Studenti - zovu ih najnaprednijim slojem jednog društva, nosiocima društvenih promjena, uvijek spremni da prvo svoj, a onda i život svih oko sebe mijenjaju nabolje. Praksa u svijetu pokazala je da su uvijek bliži opoziciji nego politikama koje su vladajuće. Praksa u svijetu da, ali ne i u Bosni i Hercegovini.
Zvuči nevjerovatno ali bosanskohercegovački studenti napasivniji su dio društva u državi, i to do trenutka kada treba podržati određenu stranku, koja je po pravilu na vlasti, ili još češće kada treba zaštititi sopstvenu etničku grupu.
Analitičari će reći kakva država takvi i studenti. Odgajani u podijeljenom društvu današnji akademci upravo se tako i ponašaju.
Sarajevski profesor Besim Spahić kaže da je problem što se studenti u BiH ne bore za svoja prava, već su najčešće instrument političkih elita.
„Kod nas je apsolutno društvo politizirano i ne postoji omladina kao omladina, nego postoji omladinska organizacija te i te stranke. Stranke imaju novac jer su povezane s kapitalom i sa donacijama izvana, i faktički omladina je u to sve involvirana. I to su djeca konkretnih roditelja koji su konkretno tajkunski, dakle ne znanjem nego privrženošću ovim politikama koje su prevladale, došli do nekog statusa i zato ima novaca i oni se tu priklanjaju, a niko neće da finansira da izađu kao studenti“, ocjenjuje Spahić.
Studenti u Banjoj Luci ne žele da izađu na proteste. Kažu njima je dobro i imaju odličnu saradnju sa Vladom koja ih, tvrde, podržava.
A šta su njihovi prioriteti najbolje pokazuje razgovor između predsjednika Unije studenata RS Gorana Balabana i predsjednika tog entiteta Milorada Dodika. Toliko su složni da su upadali jedan drugom u riječ:
„A znamo šta nam je prioritet. Prioritet nam je RS u svakom značenju te riječi.“
„Kao i meni, naravno.“
„ Naravno.“
U odbranu hrvatskih prava
Studenti Sveučilišta u Mostaru u četvrtak su izašli su da štite prava Hrvata u BiH, no nisu se nijedom sjetili da bi trebali napraviti protest jer je studentski standard loš, a obrazovni sistem u zemlji katastrofalan. Tvrde da upravo politička situacija u BiH urušava Sveučilište u Mostaru.
„Sveučilište u Mostaru propada. Hrvati gube svoj jezik. Mi bez Sveučilišta u Mostaru nemamo hrvatskog naroda u BiH. Narod bez svog jezika ne postoji. Zato smo danas ovdje“, kaže Ana Šljivić, predsjednica Studentskog zbora.
U isto vrijeme sarajevski studenti nezainteresovani su da mijenjaju bilo šta. Čak i u situaciji kada studentski domovi prokišnjavaju, kada se na sav glas govori o korupciji na fakultetima, oni sjede i šute.
Neke od njih stipendirale su političke stranke čiji će kadar kasnije biti, pa je možda šutnja i logična. No, postavlja se pitanje šta je sa većinom kojoj je svejedno, kaže Šefko Bajić iz organizacije Care International.
„Ja bih to lično nazvao aktivizam za jeftine pare. Jeftino je i opšte popularno je izaći i napraviti proteste kad je u pitanju bilo kakva politička poruka. Malo više posla treba i malo više hrabrosti da se ’sukobite’ sa tim istim predstavnicima vlasti i tim istim predstavnicima politike koji su možda najodgovorniji za loš kvalitet života tih studenata. Pogledajte samo ko sjedi u studentskim organizacijama, ko su predstavnici. To su ljudi koji više ni ne kriju da su usko povezani s određenim političkim centrima moći ili politikama. Šta rade drugi studenti koji to slušaju? Ništa. Svejedno im je. Onog momenta kad im ne bude svejedno, onda će možda i kvalitet života studenata biti puno bolji“, navodi Šefko Bajić.
Majda Behram - Stojanov iz Centra civilnih inicijativa kaže da je dobro da studenti dignu svoj glas, pa makar to bilo i na političkom skupu,
„Ono što nedostaje da se glas tih istih mladih ljudi čuje mnogo puta i kad slušamo i da rastu cijene, loša je socijalna politika, svakodnevno stotine ljudi ostaje bez posla, što nam je zdravstvo i obrazovanje korumpirano itd. Postoji ta nekakva manjkavost aktivizma mladih ljudi da najprije pokažu da su zainteresovani za rješavanje svojih problema, problema mladih ljudi“, smatra Majda Behram-Stojanov.
Profesorica iz Sarajeva Lamija Tanović bila je učesnica studentskih demonstarcija 1968. godine. U modernoj bosanskohercegovačkoj istoriji nije zabilježena nijedna veća pobuna studenta. Buni je današnja pasivnost i razjedinjenost bh. studenata, a njihovu privrženost političkim partijama profesorica Tanović objašnjava ovako:
„Mi smo podigli tu djecu u segregiranom sistemu obrazovanja, u sistemu koji nije markirao prave vrijednosti na pravi način. Zato nije ni čudo da se s njima lako manipuliše, da političke stranke i pojedinci mogu da okrenu mlade ljude u nekom pravcu u kojem oni vjerovatno po svom sopstvenom biću nisu uopšte spremni da reaguju. Svugdje i uvijek generacijama, desetljećima su mladi ljudi bili avangarda. Bili su oni koji su nosili te progresivne ideje, bili su nezavisni, bili su hrabri, spremni da se angažuju, organizuju. Kod nas ovdje izgleda, i to je pokazatelj koliko smo mi čudna, specifična i neobična sredina, mladi ljudi su na začelju te kolone progresa.“
Zvuči nevjerovatno ali bosanskohercegovački studenti napasivniji su dio društva u državi, i to do trenutka kada treba podržati određenu stranku, koja je po pravilu na vlasti, ili još češće kada treba zaštititi sopstvenu etničku grupu.
Analitičari će reći kakva država takvi i studenti. Odgajani u podijeljenom društvu današnji akademci upravo se tako i ponašaju.
Sarajevski profesor Besim Spahić kaže da je problem što se studenti u BiH ne bore za svoja prava, već su najčešće instrument političkih elita.
„Kod nas je apsolutno društvo politizirano i ne postoji omladina kao omladina, nego postoji omladinska organizacija te i te stranke. Stranke imaju novac jer su povezane s kapitalom i sa donacijama izvana, i faktički omladina je u to sve involvirana. I to su djeca konkretnih roditelja koji su konkretno tajkunski, dakle ne znanjem nego privrženošću ovim politikama koje su prevladale, došli do nekog statusa i zato ima novaca i oni se tu priklanjaju, a niko neće da finansira da izađu kao studenti“, ocjenjuje Spahić.
Studenti u Banjoj Luci ne žele da izađu na proteste. Kažu njima je dobro i imaju odličnu saradnju sa Vladom koja ih, tvrde, podržava.
A šta su njihovi prioriteti najbolje pokazuje razgovor između predsjednika Unije studenata RS Gorana Balabana i predsjednika tog entiteta Milorada Dodika. Toliko su složni da su upadali jedan drugom u riječ:
„A znamo šta nam je prioritet. Prioritet nam je RS u svakom značenju te riječi.“
„Kao i meni, naravno.“
„ Naravno.“
U odbranu hrvatskih prava
Studenti Sveučilišta u Mostaru u četvrtak su izašli su da štite prava Hrvata u BiH, no nisu se nijedom sjetili da bi trebali napraviti protest jer je studentski standard loš, a obrazovni sistem u zemlji katastrofalan. Tvrde da upravo politička situacija u BiH urušava Sveučilište u Mostaru.
„Sveučilište u Mostaru propada. Hrvati gube svoj jezik. Mi bez Sveučilišta u Mostaru nemamo hrvatskog naroda u BiH. Narod bez svog jezika ne postoji. Zato smo danas ovdje“, kaže Ana Šljivić, predsjednica Studentskog zbora.
U isto vrijeme sarajevski studenti nezainteresovani su da mijenjaju bilo šta. Čak i u situaciji kada studentski domovi prokišnjavaju, kada se na sav glas govori o korupciji na fakultetima, oni sjede i šute.
Neke od njih stipendirale su političke stranke čiji će kadar kasnije biti, pa je možda šutnja i logična. No, postavlja se pitanje šta je sa većinom kojoj je svejedno, kaže Šefko Bajić iz organizacije Care International.
„Ja bih to lično nazvao aktivizam za jeftine pare. Jeftino je i opšte popularno je izaći i napraviti proteste kad je u pitanju bilo kakva politička poruka. Malo više posla treba i malo više hrabrosti da se ’sukobite’ sa tim istim predstavnicima vlasti i tim istim predstavnicima politike koji su možda najodgovorniji za loš kvalitet života tih studenata. Pogledajte samo ko sjedi u studentskim organizacijama, ko su predstavnici. To su ljudi koji više ni ne kriju da su usko povezani s određenim političkim centrima moći ili politikama. Šta rade drugi studenti koji to slušaju? Ništa. Svejedno im je. Onog momenta kad im ne bude svejedno, onda će možda i kvalitet života studenata biti puno bolji“, navodi Šefko Bajić.
Majda Behram - Stojanov iz Centra civilnih inicijativa kaže da je dobro da studenti dignu svoj glas, pa makar to bilo i na političkom skupu,
„Ono što nedostaje da se glas tih istih mladih ljudi čuje mnogo puta i kad slušamo i da rastu cijene, loša je socijalna politika, svakodnevno stotine ljudi ostaje bez posla, što nam je zdravstvo i obrazovanje korumpirano itd. Postoji ta nekakva manjkavost aktivizma mladih ljudi da najprije pokažu da su zainteresovani za rješavanje svojih problema, problema mladih ljudi“, smatra Majda Behram-Stojanov.
Profesorica iz Sarajeva Lamija Tanović bila je učesnica studentskih demonstarcija 1968. godine. U modernoj bosanskohercegovačkoj istoriji nije zabilježena nijedna veća pobuna studenta. Buni je današnja pasivnost i razjedinjenost bh. studenata, a njihovu privrženost političkim partijama profesorica Tanović objašnjava ovako:
„Mi smo podigli tu djecu u segregiranom sistemu obrazovanja, u sistemu koji nije markirao prave vrijednosti na pravi način. Zato nije ni čudo da se s njima lako manipuliše, da političke stranke i pojedinci mogu da okrenu mlade ljude u nekom pravcu u kojem oni vjerovatno po svom sopstvenom biću nisu uopšte spremni da reaguju. Svugdje i uvijek generacijama, desetljećima su mladi ljudi bili avangarda. Bili su oni koji su nosili te progresivne ideje, bili su nezavisni, bili su hrabri, spremni da se angažuju, organizuju. Kod nas ovdje izgleda, i to je pokazatelj koliko smo mi čudna, specifična i neobična sredina, mladi ljudi su na začelju te kolone progresa.“