Puštanje na slobodu Biljane Plavšić, osobe koja snosi odgovornost za zločine tokom rata u BiH, nepojavljivanje Radovana Karadžića pred Haškim sudom, izazvalo je revolt kod žrtava. Kažu da suđenja u Haškom tribunalu sama po sebi nisu dovoljna ukoliko su kazne za ratne zločince male.
Istovremeno, suđenja u Haškom sudu se u BiH svakodnevno zloupotrebljavaju u političke svrhe. Predstavnici nevladinog sektora kažu kako se radi o obliku manipulacije i zloupotrebi žrtava, što može usporiti pomirenje.
Kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku o osnivanju suda koji će procesuirati ratne zločine, žrtve rata u Bosni i Hercegovini su s nestrpljenjem očekivale početak njegovog rada. Smatrali su, kako kažu, da će ratni zločinci biti uhapšeni i odgovarati pred licem pravde.
Edin Ramulić, koji je boravio u logoru Trnopolje kod Prijedora, smatra da Tribunal u tom smislu nije odgovorio zadatku zbog kojeg je i osnovan jer, kako kaže, ne bi se moglo dešavati da u svakodnevnom životu susreće ljude koji su bili na komandnim pozicijama u prijedorskim logorima:
„Od drugih članova krizog štaba jedan je direktor Pošte, jedan je direktor Centra za socijalni rad, jedan je direktor Ribnjaka Saničani. Znači, oni sjede u javnim preduzećima i tvrde kao nisu oni krivi, ’nas Tribunal nije pozvao’.“
Manipulacije žrtvama i zloupotrebe sudnica
Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo Mirsad Tokača kaže kako Haški tribunal u posljednjih nekoliko godina nije postupao konzistentno, dozvoljavao je zloupotrebu sudnica i sl.
Ipak, ono što Tokača smatra pogubnim je da suđenja i oslobađanja pojedinih ratnih zločinaca, političari u Bosni i Hercegovini zloupotrebljavaju, dočekujući ih kao heroje. Radi se o obliku manipulacije i zloupotrebe žrtava, što može usporiti pomirenje, navodi Tokača:
„Politika je uvijek pokušavala da to iskoristi u negativnom smislu. Dakle, ne postoji gora poruka građanima BiH od one poruke koju smo sinoć vidjeli na televiziji - u kojoj prvi čovjek jednog entiteta dočekuje Biljanu Plavšić.“
Puštanje na slobodu Biljane Plavšić, osobe koja snosi odgovornost za zločine tokom rata u BiH, izazvalo je revolt kod žrtava, posebno onih koje su u srebreničkom genocidu izgubile svoje najmilije.
Jedna od njih, Nura Begović koja je u julu 1995. godine u Srebrenici izgubila 16 članova najuže porodice, redovno prati suđenja u Hagu. Po povratku sa početka suđenja Radovanu Karadžiću rekla nam je da suđenja u Haškom tribunalu sama po sebi nisu dovoljna ukoliko su kazne za ratne zločince male:
„To treba da budu što rigoroznije i što oštrije kazne da nam se ne bi desila budućnost kakva nam je bila prošlost.“
Narod mora da se otrijezni
Simu Zarića Haški sud osudio je na šest godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu. Tribunalu se dobrovoljno predao vjerujući da će dokazati da nije kriv za ono što mu se pripisuje.. Prije nekoliko godina snimili smo ga u rodnom gradu, nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora:
„Mora naš narod pomalo da se trijezni. Isprobana je varijanta da uvijek u predizbornim aktivnostima puste se s jedne, druge ili treće strane neke nacionalne žaoke, a one odmah po određenom nacionalnom šavu dijele narode i onda se ponovno talasa i dobiva se maletne ista politička krvna slika.“
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević ističe kako je Tribunal obećao da će se glas žrtava čuti, ali u praksi to nije u potpunosti realizovano. Jedan od njegovih manjakvosti je da oni koji su trebali biti među prvima procesuirani, odgovaraju posljednji.
Istovremeno, kaže Memišević, treba biti pošten i reći kako je to jedini autoritet na kojeg se žrtve mogu pozvati:
„Zato što je Bosna takva kakva je po svojoj kontrsukciji, mi ne možemo jer mi nemamo u biti pravnu državu, ona je čardak ni na nebu ni na zemlji. Na kraju-krajeva, Tribunal je važan ne samo za žrtve, on je važan i za egzekutore u smislu onog moralnog pročišćenja. I oni imaju pravo isto tako da budu kažnjeni, da sagledaju šta su uradili i da se vrate u svoju zajednicu, da to priznaju koliko je to i kako moguće.“
Nisu političari u Bosni i Hercegovini jedini koji manipulišu procesima u Haškom tribunalu. Sva tri naroda u državi su proteklih nekoliko godina dočekivali nekadašnje ratne komandante kao heroje, a ne zločince.
U Sarajevu je ovacijama dočekan Naser Orić koji je za indirektnu odgovornost ratnog zločina ubistva sedam i mučenje 11 srpskih zarobljenika u razdoblju od 1992. do 1993. godine osuđen na dvije godine zatvora.
Doček kojeg pojedini političari i građani priređuju osudjenim ratnim zločincima otvara i pitanje da li je Haški tribunal ispunio očekivanja mnogih da će suđenjima i odredjivanjem pritvora pomiriti bosanskohercegovačke narode. Na to pitanje odgovara docentica Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Edina Bećirević:
„Nije Tribunal bio dužan da suočava stanovništvo BiH s utvrđenim činjenicama tamo. To je bila dužnost države BiH, ali isto tako nevladinog sektora i intelektualaca koji su, bojim se, kad je u pitanju suočavanje s istinom zatajili.“
Uprkos različitim stavovima o Haškom tribunalu, sigurno je da bez njegovog osnivanja Bosna i Hercegovina ne bi mogla sama da se suoči sa procesuiranjem za ratne zločine.
Istovremeno, 15 godina nakon osnivanja Suda, u ovoj zemlji sve je jasnije da pravda i pravednost nisu jedno te isto, a etičnost aktuelne vlasti svodi se na brigu o vlastitoj poziciji, a ne brigu o onima koji su najviše pretrpjeli u ratu.
Istovremeno, suđenja u Haškom sudu se u BiH svakodnevno zloupotrebljavaju u političke svrhe. Predstavnici nevladinog sektora kažu kako se radi o obliku manipulacije i zloupotrebi žrtava, što može usporiti pomirenje.
Kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo odluku o osnivanju suda koji će procesuirati ratne zločine, žrtve rata u Bosni i Hercegovini su s nestrpljenjem očekivale početak njegovog rada. Smatrali su, kako kažu, da će ratni zločinci biti uhapšeni i odgovarati pred licem pravde.
Edin Ramulić, koji je boravio u logoru Trnopolje kod Prijedora, smatra da Tribunal u tom smislu nije odgovorio zadatku zbog kojeg je i osnovan jer, kako kaže, ne bi se moglo dešavati da u svakodnevnom životu susreće ljude koji su bili na komandnim pozicijama u prijedorskim logorima:
„Od drugih članova krizog štaba jedan je direktor Pošte, jedan je direktor Centra za socijalni rad, jedan je direktor Ribnjaka Saničani. Znači, oni sjede u javnim preduzećima i tvrde kao nisu oni krivi, ’nas Tribunal nije pozvao’.“
Manipulacije žrtvama i zloupotrebe sudnica
Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo Mirsad Tokača kaže kako Haški tribunal u posljednjih nekoliko godina nije postupao konzistentno, dozvoljavao je zloupotrebu sudnica i sl.
Ipak, ono što Tokača smatra pogubnim je da suđenja i oslobađanja pojedinih ratnih zločinaca, političari u Bosni i Hercegovini zloupotrebljavaju, dočekujući ih kao heroje. Radi se o obliku manipulacije i zloupotrebe žrtava, što može usporiti pomirenje, navodi Tokača:
„Politika je uvijek pokušavala da to iskoristi u negativnom smislu. Dakle, ne postoji gora poruka građanima BiH od one poruke koju smo sinoć vidjeli na televiziji - u kojoj prvi čovjek jednog entiteta dočekuje Biljanu Plavšić.“
Puštanje na slobodu Biljane Plavšić, osobe koja snosi odgovornost za zločine tokom rata u BiH, izazvalo je revolt kod žrtava, posebno onih koje su u srebreničkom genocidu izgubile svoje najmilije.
Jedna od njih, Nura Begović koja je u julu 1995. godine u Srebrenici izgubila 16 članova najuže porodice, redovno prati suđenja u Hagu. Po povratku sa početka suđenja Radovanu Karadžiću rekla nam je da suđenja u Haškom tribunalu sama po sebi nisu dovoljna ukoliko su kazne za ratne zločince male:
„To treba da budu što rigoroznije i što oštrije kazne da nam se ne bi desila budućnost kakva nam je bila prošlost.“
Narod mora da se otrijezni
Simu Zarića Haški sud osudio je na šest godina zatvora zbog zločina u Bosanskom Šamcu. Tribunalu se dobrovoljno predao vjerujući da će dokazati da nije kriv za ono što mu se pripisuje.. Prije nekoliko godina snimili smo ga u rodnom gradu, nekoliko dana nakon izlaska iz zatvora:
„Mora naš narod pomalo da se trijezni. Isprobana je varijanta da uvijek u predizbornim aktivnostima puste se s jedne, druge ili treće strane neke nacionalne žaoke, a one odmah po određenom nacionalnom šavu dijele narode i onda se ponovno talasa i dobiva se maletne ista politička krvna slika.“
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević ističe kako je Tribunal obećao da će se glas žrtava čuti, ali u praksi to nije u potpunosti realizovano. Jedan od njegovih manjakvosti je da oni koji su trebali biti među prvima procesuirani, odgovaraju posljednji.
Istovremeno, kaže Memišević, treba biti pošten i reći kako je to jedini autoritet na kojeg se žrtve mogu pozvati:
„Zato što je Bosna takva kakva je po svojoj kontrsukciji, mi ne možemo jer mi nemamo u biti pravnu državu, ona je čardak ni na nebu ni na zemlji. Na kraju-krajeva, Tribunal je važan ne samo za žrtve, on je važan i za egzekutore u smislu onog moralnog pročišćenja. I oni imaju pravo isto tako da budu kažnjeni, da sagledaju šta su uradili i da se vrate u svoju zajednicu, da to priznaju koliko je to i kako moguće.“
Nisu političari u Bosni i Hercegovini jedini koji manipulišu procesima u Haškom tribunalu. Sva tri naroda u državi su proteklih nekoliko godina dočekivali nekadašnje ratne komandante kao heroje, a ne zločince.
U Sarajevu je ovacijama dočekan Naser Orić koji je za indirektnu odgovornost ratnog zločina ubistva sedam i mučenje 11 srpskih zarobljenika u razdoblju od 1992. do 1993. godine osuđen na dvije godine zatvora.
Doček kojeg pojedini političari i građani priređuju osudjenim ratnim zločincima otvara i pitanje da li je Haški tribunal ispunio očekivanja mnogih da će suđenjima i odredjivanjem pritvora pomiriti bosanskohercegovačke narode. Na to pitanje odgovara docentica Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Edina Bećirević:
„Nije Tribunal bio dužan da suočava stanovništvo BiH s utvrđenim činjenicama tamo. To je bila dužnost države BiH, ali isto tako nevladinog sektora i intelektualaca koji su, bojim se, kad je u pitanju suočavanje s istinom zatajili.“
Uprkos različitim stavovima o Haškom tribunalu, sigurno je da bez njegovog osnivanja Bosna i Hercegovina ne bi mogla sama da se suoči sa procesuiranjem za ratne zločine.
Istovremeno, 15 godina nakon osnivanja Suda, u ovoj zemlji sve je jasnije da pravda i pravednost nisu jedno te isto, a etičnost aktuelne vlasti svodi se na brigu o vlastitoj poziciji, a ne brigu o onima koji su najviše pretrpjeli u ratu.