovim partijama. S druge strane, ako imamo političke partije koje takve ljude nude, onda se postavlja pitanje - zašto? Mislim da je i tu odgovor realtivno jednostavan - partijama ne trebaju ni kompetentni, ni moralni. Trebaju im sljedbenici političkih vođa, u našem slučaju, u pravilu sljedbenici etnonacionalnih vođa. I sav odgovor je u tim činjenicama", poručuje profesor Kukić.
Prevara građana
I profesor na Univerzitetu u Banjaluci Ivan Šijaković slaže se sa ocjenom kako je liderima stranaka najbitnije da ih članstvo podržava, a kompetencija tu uopšte ne igra nikakvu ulogu.
Kako navodi profesor Šijaković, sistem vrijednosti u Bosni i Hercegovini ne postoji, zbog čega je najvažnija matrica ona po kojoj je najbitnija nacionalna i stranačka pripadnost.
Dobri su samo manipulatori i to ih legitimiše da budu podobni, jer možete biti odličan naučnik, ali niste dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak -Ivan Šijaković
"I onda imate kompletnu prevaru građana koji ne misle da li je neko sposoban, da li će uspeti svojim radom i angažovanjem popraviti situaciju svoje lokalne zajednice, svog entiteta ili države. To im nije važno, jer im je važno ko je dobar nacionalista, ko je dobar verski zagovornik, pa i ekstremista", komentariše Šijaković.
To su, dodaje, "stvari na koje naši političari igraju i potpuno je pomeren taj ugao gledanja ko je danas dobar".
"Nema više da je dobar čovek onaj koji je sposoban svojim rezultatima, u svojoj oblasti, to ide u drugi plan. Dobri su samo manipulatori i to ih legitimiše da budu podobni, jer možete biti odličan naučnik, ali niste dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a tamo neko kome je škola bila poslednje što je želeo, on ispade da je vrlo važan i bitan građanin", kaže profesor Šijaković.
'Kuda ovo društvo ide?'
Za profesora sarajevskog univerziteta Dinu Abazovića, Bosna i Hercegovina, inače, ima problem sa obrazovnom strukturom stanovništva, jer se u ovoj zemlji obrazovanje ne smatra 'vitalnim nacionalnim interesom'.
Ono što razdvaja Bosnu i Hercegovinu od drugih demokratskih država je činjenica da se u drugim zemljama na pozicije biraju oni koji su zaslužili, dok je u BiH, kako navodi Abazović, lojalnost političkim opcijama.
Prema njegovirm riječima, vrlo je interesantno da bi isti ti ljudi, da je u pitanju njihov privatan biznis, primjenili neke druge kriterije. Zbog toga profesor Abazović zaključuje:
"Ima itekako drugih opcija, to su one opcije koje se u nekim demokratskim principima pokazuju kao bitne, a to je da one vlasti koje iznevjere povjerenje glasača koje su dobili, bivaju redovno kažnjene na izborima. Moram priznati da jedna takva vrsta fatalizma u kome ćemo opravdati svaku praksu u kojoj se nekompetentni ljudi dovode na pozicije, isključivo drugim kriterijima, izuzev kriterija znanja, stručnosti i sposobnosti, su rezultirale činjenicom da najveći broj ljudi ovu državu napušta, da imamo korupciju u javnom sektoru i u tom smislu se postavlja pitanje - kuda ovo društvo ide, u kojoj perspektivi, jer ona nije svijetla, niti nam se u budućnosti nešto sprema u pozitivnom smislu nabolje", zaključuje profesor Abazović.