Kako je u Crnoj Gori biti drugačiji i kako prolaze oni koji nisu dio većine po naciji, religiji ili pak seksualnom identitetu - pitanje je koje si rijetko ko postavlja, osim onih koji pripadaju navedenim skupinama. LGBT manjina predstavlja možda i najilustrativniji primjer na kojem je pala ona proklamovana istorijska težnja Crnogoraca da ih drugi vide kao tolerantne zaštitnike slabijih.
Zašto je tako teško u Crnoj Gori danas biti homoseksualac - o tome je nedavno govorio Zdravko Cimbaljević, prvi javno deklarisani gej, koji je pod pritiskom prijetnji smrću, uvreda, odbacivanja i šikaniranja, morao da napusti zemlju:
„Nije mi dozvoljeno da postojim takav kakav jesam. Nisam valjao ni kao sin, ni kao unuk, ni kao dio bratstva, ni kao Nikšićanin, ni kao građanin Crne Gore. Bo sam tema i predmet stida, pljuvanja i sramote, kako za one koji su mi podarili život, koji su sa mnom proveli djetinjstvo, školovali se, družili, čak i radili u istim organizacijama, tako i za one koji me nikada nisu sreli, niti upoznali, koji su čuli peko medija o meni da sam peder, što za njih sigurno znači sramotu.“
Crnogorsko društvo, odnosno građani koji sebe vole da vide i predstave kao otvorene, kao one koji streme napretku, koji poštuju ljudska prava i koji štite manjine i slabije, čini se da u većini slučajeva, niti su otvoreni, niti žele suštinski napredak, niti poštuju ljudska prava pojedinih svojih sugrađana, niti bi ih zaštitili.
"U egzilu su bili političari, naši književnici, vladari, obični građani... Svi oni vraćali su se, na ovaj ili onaj način, boljoj, drugačijoj Crnoj Gori. Vratiću se i ja.
"Scena i politička stvarnost u Crnoj Gori treba i drugačije pristupe. Radiću na njima. Iznova. Radiću na okupljanju LGBT osoba u dijaspori i zajedno ćemo raditi za dobro Crne Gore i LGBT zajednice u njoj. Radićemo na promjenama i dosanjati ih. Radićemo na povratku", napisao je Cimbaljević.
Tekst u cjelini možete pročitati OVDJE
Toliko je primjera netrpeljivosti prema manjini koja se ne uklapa u taj većinski proklamovani mačo imidž crnogorskog muškarca, koji ne može, niti smije, niti je ikada bio peder.
„Kada ste odbačeni i ugroženi i mate snažnu potrebu da nekome pripadate i budete zaštićeni, molite okruženje da vas prihvati, znači vam svaki gest pažnje i uvažavanja. Neophodnu zaštitu od fizičkog nasilja i minimum dostojanstva mogu vam obezbijediti samo policija, tužilac i sudija.“
Ivana Vujović iz NVO Juventas, podsjeća nas na budvansku i podgoričku Paradu ponosa, nasilje i napade na predstavnike LGBT populacije, kao i na one koji ih podržavaju:
„Još jednom vidimo spremnost Crnogoraca, posebno mlađih, da se okupe, da vrlo agresivno iskažu svoje negodovanje, da uopšte postoji seksualni identitet ili uopšte identitet koji je različit od njihovog identiteta. To je suština ovog podneblja i kada govorimo o seksualnoj orjentaciji i seksualnim identitetu i kada smo 90-tih mogli vidjeti kako prolaze ljudi koji imaju različiti nacionalni identitet ili različito shvatanje demokratije i ljudskih prava u periodu od 90-tih do danas", kaže Ivana Vujović.
Kolumnistkinja Paola Petričević kaže da su tradicionalne rodne uloge, koje postoje u Crnoj Gori, strogo utvrđenje i svako odstupanje od onoga što je slika većine o tome kakav muškarac mora da bude i šta je njegova uloga i funkcija u porodici i društvu, može da bude opasno po one koji se ne uklapaju u tu sliku:
„Tradicionalne rodne uloge su ograničavajući faktor onima koji ih prihvataju i žive pod tim pravilima. Osobito oni koji sticajem okolnosti ne žele ili ne mogu da prihvate tu vrstu imperativa koju nalažu tradicionalne rodne uloge, nalaze se često u vrlo neprijatnoj i na žalost vrlo često prilično opasnoj situaciji u kojoj mogu biti ugroženi", naglašava Paola Petričević.
Ivana Vujović odaje priznanje svima koji hrabro istupaju u borbi za svoja manjinska prava i pored i dalje visokog stepena netrpeljivosti i nerazumijevanja većine:
„Nije lako i još uvijek je hrabro u Crnoj Gori biti drugačiji, posebno imati drugačiji seksualni identitet, ali primjećujemo da se stvari polako pomjeraju. Još uvijek je potreban maksimum od strane svih onih koji su uspjeli da razumiju u čemu je problem i izađu iz matrice epske poezije na kojoj smo svi odrastali", kaže Vujović.
Zašto je tako teško u Crnoj Gori danas biti homoseksualac - o tome je nedavno govorio Zdravko Cimbaljević, prvi javno deklarisani gej, koji je pod pritiskom prijetnji smrću, uvreda, odbacivanja i šikaniranja, morao da napusti zemlju:
„Nije mi dozvoljeno da postojim takav kakav jesam. Nisam valjao ni kao sin, ni kao unuk, ni kao dio bratstva, ni kao Nikšićanin, ni kao građanin Crne Gore. Bo sam tema i predmet stida, pljuvanja i sramote, kako za one koji su mi podarili život, koji su sa mnom proveli djetinjstvo, školovali se, družili, čak i radili u istim organizacijama, tako i za one koji me nikada nisu sreli, niti upoznali, koji su čuli peko medija o meni da sam peder, što za njih sigurno znači sramotu.“
Crnogorsko društvo, odnosno građani koji sebe vole da vide i predstave kao otvorene, kao one koji streme napretku, koji poštuju ljudska prava i koji štite manjine i slabije, čini se da u većini slučajeva, niti su otvoreni, niti žele suštinski napredak, niti poštuju ljudska prava pojedinih svojih sugrađana, niti bi ih zaštitili.
Prvi crnogorski gej aktivista za RSE: Otjerala me mučnina
Zdravko Cimbaljević
U tekstu "Otjerala me mučnina", prvi crnogorski gej aktivista Zdravko Cibmaljević napisao je kako više nije mogao da podnese prijetnje kojima je bio izložen u vlastitom gradu i državi."U egzilu su bili političari, naši književnici, vladari, obični građani... Svi oni vraćali su se, na ovaj ili onaj način, boljoj, drugačijoj Crnoj Gori. Vratiću se i ja.
"Scena i politička stvarnost u Crnoj Gori treba i drugačije pristupe. Radiću na njima. Iznova. Radiću na okupljanju LGBT osoba u dijaspori i zajedno ćemo raditi za dobro Crne Gore i LGBT zajednice u njoj. Radićemo na promjenama i dosanjati ih. Radićemo na povratku", napisao je Cimbaljević.
Tekst u cjelini možete pročitati OVDJE
„Kada ste odbačeni i ugroženi i mate snažnu potrebu da nekome pripadate i budete zaštićeni, molite okruženje da vas prihvati, znači vam svaki gest pažnje i uvažavanja. Neophodnu zaštitu od fizičkog nasilja i minimum dostojanstva mogu vam obezbijediti samo policija, tužilac i sudija.“
Ivana Vujović iz NVO Juventas, podsjeća nas na budvansku i podgoričku Paradu ponosa, nasilje i napade na predstavnike LGBT populacije, kao i na one koji ih podržavaju:
„Još jednom vidimo spremnost Crnogoraca, posebno mlađih, da se okupe, da vrlo agresivno iskažu svoje negodovanje, da uopšte postoji seksualni identitet ili uopšte identitet koji je različit od njihovog identiteta. To je suština ovog podneblja i kada govorimo o seksualnoj orjentaciji i seksualnim identitetu i kada smo 90-tih mogli vidjeti kako prolaze ljudi koji imaju različiti nacionalni identitet ili različito shvatanje demokratije i ljudskih prava u periodu od 90-tih do danas", kaže Ivana Vujović.
Kolumnistkinja Paola Petričević kaže da su tradicionalne rodne uloge, koje postoje u Crnoj Gori, strogo utvrđenje i svako odstupanje od onoga što je slika većine o tome kakav muškarac mora da bude i šta je njegova uloga i funkcija u porodici i društvu, može da bude opasno po one koji se ne uklapaju u tu sliku:
„Tradicionalne rodne uloge su ograničavajući faktor onima koji ih prihvataju i žive pod tim pravilima. Osobito oni koji sticajem okolnosti ne žele ili ne mogu da prihvate tu vrstu imperativa koju nalažu tradicionalne rodne uloge, nalaze se često u vrlo neprijatnoj i na žalost vrlo često prilično opasnoj situaciji u kojoj mogu biti ugroženi", naglašava Paola Petričević.
Ivana Vujović odaje priznanje svima koji hrabro istupaju u borbi za svoja manjinska prava i pored i dalje visokog stepena netrpeljivosti i nerazumijevanja većine:
„Nije lako i još uvijek je hrabro u Crnoj Gori biti drugačiji, posebno imati drugačiji seksualni identitet, ali primjećujemo da se stvari polako pomjeraju. Još uvijek je potreban maksimum od strane svih onih koji su uspjeli da razumiju u čemu je problem i izađu iz matrice epske poezije na kojoj smo svi odrastali", kaže Vujović.