Povratak u Posavinu posljednjih godina sve je manji. Mnogo je onih koji su se vratili krajem devedesetih godina na svoja ognjišta i ponovno ih napustili. Kao razloge navode nemogućnost zaposlenja.
U Donjoj Tramošnici, gdje je nekada živjelo oko dvije i pol tisuće stanovnika, danas ih je tek 200, i to uglavnom umirovljenika. Jozo Gagulić se vratio, ali njegova djeca neće - i ne misle.
„Nema povratka. Mladi se ne vraćaju. Posla nema i nema ništa. Ja sam se vratio 2001. Šta mam reći? Nisam zadovoljan što se ne vraćaju mladi", kaže on.
RSE: A zašto se ne vraćaju?
Gagulić: Pa nema posla. Nema prespektive nikakve. U mene su djeca sva vani.
Anto Kopić smatra i da ima posla da se mladi ne bi vraćali u Posavinu. Kaže - Hrvatska je progutala bosanske Hrvate.
„Omladina se neće vratiti. Neće se vratiti sigurno.Ovo je ovdje selo sad za njih primitivno, zaostalo, raštrakano, ima tu svega. Dijete koje je imalo četiri godine, a pa otišlo tamo, on neće da izađe iz auta nekada ovdje. Neće. Tamo poudali se, stekli obitelji svoje. Ništa ne osjećaju oni prema ovome, kao da i nisu odavdje. Nose ova prezimena, imaju tu familije nešto. I to će tako i ostati, ovo će pomrijeti“, navodi Kopić.
Tramošničane koji su sada žive u Hrvatskoj sa svojim obiteljima u Tramošnicu dovode samo blagdani ili posjeta starim roditeljima. Drago Kovačević ni u Hrvatskoj nema zaposlenje, ali kaže - u Hrvatskoj se lakše snaći.
„Iako ovdje mnogi ljudi žive, ali većina ide dole se liječiti", kaže on.
RSE: Ipak volite ovdje doći.
Kovačević: Pa normalno, tu sam rođen.
RSE: Kako živite u Hrvatskoj, odnosno što tamo imate?
Kovačević: Snalazimo se, nemamo ništa općenito.
RSE: Ali je ipak bolje, je li?
Kovačević: Pa je u jednu ruku bolje. Nema ovdje ni mlađarije dosta, ni ništa.
Vratili bi se da ima posla
Ivica Miličević često je u Tramošnici. Obnovljena mu je i kuća, ali o povratku iz Županje i ne razmišlja:
„Sad mogu doći ja kao osoba, ali ja ne mogu zbog svoje djece doći. Djeca su tamo, idu u školu, odrasla, ne mogu ja pokupiti djecu sad i dovesti tu - od čega ćemo živjeti? Ja mislim da bi mnogi se vratili da imaju obezbjeđeno radno mjesto. Ja sam u Županji. Imam obrt, radim. I djeca su tamo. Roditelji su moji tu, prije 10 godina su se vratili", kaže Miličević.
RSE: A vaša djeca? Oni su relativno mladi, kakva oni gaje osjećanja prema ovome?
Miličević: Oni imaju lijepe osjećaje. Oni dolaze često sa mnom i ja sam njih naučio da to vole i da cijene.
Povratnike iz Tramošnicu najviše muči to što nema mladih, onih koji bi ovom kraju dali duh i vjeru da je kod svoje kuće najljepše. Jedan od najmlađih povratnika je četrdesetogodišnji Marko Leutar.
„A sad 216 koji stalno živimo. Od toga ima ovo nas mlađarije od 40 godina jedno dvanaestero. Ono je sve 60, 70, 80 godina. Ima škola u Gornjoj Tramošnici, ali nemamo djece, to je ono. Imamo sve, imamo ambulantu, patronažnu, medcinsku sestru časnu. Sve imamo što se toga tiče, ali nemamo djece. Jer ovo je poljoprivredni bio kraj. A sad nema, mašine su pokrali. Sad nam treba samo fabrika neka, ali neće niko da ulaže u Tramošnicu zato što je RS“, kaže Leutar.
Povratkom u Posavinu nije zadovoljan ni sam premijer Posavskog kantona Mijo Matanović. Pitali smo ga što je kočnica povratka i koliko je sama politika odgovorna za to.
„U zapadnom dijelu Posavine, u općini Odžak se dogodio jedan veliki povratak i zbog toga ne možemo generalno povratak u Posavinu općenito nije uspio. Naravno da sve ovo što rade institucije vlasti, bilo da se radi o domaćim, dakle unutar BiH, bilo Republike Hrvatske, ni izbliza nije dovoljno da se osigura siguran povratak ljudima na ovaj prostor“, odgovara Matanović.
Župnik u Donjoj Tramošnici fra Jozo Puškarić, koji svakodnevno hrabri povratnike da ostaju, kaže za RSE da se o povratku više i ne govori.
„Taj povratak je zaustavljen. Dok se ne pojavi bolja ekonomska situacija za mogućnost života, rada, nekakvoga privređivanja od čega bi ljudi živjeli, sigurno da taj povratak neće se ni dogoditi. Ovo je, rekao bih, više u Božijim rukama", kaže Puškarić.
Povratnici iz Posavine kažu da je velika odgovornost na političarima koji danas vode ovu zemlju, ali i na onima koji su pozivali na povratak, a zanemarili ostanak.
U Donjoj Tramošnici, gdje je nekada živjelo oko dvije i pol tisuće stanovnika, danas ih je tek 200, i to uglavnom umirovljenika. Jozo Gagulić se vratio, ali njegova djeca neće - i ne misle.
„Nema povratka. Mladi se ne vraćaju. Posla nema i nema ništa. Ja sam se vratio 2001. Šta mam reći? Nisam zadovoljan što se ne vraćaju mladi", kaže on.
RSE: A zašto se ne vraćaju?
Gagulić: Pa nema posla. Nema prespektive nikakve. U mene su djeca sva vani.
Anto Kopić smatra i da ima posla da se mladi ne bi vraćali u Posavinu. Kaže - Hrvatska je progutala bosanske Hrvate.
„Omladina se neće vratiti. Neće se vratiti sigurno.Ovo je ovdje selo sad za njih primitivno, zaostalo, raštrakano, ima tu svega. Dijete koje je imalo četiri godine, a pa otišlo tamo, on neće da izađe iz auta nekada ovdje. Neće. Tamo poudali se, stekli obitelji svoje. Ništa ne osjećaju oni prema ovome, kao da i nisu odavdje. Nose ova prezimena, imaju tu familije nešto. I to će tako i ostati, ovo će pomrijeti“, navodi Kopić.
Tramošničane koji su sada žive u Hrvatskoj sa svojim obiteljima u Tramošnicu dovode samo blagdani ili posjeta starim roditeljima. Drago Kovačević ni u Hrvatskoj nema zaposlenje, ali kaže - u Hrvatskoj se lakše snaći.
„Iako ovdje mnogi ljudi žive, ali većina ide dole se liječiti", kaže on.
U Donjoj Tramošnici, gdje je nekada živjelo oko dvije i pol tisuće stanovnika, danas ih je tek 200, i to uglavnom umirovljenika.
RSE: Ipak volite ovdje doći.
Kovačević: Pa normalno, tu sam rođen.
RSE: Kako živite u Hrvatskoj, odnosno što tamo imate?
Kovačević: Snalazimo se, nemamo ništa općenito.
RSE: Ali je ipak bolje, je li?
Kovačević: Pa je u jednu ruku bolje. Nema ovdje ni mlađarije dosta, ni ništa.
Vratili bi se da ima posla
Ivica Miličević često je u Tramošnici. Obnovljena mu je i kuća, ali o povratku iz Županje i ne razmišlja:
„Sad mogu doći ja kao osoba, ali ja ne mogu zbog svoje djece doći. Djeca su tamo, idu u školu, odrasla, ne mogu ja pokupiti djecu sad i dovesti tu - od čega ćemo živjeti? Ja mislim da bi mnogi se vratili da imaju obezbjeđeno radno mjesto. Ja sam u Županji. Imam obrt, radim. I djeca su tamo. Roditelji su moji tu, prije 10 godina su se vratili", kaže Miličević.
RSE: A vaša djeca? Oni su relativno mladi, kakva oni gaje osjećanja prema ovome?
Miličević: Oni imaju lijepe osjećaje. Oni dolaze često sa mnom i ja sam njih naučio da to vole i da cijene.
Povratnike iz Tramošnicu najviše muči to što nema mladih, onih koji bi ovom kraju dali duh i vjeru da je kod svoje kuće najljepše. Jedan od najmlađih povratnika je četrdesetogodišnji Marko Leutar.
„A sad 216 koji stalno živimo. Od toga ima ovo nas mlađarije od 40 godina jedno dvanaestero. Ono je sve 60, 70, 80 godina. Ima škola u Gornjoj Tramošnici, ali nemamo djece, to je ono. Imamo sve, imamo ambulantu, patronažnu, medcinsku sestru časnu. Sve imamo što se toga tiče, ali nemamo djece. Jer ovo je poljoprivredni bio kraj. A sad nema, mašine su pokrali. Sad nam treba samo fabrika neka, ali neće niko da ulaže u Tramošnicu zato što je RS“, kaže Leutar.
Povratkom u Posavinu nije zadovoljan ni sam premijer Posavskog kantona Mijo Matanović. Pitali smo ga što je kočnica povratka i koliko je sama politika odgovorna za to.
„U zapadnom dijelu Posavine, u općini Odžak se dogodio jedan veliki povratak i zbog toga ne možemo generalno povratak u Posavinu općenito nije uspio. Naravno da sve ovo što rade institucije vlasti, bilo da se radi o domaćim, dakle unutar BiH, bilo Republike Hrvatske, ni izbliza nije dovoljno da se osigura siguran povratak ljudima na ovaj prostor“, odgovara Matanović.
Župnik u Donjoj Tramošnici fra Jozo Puškarić, koji svakodnevno hrabri povratnike da ostaju, kaže za RSE da se o povratku više i ne govori.
„Taj povratak je zaustavljen. Dok se ne pojavi bolja ekonomska situacija za mogućnost života, rada, nekakvoga privređivanja od čega bi ljudi živjeli, sigurno da taj povratak neće se ni dogoditi. Ovo je, rekao bih, više u Božijim rukama", kaže Puškarić.
Povratnici iz Posavine kažu da je velika odgovornost na političarima koji danas vode ovu zemlju, ali i na onima koji su pozivali na povratak, a zanemarili ostanak.