Značajniji uticaj na pozitivne društvene promjene u BiH nemoguć je bez bolje komunikacije i saradnje medija i civilnog društva, poručeno je na ekspertskoj debati "Civilno društvo i mediji: zašto se ne podržavamo" u Sarajevu.
Predstavnici medija, akademskih zajednica i nevladinih organizacija, istakli su da saradnja nije na zavidnom nivou i da izostaje međusobna podrška. Za to je velikim dijelom odgovorna aktuelna politika kojoj nisu u interesu nezavisni mediji kao ni aktivan NVO sektor.
Civilno društvo u bh. medijima ne dobija prostor koji zaslužuje, a projekti koje pokreću često su predstavljeni kao sporedni, nebitni, pa i negativni, kaže Mirjana Penava iz NVO Forma F koja se bavi zaštitom ženskih rodnih prava
„Koliko su mediji naklonjeni zavisi i koliko je aktualna tema, ali često i razumijevanje i nerazumijevanje pojedinih novinara i novinarki“, navodi Penava.
Penava ističe primjer projekta o ravnopravnosti spolova u religijskim tradicijama u BiH na kojem su radili stručnjaci iz cijele Bosne i Hercegovine. Iako je po prvi put na ovu temu odgovore pokušala dati civilna nevladina organizacija, a ne vjerske zajednice, informaciju o projektu mediji su uglavnom ignorisali.
„Nažalost, jedan medij je kroz našu informaciju da se to događa, obavijest i poziv na sudjelovanje samo prenio, recimo, u jednom Mostaru, koji je takav kakav jest“, kaže Penava.
Da o istom događaju mediji različito izvještaju ovisno o političkom patronatu pod kojim se nalaze, slaže se i Vera Jovanović iz Helsinškog komiteta BiH koja je i sama često na meti pojedinih medijskih kuća zbog kritičkog stava prema bh. svakodnevici.
„O, da. To je naročito pokazala predizborna kampanja kad smo imali medije koji su se vrlo jasno i glasno stavljali na stranu pojedinih političkih opcija, i to do te mjere da se stvaralo neprijateljstvo između pojedinih medija, a onda se to sve skupa prenosilo i na građane“, navodi Vera Jovanović.
Opasna generalizacija
Lejla Turčilo, profesorica političkih nauka u Sarajevu, primjećuje kako je u Bosni i Hercegovini sve više medijskih uposlenika, sve manje novinara. Dodaje i kako se vrlo često zbog senzacionalističkog pristupa poslu odbijaju promovirati projekti nevladinih organizacija.
„Mediji se ponekad jako puno bave sami sobom. S druge strane, vrlo često se bave isključivo negativnom slikom o društvu, u kojoj se onda zapostavi građenje pozitivne slike i uloga civilnog društva u toj izgradnji boljeg bh. društva“, kaže Turčilo.
Za loše stanje u društvu apsurdno je kriviti samo medije. Vildana Selimbegović, glavna urednica Oslobođenja, takođe dodaje i kako je generalizacija sama po sebi vrlo opasna.
„U ovoj zemlji ima više od deset hiljada registriranih nevladinih organizacija. Neki izvori tvrde da je taj broj maltene udvostručen. Ali, ako iko gaji ambiciju da će bilo koji medij uspjeti da isprati sve ono što radi ili ne radi svaka od tih nevladinih organizacija, onda pričamo o utopiji“, kaže Selimbegović.
Da li mediji moraju imati društveni angažman? Eldin Karić, urednik web portala Žurnal Info, koji se bavi slučajevima korupcije, smatra da to nije obaveza privatnih komercijalnih medija, ali jeste javnih emitera - koji u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoje.
„Javni emiteri apsolutno nisu javni emiteri. Oni su, nažalost, postali informativne organizacije političkih stranaka na vlasti i to jeste
glavni problem. Prvo – uzimaju novac, i onaj novac koji njima ne pripada uzimaju, a onda to kasnije ne vraćaju kroz društveni angažman. S druge strane, traži se od privatnih medija da budu društveno angažirani, a država im ni na koji način nije pomogla“, navodi Karić.
Konkretni projekti, s druge strane, zasigurno će naći svoje mjesto u sadržaju većine ostalih medija u Bosni i Hercegovini, dodaje Karić.
„I svaka nevladina organizacija, i CCI (Centar civilnih inicijativa), pred izbore su bili popularniji od većine političkih stranaka samim tim što su ukazivali na suštinske probleme, a nisu se bavili nekim površnim analizama“, kaže Karić.
Od novinara čija je prosječna plata 350 eura ne treba puno očekivati, mišljenja je Svetlana Cenić, česta gošća na skupovima i javnim debatama nevladinih organizacija. Uz konstataciju kako u Bosni i Hercegovini egzistira najmanje 12.000 nevladih organizacija, Cenić poručuje:
„Ja se sve više klonim projekata koji podrazumevaju sedenje u nekom restoranu i mi, tako, kao 'meditiramo na teške socijalne teme'. Mislim da o tome treba meditirati na licu mesta, odnosno otići malo po opštinama, a ne sedeti kojekuda, praviti tzv. hepeninge i afterparti, a da pri tom nemamo ništa od toga.“
Predstavnici medija, akademskih zajednica i nevladinih organizacija, istakli su da saradnja nije na zavidnom nivou i da izostaje međusobna podrška. Za to je velikim dijelom odgovorna aktuelna politika kojoj nisu u interesu nezavisni mediji kao ni aktivan NVO sektor.
Civilno društvo u bh. medijima ne dobija prostor koji zaslužuje, a projekti koje pokreću često su predstavljeni kao sporedni, nebitni, pa i negativni, kaže Mirjana Penava iz NVO Forma F koja se bavi zaštitom ženskih rodnih prava
„Koliko su mediji naklonjeni zavisi i koliko je aktualna tema, ali često i razumijevanje i nerazumijevanje pojedinih novinara i novinarki“, navodi Penava.
Penava ističe primjer projekta o ravnopravnosti spolova u religijskim tradicijama u BiH na kojem su radili stručnjaci iz cijele Bosne i Hercegovine. Iako je po prvi put na ovu temu odgovore pokušala dati civilna nevladina organizacija, a ne vjerske zajednice, informaciju o projektu mediji su uglavnom ignorisali.
„Nažalost, jedan medij je kroz našu informaciju da se to događa, obavijest i poziv na sudjelovanje samo prenio, recimo, u jednom Mostaru, koji je takav kakav jest“, kaže Penava.
Da o istom događaju mediji različito izvještaju ovisno o političkom patronatu pod kojim se nalaze, slaže se i Vera Jovanović iz Helsinškog komiteta BiH koja je i sama često na meti pojedinih medijskih kuća zbog kritičkog stava prema bh. svakodnevici.
„O, da. To je naročito pokazala predizborna kampanja kad smo imali medije koji su se vrlo jasno i glasno stavljali na stranu pojedinih političkih opcija, i to do te mjere da se stvaralo neprijateljstvo između pojedinih medija, a onda se to sve skupa prenosilo i na građane“, navodi Vera Jovanović.
Opasna generalizacija
Lejla Turčilo, profesorica političkih nauka u Sarajevu, primjećuje kako je u Bosni i Hercegovini sve više medijskih uposlenika, sve manje novinara. Dodaje i kako se vrlo često zbog senzacionalističkog pristupa poslu odbijaju promovirati projekti nevladinih organizacija.
„Mediji se ponekad jako puno bave sami sobom. S druge strane, vrlo često se bave isključivo negativnom slikom o društvu, u kojoj se onda zapostavi građenje pozitivne slike i uloga civilnog društva u toj izgradnji boljeg bh. društva“, kaže Turčilo.
Za loše stanje u društvu apsurdno je kriviti samo medije. Vildana Selimbegović, glavna urednica Oslobođenja, takođe dodaje i kako je generalizacija sama po sebi vrlo opasna.
„U ovoj zemlji ima više od deset hiljada registriranih nevladinih organizacija. Neki izvori tvrde da je taj broj maltene udvostručen. Ali, ako iko gaji ambiciju da će bilo koji medij uspjeti da isprati sve ono što radi ili ne radi svaka od tih nevladinih organizacija, onda pričamo o utopiji“, kaže Selimbegović.
Da li mediji moraju imati društveni angažman? Eldin Karić, urednik web portala Žurnal Info, koji se bavi slučajevima korupcije, smatra da to nije obaveza privatnih komercijalnih medija, ali jeste javnih emitera - koji u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoje.
„Javni emiteri apsolutno nisu javni emiteri. Oni su, nažalost, postali informativne organizacije političkih stranaka na vlasti i to jeste
"Traži se od privatnih medija da budu društveno angažirani, a država im ni na koji način nije pomogla“, navodi Eldin Karić.
glavni problem. Prvo – uzimaju novac, i onaj novac koji njima ne pripada uzimaju, a onda to kasnije ne vraćaju kroz društveni angažman. S druge strane, traži se od privatnih medija da budu društveno angažirani, a država im ni na koji način nije pomogla“, navodi Karić.
Konkretni projekti, s druge strane, zasigurno će naći svoje mjesto u sadržaju većine ostalih medija u Bosni i Hercegovini, dodaje Karić.
„I svaka nevladina organizacija, i CCI (Centar civilnih inicijativa), pred izbore su bili popularniji od većine političkih stranaka samim tim što su ukazivali na suštinske probleme, a nisu se bavili nekim površnim analizama“, kaže Karić.
Od novinara čija je prosječna plata 350 eura ne treba puno očekivati, mišljenja je Svetlana Cenić, česta gošća na skupovima i javnim debatama nevladinih organizacija. Uz konstataciju kako u Bosni i Hercegovini egzistira najmanje 12.000 nevladih organizacija, Cenić poručuje:
„Ja se sve više klonim projekata koji podrazumevaju sedenje u nekom restoranu i mi, tako, kao 'meditiramo na teške socijalne teme'. Mislim da o tome treba meditirati na licu mesta, odnosno otići malo po opštinama, a ne sedeti kojekuda, praviti tzv. hepeninge i afterparti, a da pri tom nemamo ništa od toga.“