Većina bosanskohercegovačkih pravnika i politologa smatra da u BiH nema ni minimalnih uslova za postizanje konsenzusa među domaćim političkim snagama kad su u pitanju ustavne promjene.
S druge strane, ne postoji ni čvrsta veza akademske zajednice i političara koja bi mogla dovesti do izmjena Ustava BiH, koje bi bile prihvatljive svima.
“Očigledno je da su političke elite, upravne struktura i strukture na svim nivoima na taj način srasli sa postojećim ustavnim sistemom da je gotovo nerealno očekivati da sami dokinu sebe, odnosno najvjerovatnije je da će se multiplicirati postojeći sistem političkog odlučivanja i djelovanja, da će se u nekoj maloj mjeri došminkati ustavno-pravne promjene da bi postojeći sistem vladavine i ovladavanja ekonomskim proizvodom bio održan do kraja”, kaže prof. dr. Edin Šarčević, s Univerziteta u Leipzigu.
Među ustavnim promjenama koje bi trebalo da imaju prioritet, stručnjaci prije svega navode provođenje odluke u slučaju Sejdić i Finci, te ugradnju tzv. evropske klauzule u ustavno uređenje.
To se, između ostalog, kaže profesor Kasim Trnka, odnosi na ako ne ukidanje ono bitno reduciranje entitetskog sistema glasanja:
“Naša je realnost da, koristeći ustavni mehanizam koji je predivđen, da očekujemo i insistiramo da asistenciji međunarodne zajednice, koja samo treba da popravi one nedostatke Dejtonskog sporazuma, da stvori jednake početne pozicije svim akterima u BiH i da se na taj način otvori proces ustavne rekonstrukcije”, ocjenjuje Trnka.
Bosanskohercegovačke vlasti nisu uradile ništa na provođenju odluke Suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci”. Ova odluka je donesena prije godinu dana i još tada se govorilo da bi mogla biti idealna polazna osnova za promjene bh. Ustava.
Konstitutivni narodi i Sejdić i Finci
Profesor na Pravnom fakultetu u Zenici Tarik Haverić smatra da je način na koji su bh. vlasti pokušale provesti ovu odluku bio potpuno pogrešan.
“Da bi se riješio jedan problem, a to je Predsjedništvo u kome nema ostalih, napravljena je radna grupa u kojoj niko ne predstavlja Sejdića i Fincija, i koja sasvim lijepo bez njih može da radi. Naravno, da nijedan pripadnik stranke koja predstavlja neke od konstitutivnih naroda ni u ludilu ne bi pristao da o nečemu važnom za njegov narod odlučuje grupa u kojoj sjede pripadnici dva druga naroda, a njegov ne, ali nikom se nije činilo neobično da Srbi, Hrvati i Bošnjaci utvrđuju sudbinu Sejdića i Fincija - i zbog toga u godinu dana šest puta grupa nije mogla da radi zbog neodostatka kvoruma”, kaže Haverić.
Najmanje su dvije oblasti u kojima BiH ne funkcioniše kao zemlja podijeljena na entitete. Jedan je organizacija Državne agencije za istrage i zaštitu, a drugi regionalne razvojne agencije.
Za njih nije bilo potrebno, kako kaže profesor Haverić, dogovaranje konstitutivnih naroda.
„Nije isključeno da postoje druge zone djelovanja gdje se na sličan način racionalno može riješiti jedan dio problema, ne idući ka idealu da se riješi odjednom sve i da se postigne sporazum oko kojeg će se svi konsenzusom dogovoriti. Ustavi oko kojih se svi dogovaraju ne postoje”, smatra Haverić.
Diskusija o izmjenama Ustava BiH ne smije biti svedena samo na uski, zatvoreni krug političkih elita, smatra dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Mirko Pejanović
„Ustavno pitanje nije samo stručno pitanje, ono je uvijek više od političkog pitanja, ono je društveno, razvojno pitanje. Nažalost, naše elite su u dva momenta dosad pokazale nesnalaženje, da ne kažemo nesposobnost - bilo bi pretenciozno. Jedno je da ne mogu izgraditi konsenzus o tom pitanju i dovesti taj konsenzus u parlament, na osnovu tog konsenzusa izglasati promjene. A drugo je da u provođenju procedure, ili društvene aktivnosti za promjenu ustava ne ide se tamo i ne polazi se od tamo gdje je mjesto za to, a to je parlamentarna struktura”, navodi Pejanović.
Kao o jednoj od mogućnosti dolaska do novih ideja za izmjene bh. Ustava govori se o takozvanom konventu, koji bi značio okupljanje radnih grupa sa predstavnicima svih sektora koji bi ponudili najbolje ustavno rješenje.
Ovakva rješenja nisu nepoznata u modernoj evropskoj demokratiji. Kao jedan od primjera navodi se i donošenje njemačkog ustava nakon Drugog svjetskog rata.
No profesor Nerzuk Ćurak smatra da ovakva ideja u BiH mogla biti provedena samo uz pomoć Ureda visokog predstavnika.
„Ali na koji način - da ustvari ključne poluge unutar tog instrumenta preuzmu domaći ljudi koji će tvoriti taj konvent. Dakle, ne da se on odigrava po auspicijom međunarodne zajednice, nego da taj instrument međunarodne zajednice bude instrument koji omogućava dogovaranje, odnosno debatu ljudi iz BiH, koji mogu biti izabrani kao zbiljski reprezenti ove zemlje u smislu prava, politologije, sociologije itd”, zaključuje Ćurak.
S druge strane, ne postoji ni čvrsta veza akademske zajednice i političara koja bi mogla dovesti do izmjena Ustava BiH, koje bi bile prihvatljive svima.
“Očigledno je da su političke elite, upravne struktura i strukture na svim nivoima na taj način srasli sa postojećim ustavnim sistemom da je gotovo nerealno očekivati da sami dokinu sebe, odnosno najvjerovatnije je da će se multiplicirati postojeći sistem političkog odlučivanja i djelovanja, da će se u nekoj maloj mjeri došminkati ustavno-pravne promjene da bi postojeći sistem vladavine i ovladavanja ekonomskim proizvodom bio održan do kraja”, kaže prof. dr. Edin Šarčević, s Univerziteta u Leipzigu.
Među ustavnim promjenama koje bi trebalo da imaju prioritet, stručnjaci prije svega navode provođenje odluke u slučaju Sejdić i Finci, te ugradnju tzv. evropske klauzule u ustavno uređenje.
To se, između ostalog, kaže profesor Kasim Trnka, odnosi na ako ne ukidanje ono bitno reduciranje entitetskog sistema glasanja:
“Naša je realnost da, koristeći ustavni mehanizam koji je predivđen, da očekujemo i insistiramo da asistenciji međunarodne zajednice, koja samo treba da popravi one nedostatke Dejtonskog sporazuma, da stvori jednake početne pozicije svim akterima u BiH i da se na taj način otvori proces ustavne rekonstrukcije”, ocjenjuje Trnka.
Bosanskohercegovačke vlasti nisu uradile ništa na provođenju odluke Suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić i Finci”. Ova odluka je donesena prije godinu dana i još tada se govorilo da bi mogla biti idealna polazna osnova za promjene bh. Ustava.
Konstitutivni narodi i Sejdić i Finci
Profesor na Pravnom fakultetu u Zenici Tarik Haverić smatra da je način na koji su bh. vlasti pokušale provesti ovu odluku bio potpuno pogrešan.
“Da bi se riješio jedan problem, a to je Predsjedništvo u kome nema ostalih, napravljena je radna grupa u kojoj niko ne predstavlja Sejdića i Fincija, i koja sasvim lijepo bez njih može da radi. Naravno, da nijedan pripadnik stranke koja predstavlja neke od konstitutivnih naroda ni u ludilu ne bi pristao da o nečemu važnom za njegov narod odlučuje grupa u kojoj sjede pripadnici dva druga naroda, a njegov ne, ali nikom se nije činilo neobično da Srbi, Hrvati i Bošnjaci utvrđuju sudbinu Sejdića i Fincija - i zbog toga u godinu dana šest puta grupa nije mogla da radi zbog neodostatka kvoruma”, kaže Haverić.
Najmanje su dvije oblasti u kojima BiH ne funkcioniše kao zemlja podijeljena na entitete. Jedan je organizacija Državne agencije za istrage i zaštitu, a drugi regionalne razvojne agencije.
Za njih nije bilo potrebno, kako kaže profesor Haverić, dogovaranje konstitutivnih naroda.
Profesor Mirko Pejanović upozorava kako ustavno pitanje nije samo stručno pitanje, nego uvijek više od političkog pitanja, ono je društveno, razvojno pitanje.
„Nije isključeno da postoje druge zone djelovanja gdje se na sličan način racionalno može riješiti jedan dio problema, ne idući ka idealu da se riješi odjednom sve i da se postigne sporazum oko kojeg će se svi konsenzusom dogovoriti. Ustavi oko kojih se svi dogovaraju ne postoje”, smatra Haverić.
Diskusija o izmjenama Ustava BiH ne smije biti svedena samo na uski, zatvoreni krug političkih elita, smatra dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Mirko Pejanović
„Ustavno pitanje nije samo stručno pitanje, ono je uvijek više od političkog pitanja, ono je društveno, razvojno pitanje. Nažalost, naše elite su u dva momenta dosad pokazale nesnalaženje, da ne kažemo nesposobnost - bilo bi pretenciozno. Jedno je da ne mogu izgraditi konsenzus o tom pitanju i dovesti taj konsenzus u parlament, na osnovu tog konsenzusa izglasati promjene. A drugo je da u provođenju procedure, ili društvene aktivnosti za promjenu ustava ne ide se tamo i ne polazi se od tamo gdje je mjesto za to, a to je parlamentarna struktura”, navodi Pejanović.
Kao o jednoj od mogućnosti dolaska do novih ideja za izmjene bh. Ustava govori se o takozvanom konventu, koji bi značio okupljanje radnih grupa sa predstavnicima svih sektora koji bi ponudili najbolje ustavno rješenje.
Ovakva rješenja nisu nepoznata u modernoj evropskoj demokratiji. Kao jedan od primjera navodi se i donošenje njemačkog ustava nakon Drugog svjetskog rata.
No profesor Nerzuk Ćurak smatra da ovakva ideja u BiH mogla biti provedena samo uz pomoć Ureda visokog predstavnika.
„Ali na koji način - da ustvari ključne poluge unutar tog instrumenta preuzmu domaći ljudi koji će tvoriti taj konvent. Dakle, ne da se on odigrava po auspicijom međunarodne zajednice, nego da taj instrument međunarodne zajednice bude instrument koji omogućava dogovaranje, odnosno debatu ljudi iz BiH, koji mogu biti izabrani kao zbiljski reprezenti ove zemlje u smislu prava, politologije, sociologije itd”, zaključuje Ćurak.