Evropski sud za ljudska prava u Strazburu donio je presudu, a na bankovni račun Branimira Đokića leglo je 65.000 eura za stan koji je svojevremeno platio manje od 2.500 eura. Zbog toga je ovaj kapetan bivše JNA u penziji sasvim zadovoljan:
„Ja jesam normalno - posle 12 godina procesa, jesam.“
Predstavnici boračkih udruženja i organizacija iz Federacije za ovakav ishod okrivljuju one koji su trebali braniti interese BiH, prije svega sudiju iz BiH u sudu u Strazburu Ljiljanu Mijović.
„Ona dolazi iz RS-a. Znamo da oni sve rade da unište Federaciju i da unište čitavu Bih. A uništavanjem Federacije uništavaju BiH. Država kao država nije poduzela ništa. I ovi predstavnici koji su radili nisu poduzeli ništa da zaštite imovinu građana BiH“, kaže Ismir Nokto iz “Zelenih beretki”.
Još određeniji u navođenju krivaca je ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Nedžad Ajnadžić.
„Oni koji su bili zaduženi da predoče adekvatne pravne instrumente i pravne argumente nisu to uradili na vrijeme i u punom kapacitetu. Ovdje nije podbacio sud u Strazburu, nego su podbacili oni koji trebaju da zastupaju interese države BiH“, navodi Ajnadžić.
Učesnici jedne od brojnih rasprava o sudbini vojnih stanova prst upiru, osim u sudiju Mijović, i u zastupnicu Vijeća ministara BiH pred Sudom za ljudska prava Moniku Mijić. Tako su učesnici okruglog stola u Sarajevu u četvrtak zatražili njihove ostavke. Monika Mijić o tome kaže:
„Da se ne bi bacala prašina u oči javnosti BiH - naime, slučaj Đokić, uvjetno rečeno, izgubljen je iz razloga što je sud u ovoj presudi ustanovio da su vojni stanovi dodjeljivani visoko pozicioniranim dužnosnicima u veliokoj mjeri, što je potvrđeno izvještajima OHR-a i OSC-a. Dakle, s jedne strane postoji to. A s druge strane, tužena strana, odnosno BiH, nije uspjela dokazati da su vojni stanovi dodjeljivani boračkoj populaciji. Kako to nismo uspjeli dokazati pred sudom? Iz vrlo jednostavnog razloga - zato što institucije Federacije BiH na opetovano traženje ureda zastupnika nisu dostavile dokaze o tome da su vojni stanovi dijeljeni socijalnim kategorijama građana.“
Kako ističe Mijić, pred sudijama Evropskog suda u slučaju “Đokić protiv BiH”, BiH je dokazivala osnovnu tezu da je dodjeljivanje vojnih stanova bilo u javnom interesu kako bi se “postigla veća socijalna pravda i osiguralo stambeno zbrinjavanje onim kojim je to najpotrebnije“. Sudije su željele znati kome su stanovi dodijeljeni.
Procenti i statistika
„Iako smo na tri adrese uputili zahtjev za dostavljanje dokaza i u tom dopisu smo još 2008. upozoravali inistuticije Federacije na značaj ovog predmeta i na eventualne negativne posljedice ove presude po Vladu Federacije, mi smo dobili odgovor da podaci koje tražimo su promjenljiva kategorija, stalno se mijenjaju, te su stoga oni prinuđeni da nam dostave podatke samo izražene u procentima. Dakle, u predmetu Đokić jedini dokaz koji smo mi od tijela Federacije dobili, dokaz o dodjeli stanova boračkoj populaciji, jesu procenti. I, naravno, da za Evropski sud to nije bilo dovoljno, iako smo mi upozoravali institucije Vlade Federacije, te je sud zaključio da je, s jedne strane, država dostavila samo statističke podatke koji apsolutno za sud ništa ne dokazuju, a s druge strane postoje pouzdani izvještaju OSC-a i OHR-a o tome da su stanovi dodjeljivani visokim dužnosnicima“, pojašnjava Mijović.
O procentima isključivo govori i ministar Ajnadžić:
„Od ukupno dodijeljenih vojno-stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo 36,8 posto su šehidske familije i poginuli borci i 16 posto ratni vojni invalidi. Ostatak dodijeljenih vojnih stanova ide na pripadnike Armije RBiH koji su penzionisani i na aktivne pripadnike koji su još uvijek u Oružanim snagama.“
Ismir Nokto, generalni sekretar udruženja “Zelene beretke”, uz primjedbe na rad onih koji su zastupali interese BiH u Starzburu, izražava sumnju i u način dodjele vojnih stanova.
Procjenjuje se da ih je ukupno12.600, od toga 2.700 je dodijeljeno boračkoj populaciji, 300 stanova se vodi kao “neriješen slučaj”, a 9.500 je sporan broj.
„Ja se samo upitao šta je sa 9.500. Onda su oni pokušali nešto da mi objasne kao da 5.000 bivših korisnika tog prava koriste te stanove, znači oni koji su ostali lojalni Armiji BiH i HVO-u, a za ostalo mi nisu ništa ustvari odgovorili. I ovi što su podijeljeni stanovi - kome su podijeljeni? Imamo i tu igru. Kome su? Da li je to onaj ko je došao iz Goražda da ovdje služi, bio pukovnik, major - nije važno - došao u Sarajevo, a tamo prepisao imovinu na dedu, babu ili nekoga, pa je ovdje došao i ovdje uzeo stan? Imamo i toga, znači i kod nas ima neispravnih stvari“, kaže Nokto.
„Ja jesam normalno - posle 12 godina procesa, jesam.“
Predstavnici boračkih udruženja i organizacija iz Federacije za ovakav ishod okrivljuju one koji su trebali braniti interese BiH, prije svega sudiju iz BiH u sudu u Strazburu Ljiljanu Mijović.
„Ona dolazi iz RS-a. Znamo da oni sve rade da unište Federaciju i da unište čitavu Bih. A uništavanjem Federacije uništavaju BiH. Država kao država nije poduzela ništa. I ovi predstavnici koji su radili nisu poduzeli ništa da zaštite imovinu građana BiH“, kaže Ismir Nokto iz “Zelenih beretki”.
Još određeniji u navođenju krivaca je ministar za boračka pitanja Kantona Sarajevo Nedžad Ajnadžić.
Ovdje nije podbacio sud u Strazburu, nego su podbacili oni koji trebaju da zastupaju interese države BiH“, navodi ministar Ajnadžić.
„Oni koji su bili zaduženi da predoče adekvatne pravne instrumente i pravne argumente nisu to uradili na vrijeme i u punom kapacitetu. Ovdje nije podbacio sud u Strazburu, nego su podbacili oni koji trebaju da zastupaju interese države BiH“, navodi Ajnadžić.
Učesnici jedne od brojnih rasprava o sudbini vojnih stanova prst upiru, osim u sudiju Mijović, i u zastupnicu Vijeća ministara BiH pred Sudom za ljudska prava Moniku Mijić. Tako su učesnici okruglog stola u Sarajevu u četvrtak zatražili njihove ostavke. Monika Mijić o tome kaže:
„Da se ne bi bacala prašina u oči javnosti BiH - naime, slučaj Đokić, uvjetno rečeno, izgubljen je iz razloga što je sud u ovoj presudi ustanovio da su vojni stanovi dodjeljivani visoko pozicioniranim dužnosnicima u veliokoj mjeri, što je potvrđeno izvještajima OHR-a i OSC-a. Dakle, s jedne strane postoji to. A s druge strane, tužena strana, odnosno BiH, nije uspjela dokazati da su vojni stanovi dodjeljivani boračkoj populaciji. Kako to nismo uspjeli dokazati pred sudom? Iz vrlo jednostavnog razloga - zato što institucije Federacije BiH na opetovano traženje ureda zastupnika nisu dostavile dokaze o tome da su vojni stanovi dijeljeni socijalnim kategorijama građana.“
Kako ističe Mijić, pred sudijama Evropskog suda u slučaju “Đokić protiv BiH”, BiH je dokazivala osnovnu tezu da je dodjeljivanje vojnih stanova bilo u javnom interesu kako bi se “postigla veća socijalna pravda i osiguralo stambeno zbrinjavanje onim kojim je to najpotrebnije“. Sudije su željele znati kome su stanovi dodijeljeni.
Procenti i statistika
„Iako smo na tri adrese uputili zahtjev za dostavljanje dokaza i u tom dopisu smo još 2008. upozoravali inistuticije Federacije na značaj ovog predmeta i na eventualne negativne posljedice ove presude po Vladu Federacije, mi smo dobili odgovor da podaci koje tražimo su promjenljiva kategorija, stalno se mijenjaju, te su stoga oni prinuđeni da nam dostave podatke samo izražene u procentima. Dakle, u predmetu Đokić jedini dokaz koji smo mi od tijela Federacije dobili, dokaz o dodjeli stanova boračkoj populaciji, jesu procenti. I, naravno, da za Evropski sud to nije bilo dovoljno, iako smo mi upozoravali institucije Vlade Federacije, te je sud zaključio da je, s jedne strane, država dostavila samo statističke podatke koji apsolutno za sud ništa ne dokazuju, a s druge strane postoje pouzdani izvještaju OSC-a i OHR-a o tome da su stanovi dodjeljivani visokim dužnosnicima“, pojašnjava Mijović.
O procentima isključivo govori i ministar Ajnadžić:
„Od ukupno dodijeljenih vojno-stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo 36,8 posto su šehidske familije i poginuli borci i 16 posto ratni vojni invalidi. Ostatak dodijeljenih vojnih stanova ide na pripadnike Armije RBiH koji su penzionisani i na aktivne pripadnike koji su još uvijek u Oružanim snagama.“
Ismir Nokto, generalni sekretar udruženja “Zelene beretke”, uz primjedbe na rad onih koji su zastupali interese BiH u Starzburu, izražava sumnju i u način dodjele vojnih stanova.
Procjenjuje se da ih je ukupno12.600, od toga 2.700 je dodijeljeno boračkoj populaciji, 300 stanova se vodi kao “neriješen slučaj”, a 9.500 je sporan broj.
„Ja se samo upitao šta je sa 9.500. Onda su oni pokušali nešto da mi objasne kao da 5.000 bivših korisnika tog prava koriste te stanove, znači oni koji su ostali lojalni Armiji BiH i HVO-u, a za ostalo mi nisu ništa ustvari odgovorili. I ovi što su podijeljeni stanovi - kome su podijeljeni? Imamo i tu igru. Kome su? Da li je to onaj ko je došao iz Goražda da ovdje služi, bio pukovnik, major - nije važno - došao u Sarajevo, a tamo prepisao imovinu na dedu, babu ili nekoga, pa je ovdje došao i ovdje uzeo stan? Imamo i toga, znači i kod nas ima neispravnih stvari“, kaže Nokto.