Iranski režiser Džafar Panahi (Jafar Panahi) osuđen je na šest godina zatvora, a pri tom mu je zabranjeno pisanje i rad na filmu u narednih 20 godina.
Ove drakonske mjere izazvale su burne reakcije planetarne kulturne javnosti, a svoje gnušanje izrazile su i bosanskohercegovačke institucije kulture, budući se Panahi ovdje pamti i kao filmski stvaralac i kao prijatelj Bosne i Hercegovine.
Džafar Panahi je praktično dao prava krila Sarajevo Film Festivalu jer je njegovim ostvarenjem Bijeli balon otvorena prva smotra u glavnom bh. gradu. Kasnije je ovdje osvanuo kao vlasnik venecijanskog Zlatnog lava za film Krug.
Tako se, zapravo, svrstao u red najeminentnijih gostiju festivala koji su SFF lansirali među visoko rangirane sineastičke smotre. Iz festivalskog vrha zato su uputili promptnu rekaciju, ali smatraju kako je to s njihove strane dovoljno.
Amra Bakišić - Čamo doduše pripada festivalskoj porodici, ali ovaj put govori u ime Udruženja filmskih radnika, čija je predsjednica:
„Ono kako se Udruženje filmskih radnika postavilo je vjerovatno ono kako bi se svaki umjetnik ili čovjek koji se bavi kulturom mogao postaviti u toj situaciji. Cenzura, bilo kakav njen oblik, je jednostavno neprihvatljiva.“
Pouka za sve
Angažovana producentica i gorljiva aktivistica sugeriše kako je slučaj reditelja koji je svijetu nudio jednu drugačiju sliku svoje zemlje i pronosio slavu iranskog filma više nego poučan i za ovu sredinu.
„Mi smo negdje između potpune anarhije i totalnog konzervatizma. I upravo zbog toga što smo na granici između dvije krajnosti, identificiramo se s mnogim problemima. Vjerovatno se nakon nekih prošlogodišnjih događaja i razgovora o bh. filmu, kad se počela pominjati riječ cenzura, i mi osjećamo bliže ovom problemu nego što, možda, zapravo jesmo“, kaže Amra Bakšić - Čamo.
Reditelj Nenad Dizdarević na izvjestan način objašnjava ovo stanovište:
„Skandali koji su bili vezani za snimanje filma Anđeline Đoli (Angelina Joly) ili oko scenarija koji Jasmila Žbanić i Hemon prave i već na neki način neke apriorne osude toga, dokazuju da ni mi nismo imuni na takve neke stvari i zato mi se ova reakcija čini neophodnom jer jednostavno ne smijemo da dozvolimo da se takve stvari rade na našem tlu.“
„Mislim bilo bi divno da ne moramo učiti od grešaka drugih i da nam ne trebaju biti poučne osude umjetnika na 20 godina nebavljenja poslom ili šest godina zatvora“, ocjenjuje Amra Bakšić - Čamo.
Bilo bi bolje, ali podsjećanje na tu činjenicu, posebno kad je ova zemlja u pitanju, jednostavno se moraju ponavljati.
„Toliko je Bosni i Hercegovini kinematografija donijela i priznanja u svijetu i dala jednu drugu sliku o BiH da ona mora da ima i mnogo veću podršku - i da se jednostavno izbriše taj termin koji može da bude neka cenzura“, kaže Nenad Dizdarević.
Ove drakonske mjere izazvale su burne reakcije planetarne kulturne javnosti, a svoje gnušanje izrazile su i bosanskohercegovačke institucije kulture, budući se Panahi ovdje pamti i kao filmski stvaralac i kao prijatelj Bosne i Hercegovine.
Džafar Panahi je praktično dao prava krila Sarajevo Film Festivalu jer je njegovim ostvarenjem Bijeli balon otvorena prva smotra u glavnom bh. gradu. Kasnije je ovdje osvanuo kao vlasnik venecijanskog Zlatnog lava za film Krug.
Tako se, zapravo, svrstao u red najeminentnijih gostiju festivala koji su SFF lansirali među visoko rangirane sineastičke smotre. Iz festivalskog vrha zato su uputili promptnu rekaciju, ali smatraju kako je to s njihove strane dovoljno.
Amra Bakišić - Čamo doduše pripada festivalskoj porodici, ali ovaj put govori u ime Udruženja filmskih radnika, čija je predsjednica:
„Ono kako se Udruženje filmskih radnika postavilo je vjerovatno ono kako bi se svaki umjetnik ili čovjek koji se bavi kulturom mogao postaviti u toj situaciji. Cenzura, bilo kakav njen oblik, je jednostavno neprihvatljiva.“
Pouka za sve
Angažovana producentica i gorljiva aktivistica sugeriše kako je slučaj reditelja koji je svijetu nudio jednu drugačiju sliku svoje zemlje i pronosio slavu iranskog filma više nego poučan i za ovu sredinu.
„Mi smo negdje između potpune anarhije i totalnog konzervatizma. I upravo zbog toga što smo na granici između dvije krajnosti, identificiramo se s mnogim problemima. Vjerovatno se nakon nekih prošlogodišnjih događaja i razgovora o bh. filmu, kad se počela pominjati riječ cenzura, i mi osjećamo bliže ovom problemu nego što, možda, zapravo jesmo“, kaže Amra Bakšić - Čamo.
Reditelj Nenad Dizdarević na izvjestan način objašnjava ovo stanovište:
„Skandali koji su bili vezani za snimanje filma Anđeline Đoli (Angelina Joly) ili oko scenarija koji Jasmila Žbanić i Hemon prave i već na neki način neke apriorne osude toga, dokazuju da ni mi nismo imuni na takve neke stvari i zato mi se ova reakcija čini neophodnom jer jednostavno ne smijemo da dozvolimo da se takve stvari rade na našem tlu.“
„Mislim bilo bi divno da ne moramo učiti od grešaka drugih i da nam ne trebaju biti poučne osude umjetnika na 20 godina nebavljenja poslom ili šest godina zatvora“, ocjenjuje Amra Bakšić - Čamo.
Bilo bi bolje, ali podsjećanje na tu činjenicu, posebno kad je ova zemlja u pitanju, jednostavno se moraju ponavljati.
„Toliko je Bosni i Hercegovini kinematografija donijela i priznanja u svijetu i dala jednu drugu sliku o BiH da ona mora da ima i mnogo veću podršku - i da se jednostavno izbriše taj termin koji može da bude neka cenzura“, kaže Nenad Dizdarević.