Niko ne zna tačne podatke, ali se pretpostavlja da je tokom rata u Bosni i Hercegovini, silovano oko 20.000 žena. Najveći broj u istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini.
Bakira Hasečić silovana je u nekoliko navrata u Stanici javne bezbjednosti Višegrad, Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine i Srednjoškolskom centru. Na istim mjestima silovana je i Bakirina starija kćerka. Osim žena, seksualno su zlostavljane i djevojčice.
Bakira kaže da su se neke od silovanih žena vratile u prijeratna mjesta stanovanja.
„Gdje svaki dan sretnu počinice ratnih zločina - obarale su glavu i krile se od njih mielsći da će im vratiti ono kad su govorili: ’Ako kome ispričaš, ubićemo ti i poklati cijelu porodicu,’“ pričaona.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je oko 20.000 žena. Najveći broj silovanja zabilježen je u istočnoj Bosni i u Bosanskoj Krajini, posebno u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Najveći broj silovanja desio se nakon što su muškarci odvedeni u logor, a žene ostale same kod kuće. Većina ih je, također, završila u logorima, kaže Edin Ramulić, predsjednik Udruženja „Izvor“ iz Prijedora.
„Ja sam neki našao podatak da je jedan od silovatelja iz logora Keraterm, za kojeg je jedna od preživjelih zatočenica svjedočila u Tribunalu Hagu u jednom drugom predmetu, Nedeljko Timarac na slobodi. Ona tvrdi da je ona silovana od strane njega prvo, pa onda su se kasnije izredali i brojni drugi stražari i ljudi koji su navraćali u logor. Pretežno su bila silovanja u logoru Trnopolje gdje su dolazile razne neindentifikovane, uniformisane osobe, u uniformama JNA ili policijskim, i odvodili su mlade djevojke, čak djevojčice i silovali su ih u okolnim kućama. Neke od tih osoba su i nestale,“ navodi Ramulić.
Većina žena su nakon silovanja ostajale trudne, ali niko ne zna broj djece koja su rođena tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas su, uglavnom, u domovima za nezbrinutu djecu.
One žene koje su zadržale djecu u najvećem broju nisu rekle ko su im očevi.
Prema podacima nevladinih organizacija, tek jedan posto silovanih žena je otkrilo djeci identitet očeva.
„Žene obično nisu ni rekle toj svojoj djeci, to je jedan veliki problem, na koji način, ko je, kako su ona došla na svijet, ko im je otac. U taj problem mislim da se mora uključiti čitav tim, i mora zbilja država BiH da se uključi, da napravi strategiju. Moraju biti uključeni stručnjaci, psiholozi, psihoterapeuti, neuropsihijatri, sociolozi. Dakle, svi oni moraju pomoći tim majkama da kažu toj svojoj djeci kako i na koji način su oni došli na svijet, ko im je otac - i da ne bude tih strašnih trauma,“ smatra Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode.
Borba da zločin ne ostane nekažnjen
Bakira Hasečić jedna je od rijetkih žena koje su silovane tokom rata, a koja je naglas progovorila o temi koja je tabu u Bosni i Hercegovini. Patrijarhalno, kakvo je bosanskohercegovačko, društvo o tome ne želi da govori, tako da neke od žena još uvijek svojim muževima nisu rekle da su silovane. Zločin koji je nad njima počinje povjerile su članicama udruženja „Žena žrtva rata“ koje su, također silovane, i čija je predsjednica Bakira Hasečić.
„On bi rađe halalio sina nego da mu se obeščasti kćerka, majka, supruga. Na neki način mi smo stvorili povjerenje kod tih žrtava da nas sada one zovu, da nam ih šalje SIPA, da nam ih tužilaštvo, i one su faktički u bazi podataka, imaju svoj broj unazad sedam, osam godina,“ kaže Hasečić.
Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj žena koji je silovan zabilježen je upravo na području Bosne i Hercegovine. Sistematsko zlostavljanje žena u psihologiji se objašnjava kao rezultat zločinačke politike i individualne patologije.
Psiholog Ibrahim Prohić kaže da je u pitanju bio jedan perfidan projekat, čiji su ciljevi i motivi bili politički.
„Problem nije nastao na individualnom planu. Problem je nastao na društvenom planu, planu ideologije i politike. To je ono što u svih ovih 15 poratnih godina nedostaje. Nažalost, mislim da pravosuđe, sudovi nisu dovoljno imali na umu dubinu štete po mentalno zdravlje silovanih žena, tako da sankcije nisu pratile dubinu povrede, dubinu napada ili destrukcije samopoštovanja i identiteta tih osoba. Mislim da silovane osobe, između ostalog, imaju i problem identiteta, problem samopoštovanja, samopouzdanja itd. Na psihološkom planu posljedice su višestruke i one se ne mogu nikada do kraja otkloniti,“ kaže Prohić.
U Federaciji BiH usvojen je zakon na osnovu kojeg su žene koje su silovane u kategoriji civilnih žrtava rata. To pravo ne mogu ostvariti u Republici Srpskoj, zbog čega traže da zakon bude usvojen na državnom nivou. Jedan od razloga zbog kojeg se već godinama bore da i zakonski budu priznate kao civilne žrtve rata je to što žele da zločin nad njima ne ostane nekažnjen, ali i da ih porodica i društvo prihvate.
„Teško se s tim nositi, ali vjerujte da nam to daje i snage, jer svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu,“ rekla je Hasečić.
*****
Ostali prilozi iz programa Pred licem pravde:
Britanski sud odbio izručenje Ganića
Srbija će se verovatno žaliti na odluku
Odbijanje izručenja Ganića Srbiji različito primljeno u BiH
Očekuje se skoro izručenje "monstruma sa Grbavice"
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)
Bakira Hasečić silovana je u nekoliko navrata u Stanici javne bezbjednosti Višegrad, Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine i Srednjoškolskom centru. Na istim mjestima silovana je i Bakirina starija kćerka. Osim žena, seksualno su zlostavljane i djevojčice.
Bakira kaže da su se neke od silovanih žena vratile u prijeratna mjesta stanovanja.
„Gdje svaki dan sretnu počinice ratnih zločina - obarale su glavu i krile se od njih mielsći da će im vratiti ono kad su govorili: ’Ako kome ispričaš, ubićemo ti i poklati cijelu porodicu,’“ pričaona.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je oko 20.000 žena. Najveći broj silovanja zabilježen je u istočnoj Bosni i u Bosanskoj Krajini, posebno u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje.
Najveći broj silovanja desio se nakon što su muškarci odvedeni u logor, a žene ostale same kod kuće. Većina ih je, također, završila u logorima, kaže Edin Ramulić, predsjednik Udruženja „Izvor“ iz Prijedora.
„Ja sam neki našao podatak da je jedan od silovatelja iz logora Keraterm, za kojeg je jedna od preživjelih zatočenica svjedočila u Tribunalu Hagu u jednom drugom predmetu, Nedeljko Timarac na slobodi. Ona tvrdi da je ona silovana od strane njega prvo, pa onda su se kasnije izredali i brojni drugi stražari i ljudi koji su navraćali u logor. Pretežno su bila silovanja u logoru Trnopolje gdje su dolazile razne neindentifikovane, uniformisane osobe, u uniformama JNA ili policijskim, i odvodili su mlade djevojke, čak djevojčice i silovali su ih u okolnim kućama. Neke od tih osoba su i nestale,“ navodi Ramulić.
Većina žena su nakon silovanja ostajale trudne, ali niko ne zna broj djece koja su rođena tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas su, uglavnom, u domovima za nezbrinutu djecu.
One žene koje su zadržale djecu u najvećem broju nisu rekle ko su im očevi.
Prema podacima nevladinih organizacija, tek jedan posto silovanih žena je otkrilo djeci identitet očeva.
„Žene obično nisu ni rekle toj svojoj djeci, to je jedan veliki problem, na koji način, ko je, kako su ona došla na svijet, ko im je otac. U taj problem mislim da se mora uključiti čitav tim, i mora zbilja država BiH da se uključi, da napravi strategiju. Moraju biti uključeni stručnjaci, psiholozi, psihoterapeuti, neuropsihijatri, sociolozi. Dakle, svi oni moraju pomoći tim majkama da kažu toj svojoj djeci kako i na koji način su oni došli na svijet, ko im je otac - i da ne bude tih strašnih trauma,“ smatra Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode.
Borba da zločin ne ostane nekažnjen
Bakira Hasečić jedna je od rijetkih žena koje su silovane tokom rata, a koja je naglas progovorila o temi koja je tabu u Bosni i Hercegovini. Patrijarhalno, kakvo je bosanskohercegovačko, društvo o tome ne želi da govori, tako da neke od žena još uvijek svojim muževima nisu rekle da su silovane. Zločin koji je nad njima počinje povjerile su članicama udruženja „Žena žrtva rata“ koje su, također silovane, i čija je predsjednica Bakira Hasečić.
„On bi rađe halalio sina nego da mu se obeščasti kćerka, majka, supruga. Na neki način mi smo stvorili povjerenje kod tih žrtava da nas sada one zovu, da nam ih šalje SIPA, da nam ih tužilaštvo, i one su faktički u bazi podataka, imaju svoj broj unazad sedam, osam godina,“ kaže Hasečić.
Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj žena koji je silovan zabilježen je upravo na području Bosne i Hercegovine. Sistematsko zlostavljanje žena u psihologiji se objašnjava kao rezultat zločinačke politike i individualne patologije.
Svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu, kaže Bakira Hasečić.
„Problem nije nastao na individualnom planu. Problem je nastao na društvenom planu, planu ideologije i politike. To je ono što u svih ovih 15 poratnih godina nedostaje. Nažalost, mislim da pravosuđe, sudovi nisu dovoljno imali na umu dubinu štete po mentalno zdravlje silovanih žena, tako da sankcije nisu pratile dubinu povrede, dubinu napada ili destrukcije samopoštovanja i identiteta tih osoba. Mislim da silovane osobe, između ostalog, imaju i problem identiteta, problem samopoštovanja, samopouzdanja itd. Na psihološkom planu posljedice su višestruke i one se ne mogu nikada do kraja otkloniti,“ kaže Prohić.
U Federaciji BiH usvojen je zakon na osnovu kojeg su žene koje su silovane u kategoriji civilnih žrtava rata. To pravo ne mogu ostvariti u Republici Srpskoj, zbog čega traže da zakon bude usvojen na državnom nivou. Jedan od razloga zbog kojeg se već godinama bore da i zakonski budu priznate kao civilne žrtve rata je to što žele da zločin nad njima ne ostane nekažnjen, ali i da ih porodica i društvo prihvate.
„Teško se s tim nositi, ali vjerujte da nam to daje i snage, jer svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu,“ rekla je Hasečić.
*****
Ostali prilozi iz programa Pred licem pravde:
Britanski sud odbio izručenje Ganića
Srbija će se verovatno žaliti na odluku
Odbijanje izručenja Ganića Srbiji različito primljeno u BiH
Očekuje se skoro izručenje "monstruma sa Grbavice"
*****
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)