Uz prvo pojavljivanje Gorana Hadžića u ponedjeljak pred Haškim tribunalom, zagrebački dopisnik RSE razgovarao je sa članovima obitelji nestalih i ubijenih u Vukovaru, koji su i sami proživjeli kalvariju za vrijeme opsade grada i nakon odvođenja u Srbiju. Hadžića se tereti za zločine i u drugim mjestima istočne Slavonije, koja su početkom devedesetih bila pod kontrolom pobunjenih hrvatskih Srba.
Vukovarki Jozefini Lada je u obrani Vukovara sin ranjen i ostao sedamdesetpostotni invalid, a nakon slamanja obrane Vukovara nestali su joj suprug i otac.
“Jako se teško vraćati u tu prošlost... Supruga još nisam našla... Suprug, moj otac, kćerka od 13 godina i ja bili smo u Borovu Selu. Nas dvije smo izašle, a njih dvojica su ostali...”
Suprug, pa zatim i otac odvedeni su iz sportske dvorane u koju su svi zatvoreni nakon pada dijela Vukovara Borovo Selo.
“Ja sam bila udaljena od supruga možda 10 metara... Sjedila sam na tribinama, a otac je sjedio pored mene. I otišao je u neku prostoriju, i više se nikada nije vratio. Ne znam što su imali od starca od 72 godine...”
Zlata Jurela je nakon pada Vukovara ostala bez sina, a zatim i bez supruga.
“Stradao mi je sin. Zarobljen je, mučen i strijeljan. Zašto je stradao? Vjerojatno zbog ljudske mržnje, zbog ničeg drugog. Zašto? Zato što je branio svoj dom, svoj grad i svoju domovinu. Muž mi je isto zarobljen, bio je u zarobljeništvu a nakon toga vratio se u zbjeg gdje smo bili smješteni i nakon izvjesnog vremena je umro”, kaže ona.
Jednog sina Vukovarke Jozefine Varga možda je spasilo to što je teško ranjen i nepokretan ležao u vukovarskoj bolnici kada je slomljena obrana grada. Drugi sin nije bio te sreće.
“Meni je sin ubijen na Ovčari. Ime mu je Vladimir Varga, bio je hrvatski branitelj, ranjenik u bolnici. Bio je ranjen u oko, oko mu je bilo izvađeno pa je bio pokretan.”
Izgubila pola svog svijeta
Ljiljana Alvir aktualna je predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. U danima pada Vukovara ona je izgubila pola svog svijeta.
“Moj brat je nestao. Vodi se još uvijek kao nestala osoba. Zaručnik je ubijen na Ovčari, identificiran je. Bratić se također vodi kao nestala osoba, najbolji prijatelji i još – da tako kažem – hrpa prijatelja”, prisjeća se Alvir.
Hadžića se tereti i za protjerivanje nesrpskog stanovništva.
“Izišla sam iz Vukovara 18.11. 1991 na način da su nas zarobili i odveli u Srbiju, a iz Srbije nas transportirali natrag u Hrvatsku, točnije razmijenili. Nas 25 autobusa civila, žena i djece su razmijenili za grupu od petnaestak pripadnika njihovih paravojnih snaga koje su zarobile hrvatske snage”, kaže Ljiljana Alvir.
Hadžića se tereti i za zločine u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Grabovcu. Goran Šlingar iz Dalja svo je vrijeme samoproglašene “Krajine” proveo u Dalju.
“Bio sam šest mjeseci samog zatvora prošao kroz njihove ruke, i jedno 5 i po godina na prinudnom radu, znači – u radnom vodu obavljajući za njih razne zadatke. Znači, nije mi nitko stradao baš da je ubijen, ali raseljena mi je porodica – brat, sestra, mama protjerana”, kaže on.
U Dalju je stradalo 25 hrvatskih civila, pretežno u prvim mjesecima samoproglašene “Krajine”.
“Neću vam pretjerati, ali imamo tu aleju na groblju, tu ih je možda jedno dvadesetak. Onda, poslije su se dešavale čudne stvari. Ono - noću bombe na vrata, paljenje kuća, ujutro osvane čovjek ili žena mrtav... Tako da bi se moglo nakupiti – ‘ajde da ne pretjeram – još jedno petnaestak ljudi pod čudnim okolnostima.”
U Lovasu je u nekoliko mjeseci krajem 1991. i početkom 1992. ubijeno 85 hrvatskih civila, u Erdutu je ubijeno 37 civila, od toga 22 Mađara i 15 Hrvata, a mnogi su ubijeni jer su se - usudili raspitivati za odvedenu rodbinu! Za RSE govori Erdućanin Emerik Huđik:
“Doživio sam to da su me uhitili 26.9.1991 i da sam bio pet dana zatvoren u Dalju. Poslije, kada sam izišao, bila je radna obaveza, i tako je to bilo. Mi smo ovdje više-manje Mađari s ovog terena i 22 Mađara je ovdje ubijeno.”
RSE: Je li vas mogu samo pitati – a koja je bila njihova krivica?
“Njihova krivica? Bili su ljudi imućni, imali su novaca i bili su vredni ljudi – po meni. I – bili su Mađari!”
Vukovarki Jozefini Lada je u obrani Vukovara sin ranjen i ostao sedamdesetpostotni invalid, a nakon slamanja obrane Vukovara nestali su joj suprug i otac.
“Jako se teško vraćati u tu prošlost... Supruga još nisam našla... Suprug, moj otac, kćerka od 13 godina i ja bili smo u Borovu Selu. Nas dvije smo izašle, a njih dvojica su ostali...”
Suprug, pa zatim i otac odvedeni su iz sportske dvorane u koju su svi zatvoreni nakon pada dijela Vukovara Borovo Selo.
“Ja sam bila udaljena od supruga možda 10 metara... Sjedila sam na tribinama, a otac je sjedio pored mene. I otišao je u neku prostoriju, i više se nikada nije vratio. Ne znam što su imali od starca od 72 godine...”
Zlata Jurela je nakon pada Vukovara ostala bez sina, a zatim i bez supruga.
“Stradao mi je sin. Zarobljen je, mučen i strijeljan. Zašto je stradao? Vjerojatno zbog ljudske mržnje, zbog ničeg drugog. Zašto? Zato što je branio svoj dom, svoj grad i svoju domovinu. Muž mi je isto zarobljen, bio je u zarobljeništvu a nakon toga vratio se u zbjeg gdje smo bili smješteni i nakon izvjesnog vremena je umro”, kaže ona.
Jednog sina Vukovarke Jozefine Varga možda je spasilo to što je teško ranjen i nepokretan ležao u vukovarskoj bolnici kada je slomljena obrana grada. Drugi sin nije bio te sreće.
“Meni je sin ubijen na Ovčari. Ime mu je Vladimir Varga, bio je hrvatski branitelj, ranjenik u bolnici. Bio je ranjen u oko, oko mu je bilo izvađeno pa je bio pokretan.”
Izgubila pola svog svijeta
Ljiljana Alvir aktualna je predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja. U danima pada Vukovara ona je izgubila pola svog svijeta.
“Moj brat je nestao. Vodi se još uvijek kao nestala osoba. Zaručnik je ubijen na Ovčari, identificiran je. Bratić se također vodi kao nestala osoba, najbolji prijatelji i još – da tako kažem – hrpa prijatelja”, prisjeća se Alvir.
Hadžića se tereti i za protjerivanje nesrpskog stanovništva.
“Izišla sam iz Vukovara 18.11. 1991 na način da su nas zarobili i odveli u Srbiju, a iz Srbije nas transportirali natrag u Hrvatsku, točnije razmijenili. Nas 25 autobusa civila, žena i djece su razmijenili za grupu od petnaestak pripadnika njihovih paravojnih snaga koje su zarobile hrvatske snage”, kaže Ljiljana Alvir.
Hadžića se tereti i za zločine u Dalju, Erdutu, Klisi, Lovasu, Grabovcu. Goran Šlingar iz Dalja svo je vrijeme samoproglašene “Krajine” proveo u Dalju.
“Bio sam šest mjeseci samog zatvora prošao kroz njihove ruke, i jedno 5 i po godina na prinudnom radu, znači – u radnom vodu obavljajući za njih razne zadatke. Znači, nije mi nitko stradao baš da je ubijen, ali raseljena mi je porodica – brat, sestra, mama protjerana”, kaže on.
U Dalju je stradalo 25 hrvatskih civila, pretežno u prvim mjesecima samoproglašene “Krajine”.
“Neću vam pretjerati, ali imamo tu aleju na groblju, tu ih je možda jedno dvadesetak. Onda, poslije su se dešavale čudne stvari. Ono - noću bombe na vrata, paljenje kuća, ujutro osvane čovjek ili žena mrtav... Tako da bi se moglo nakupiti – ‘ajde da ne pretjeram – još jedno petnaestak ljudi pod čudnim okolnostima.”
U Lovasu je u nekoliko mjeseci krajem 1991. i početkom 1992. ubijeno 85 hrvatskih civila, u Erdutu je ubijeno 37 civila, od toga 22 Mađara i 15 Hrvata, a mnogi su ubijeni jer su se - usudili raspitivati za odvedenu rodbinu! Za RSE govori Erdućanin Emerik Huđik:
“Doživio sam to da su me uhitili 26.9.1991 i da sam bio pet dana zatvoren u Dalju. Poslije, kada sam izišao, bila je radna obaveza, i tako je to bilo. Mi smo ovdje više-manje Mađari s ovog terena i 22 Mađara je ovdje ubijeno.”
RSE: Je li vas mogu samo pitati – a koja je bila njihova krivica?
“Njihova krivica? Bili su ljudi imućni, imali su novaca i bili su vredni ljudi – po meni. I – bili su Mađari!”