Da se društva zemalja Zapadnog Balkana, a posebno nekadašnje tri zaraćene strane u Bosni i Hercegovini, odbijaju suočiti sa ratnom prošlošću, već odavno je jasno. Primjer kako se na rasvjetljavanju ratnih događaja ne radi dovoljno je i grad Konjic, u kojem se tokom rata dogodio niz zločina, o kojima se - tvrde upućeni - malo govori i zna.
Međutim, pravo pitanje je šta je krajnji cilj i zašto političke elite ni skoro dvije decenije kasnije ne dozvoljavaju da se iznese puna istina o ratnim dešavanjima devedesetih.
O ratnim zbivanjima u Konjicu, pa i zločinima koji su se dogodili, u svojoj knjizi pod naslovom "Lijepo gore klasici marksizma" govori Goran Sarić, Konjičanin srpske nacionalnosti koji je veći dio rata proveo u svom gradu baveći se humanitarnim djelovanjem i radeći kao bibliotekar, a danas živi u Holandiji. Njegova knjiga, ratni dnevnik, ovih dana promovirana je u Mostaru.
"Ja nikad ne pretendujem da je to cijela istina. To je moja istina. I za sve greške u njemu odgovaram ja. On nije pisan ideološki, nije mu namjera da bilo koju stranu, osim stranu običnog čovjeka, sačuva", kaže za RSE autor ističući da svoju knjigu smatra antiratnim dnevnikom.
A zbog ratnih dešavanja upravo taj obični čovjek u BiH i dan-danas ispašta, tvrde brojni posmatrači bh. zbilje, te postavljaju pitanje zašto se od svih naroda i građana u BiH krije potpuna istina o dešavanjima u proteklom ratu.
Kada je riječ o Armiji BiH, naprimjer, profesor Enver Kazaz, filozof iz Sarajeva koji za sebe kaže da je oficir te Armije sa najtežeg sarajevskog ratišta, brda Žuč, tvrdi da su bitna dva momenta.
"Prvi momenat je da je ona osnovana na tzv. Platformi Predsjedništva iz 1992. godine. I ona je funkcionirala kao građanska, mulitetnička armija. U mojoj brigadi je bilo 30 posto sastava nebošnjačkog. A onda dolazi islamizacija Armije 1993. godine. Dobijao sam naredbe na svoje ruke da zvaničan pozdrav u Armiji BiH umjesto ovog bude ovaj, uz selam", navodi Kazaz.
"Međutim, to je bila mimikrija u Konjicu, a Konjic je paradigma ratovanja Armije BiH. Rađen je sofisticirani vid etničkog čišćenja, rađeni su ratni zločini koji su taj teritorij očistili jednako kao što je očišćena Čapljina, kao što je očišćeno Rudo", tvrdi Tikveša.
On podsjeća na niz zločina nad nebošnjačkim stanovništvom, poput ubistva porodice Golubović, te logora Čelebići, ali i na slučaj Repovci, u kojem je na teritoriji pod kontrolom Armije BiH ubijeno devet pripadnika njene vojne policije kod Konjica, što nikada nije rasvijetljeno.
"I sve su to kad se uzme male brojke u odnosu na neka druga mjesta, ali zločinu ja ovdje pristupam kao etičkoj a ne kao matematičkoj kategoriji. I to je ono što je uticalo na sve druge ljude da se zapitaju da li je vrijednost ostati u tom Konjicu, da li je vrijednost ostati u nekim drugim gradovima – jer se i meni može ovo desiti", kaže Tikveša.
Istina rata u BiH bi morala biti istina budućnosti, jer bez toga nema budućnosti, smatra profesor Enver Kazaz. Tvrdi da političke elite stalno ponavljaju kako događaje iz rata treba pamtiti kako se ne bi ponovilo.
"Ali šta mi, ustvari, pamtimo? Pamtimo ideološke interpretacije rata, koje proizvode medijske, religijske, političke i kvaziakademske elite. Te elite ne rade ništa drugo nego sakrivaju od vlastitih nacija punu ratnu istinu. Cilj je da se priskrbi enormno društveno bogatstvo za dvjestotinjak porodica u BiH", konstatuje Kazaz.
"Danas nas uče nekakvom suživotu. Ja gledam, svi bošnjački političari su prihvatili riječ suživot - to je tuđmanica, gospodo. Kakav je to suživot? Ma ne može se suživjeti - može se samo živjeti zajedno", ističe Gojer.
Svetlana Broz, unuka pokojnog Josipa Broza Tita i direktorica nevladine organizacije Gariwo, mišljenja je da je pitanje građanske hrabrosti još uvijek jedno od najvažnijih u BiH i u tom smislu događaje iz rata dovodi u vezu sa onim što se posljednjih sedmica dešava u Mostaru i cijeloj zemlji.
"Pokazuju kako je malo građanske hrabrosti, kako je malo građanski hrabrih ljudi. Ja sam očekivala 50.000 na trgovima Mostara, 150.000 na trgovima Sarajeva, ali izgleda da je i to pitanje građanske hrabrosti", navodi ona.
Zbog svega je knjiga Gorana Sarića "Lijepo gore klasici marksizma" djelo koje nudi jedan sasvim novi način pisanja o ratnim zločinima, jer piše bez poziva na osvetu.
Međutim, pravo pitanje je šta je krajnji cilj i zašto političke elite ni skoro dvije decenije kasnije ne dozvoljavaju da se iznese puna istina o ratnim dešavanjima devedesetih.
O ratnim zbivanjima u Konjicu, pa i zločinima koji su se dogodili, u svojoj knjizi pod naslovom "Lijepo gore klasici marksizma" govori Goran Sarić, Konjičanin srpske nacionalnosti koji je veći dio rata proveo u svom gradu baveći se humanitarnim djelovanjem i radeći kao bibliotekar, a danas živi u Holandiji. Njegova knjiga, ratni dnevnik, ovih dana promovirana je u Mostaru.
"Ja nikad ne pretendujem da je to cijela istina. To je moja istina. I za sve greške u njemu odgovaram ja. On nije pisan ideološki, nije mu namjera da bilo koju stranu, osim stranu običnog čovjeka, sačuva", kaže za RSE autor ističući da svoju knjigu smatra antiratnim dnevnikom.
A zbog ratnih dešavanja upravo taj obični čovjek u BiH i dan-danas ispašta, tvrde brojni posmatrači bh. zbilje, te postavljaju pitanje zašto se od svih naroda i građana u BiH krije potpuna istina o dešavanjima u proteklom ratu.
Kada je riječ o Armiji BiH, naprimjer, profesor Enver Kazaz, filozof iz Sarajeva koji za sebe kaže da je oficir te Armije sa najtežeg sarajevskog ratišta, brda Žuč, tvrdi da su bitna dva momenta.
"Prvi momenat je da je ona osnovana na tzv. Platformi Predsjedništva iz 1992. godine. I ona je funkcionirala kao građanska, mulitetnička armija. U mojoj brigadi je bilo 30 posto sastava nebošnjačkog. A onda dolazi islamizacija Armije 1993. godine. Dobijao sam naredbe na svoje ruke da zvaničan pozdrav u Armiji BiH umjesto ovog bude ovaj, uz selam", navodi Kazaz.
Amer Tikveša
Amer Tikveša, iz ugledne sarajevske nevladine organizacije Gariwo, inače Konjičanin, kaže da je oficijelna politička i vojna orijentacija na teritoriji pod kontrolom Armije BiH tokom rata bila borba za multietničku Bosnu i Hercegovinu."Međutim, to je bila mimikrija u Konjicu, a Konjic je paradigma ratovanja Armije BiH. Rađen je sofisticirani vid etničkog čišćenja, rađeni su ratni zločini koji su taj teritorij očistili jednako kao što je očišćena Čapljina, kao što je očišćeno Rudo", tvrdi Tikveša.
On podsjeća na niz zločina nad nebošnjačkim stanovništvom, poput ubistva porodice Golubović, te logora Čelebići, ali i na slučaj Repovci, u kojem je na teritoriji pod kontrolom Armije BiH ubijeno devet pripadnika njene vojne policije kod Konjica, što nikada nije rasvijetljeno.
"I sve su to kad se uzme male brojke u odnosu na neka druga mjesta, ali zločinu ja ovdje pristupam kao etičkoj a ne kao matematičkoj kategoriji. I to je ono što je uticalo na sve druge ljude da se zapitaju da li je vrijednost ostati u tom Konjicu, da li je vrijednost ostati u nekim drugim gradovima – jer se i meni može ovo desiti", kaže Tikveša.
Istina rata u BiH bi morala biti istina budućnosti, jer bez toga nema budućnosti, smatra profesor Enver Kazaz. Tvrdi da političke elite stalno ponavljaju kako događaje iz rata treba pamtiti kako se ne bi ponovilo.
"Ali šta mi, ustvari, pamtimo? Pamtimo ideološke interpretacije rata, koje proizvode medijske, religijske, političke i kvaziakademske elite. Te elite ne rade ništa drugo nego sakrivaju od vlastitih nacija punu ratnu istinu. Cilj je da se priskrbi enormno društveno bogatstvo za dvjestotinjak porodica u BiH", konstatuje Kazaz.
Gradimir Gojer
Reditelj, književnik i kritičar Gradimir Gojer smatra da je u BiH na sceni crno-bijela matrica interpretacije ratnih dešavanja, bez ikakvih nijansi. Gojer kaže da se svi u BiH moraju otrijezniti i izaći iz nacionalističkih logika."Danas nas uče nekakvom suživotu. Ja gledam, svi bošnjački političari su prihvatili riječ suživot - to je tuđmanica, gospodo. Kakav je to suživot? Ma ne može se suživjeti - može se samo živjeti zajedno", ističe Gojer.
Svetlana Broz, unuka pokojnog Josipa Broza Tita i direktorica nevladine organizacije Gariwo, mišljenja je da je pitanje građanske hrabrosti još uvijek jedno od najvažnijih u BiH i u tom smislu događaje iz rata dovodi u vezu sa onim što se posljednjih sedmica dešava u Mostaru i cijeloj zemlji.
"Pokazuju kako je malo građanske hrabrosti, kako je malo građanski hrabrih ljudi. Ja sam očekivala 50.000 na trgovima Mostara, 150.000 na trgovima Sarajeva, ali izgleda da je i to pitanje građanske hrabrosti", navodi ona.
Zbog svega je knjiga Gorana Sarića "Lijepo gore klasici marksizma" djelo koje nudi jedan sasvim novi način pisanja o ratnim zločinima, jer piše bez poziva na osvetu.