Poznata bosanskohercegovačka kantautorka Jadranka Stojaković promovisala je u četvrtak u Banjaluci kompilaciju svojih najljepših pjesama pod nazivom „Boje zvuka“. Riječ je o 45 kompozicija iz svih faza Jadrankine karijere koje predstavljaju svojevrstan album uspomena za brojne generacije. Uprkos teškom životu kroz koji je ta umjetnica prošla, njena životna snaga i volja veoma su inspirativni.
Bolest koja je Jadranku Stojaković posljednje dvije godine vezala za kolica, nije uticala na duh i kreativnost ove poznate kantautorice. Ova umjetnica s pravom je ponosna na činjenicu da se njeni brojni hitovi i danas slušaju.
U saradnji sa Radio televizijom RS, Jadranka je ovih dana izdala kompilaciju „Boje zvuka“. Na tri CD-a sa, kako je sama rekla, nalaze se najljepše pjesme iz njenog životnog opusa:
„Išla sam za tim da ono što je ostalo nekako iza mene, ono što se i danas-dan čuje na nekim tulumima, na nekim žurkama, to su pjesme, neizbježne, bar tako kažu, ’Sve smo mogli mi’, ’Što te nema’, ’Ima neka tajna veza’, ’Čekala sam’, ’Vjerujem’. Sve su to neke pjesme koje su stvarno tolike godine ostale.“
Za poznatu bosanskohercegovačku kantautoricu život nije bio lagan. Obilježile su ga porodične tragedije, kao i nesreća na koncertu u Japanu, 2009. godine, kada je pad na pozornici prouzrokovao zdravstvene probleme s kojima se i danas bori:
„Stalno sam na terapijama, pijem lijek koji je jedini na svijetu za ovu moju bolest koja se zove oštećenje motornog neurona, tako da zavisi od te bolesti da li ću moći jednu i po pjesmu otpjevati, ili ću dvije danas, ili neću uopšte moći pjevati. To je veliki problem.“
Uprkos teškim životnim okolnostima, energija ove žene čija je muzika obilježila 70-te i 80-te na području bivše Jugoslavije zarazna je i ulijeva optimizam:
„Nadam se da ja mogu ipak svoje stanje nekako spriječiti da se bolest ne širi dalje, prema gore, da makar ostanem u nekoj kondiciji da se mogu družiti s ljudima i da mogu komponovati, barem instrumentalu, što kažu.“
Poznata kantautorica danas je muzički producent na Radio televiziji Republike Srpske. Iako su novinske stupce svojevremeno punile priče kako ova muzičarka ne može da vrati svoj stan u Sarajevu, Jadranka odbija sve pokušaje politizacije. Kaže da su joj oba grada pomogla i da je svugdje kod kuće.
I dok se bori s bolešću i neizvjesnom budućnošću, Jadranka kaže da će, ako joj zdravlje dozvoli, komponovati za druge:
„Jedino mogu za sebe da kažem jeste da sam toliko puna ljubavi za ono što radim. Najvažnije je da sam ujutro, kad se dignem, da sam optimistična, što znači – živiš od dana do dana. Baš tako. Ja se nadam da ću ipak, pored svih ovih nekih negativnih mišljenja o mojoj bolesti, ja se nadam da ću ipak naći negdje lijeka, pa makar malo da produžim taj svoj vijek.“
„Boje zvuka“, koje je ova autorka podarila svojoj publici, dokaz su da su kvalitet i ljepota bezvremeni.
Bolest koja je Jadranku Stojaković posljednje dvije godine vezala za kolica, nije uticala na duh i kreativnost ove poznate kantautorice. Ova umjetnica s pravom je ponosna na činjenicu da se njeni brojni hitovi i danas slušaju.
U saradnji sa Radio televizijom RS, Jadranka je ovih dana izdala kompilaciju „Boje zvuka“. Na tri CD-a sa, kako je sama rekla, nalaze se najljepše pjesme iz njenog životnog opusa:
„Išla sam za tim da ono što je ostalo nekako iza mene, ono što se i danas-dan čuje na nekim tulumima, na nekim žurkama, to su pjesme, neizbježne, bar tako kažu, ’Sve smo mogli mi’, ’Što te nema’, ’Ima neka tajna veza’, ’Čekala sam’, ’Vjerujem’. Sve su to neke pjesme koje su stvarno tolike godine ostale.“
Za poznatu bosanskohercegovačku kantautoricu život nije bio lagan. Obilježile su ga porodične tragedije, kao i nesreća na koncertu u Japanu, 2009. godine, kada je pad na pozornici prouzrokovao zdravstvene probleme s kojima se i danas bori:
„Stalno sam na terapijama, pijem lijek koji je jedini na svijetu za ovu moju bolest koja se zove oštećenje motornog neurona, tako da zavisi od te bolesti da li ću moći jednu i po pjesmu otpjevati, ili ću dvije danas, ili neću uopšte moći pjevati. To je veliki problem.“
Uprkos teškim životnim okolnostima, energija ove žene čija je muzika obilježila 70-te i 80-te na području bivše Jugoslavije zarazna je i ulijeva optimizam:
„Nadam se da ja mogu ipak svoje stanje nekako spriječiti da se bolest ne širi dalje, prema gore, da makar ostanem u nekoj kondiciji da se mogu družiti s ljudima i da mogu komponovati, barem instrumentalu, što kažu.“
Poznata kantautorica danas je muzički producent na Radio televiziji Republike Srpske. Iako su novinske stupce svojevremeno punile priče kako ova muzičarka ne može da vrati svoj stan u Sarajevu, Jadranka odbija sve pokušaje politizacije. Kaže da su joj oba grada pomogla i da je svugdje kod kuće.
I dok se bori s bolešću i neizvjesnom budućnošću, Jadranka kaže da će, ako joj zdravlje dozvoli, komponovati za druge:
„Jedino mogu za sebe da kažem jeste da sam toliko puna ljubavi za ono što radim. Najvažnije je da sam ujutro, kad se dignem, da sam optimistična, što znači – živiš od dana do dana. Baš tako. Ja se nadam da ću ipak, pored svih ovih nekih negativnih mišljenja o mojoj bolesti, ja se nadam da ću ipak naći negdje lijeka, pa makar malo da produžim taj svoj vijek.“
„Boje zvuka“, koje je ova autorka podarila svojoj publici, dokaz su da su kvalitet i ljepota bezvremeni.