U BiH nema političke volje za borbu protiv korupcije, konstatovala je nedavno Grupa država za borbu protiv korupcije Vijeća Evrope. Procesuiranje ovih slučajeva je minimalno uprkos nebrojenim primjerima.
Finansiranje političkih stranaka je netransparentno, a politički dogovori legalizuju sve, pa i nepotizam. Aktuelna vlast koja je ranije oštro kritikovala ovakve pojave dok je bila opozicija, na mjestu pozicije radi isto.
„On nije imenovan tamo kao moj brat, i neću ni povući odluku zato što je moj brat. I nije ni normalno da neko zato što je neko moj ili vaš ili bilo čiji brat ne može zbog toga da radi ili ima ugrožena bilo kakva svoja prava. I da on nekim slučejm nema posao, vi biste mi sad optužili eto kad ne vodim računa o bratu, kako ću voditi računa o Federaciji“, kaže premijer Federacije BiH Nermin Nikšić opravdao imenovanje njegovog brata Mirsada za v.d. izvršnog direktora za upravljanje i održavanje u Javnom poduzeću Autoceste FBiH.
To što se izuzeo od glasanja, premijeru teško da je dovoljno opravdanje za imenovanje najbližeg člana porodice u institiuciju kojom rukovodi. Ovo je najsvježiji ali ne i jedini primjer nepotizma u bh. društvu koji već decenijama funkcioniše na istom principu.
Ni jedan posto presuda
Nije mnogo različit ni primjer nekadašnjeg premijera Vlade BiH, potom ministra vanjskih poslova, a kasnije i člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića čije je sestra Sedžida svojevremeno promovirana u bh. ambasadora u Pakistanu.
Iako su stranke Platforme koje su na čelu Federacije uvijek glasno prozivale prethodnike za nepotizam i korupciju obećavajući da tako više neće ići, ponovo se po rodbinskim i političkim se vezama dodjeljuju raznorazni poslovi, baš kao što je to ranije bio slučaj, te se tako indirektno upravlja pojedinim kompanijama.
Tako je i Zvonko Jurišić, predsjednik HSP i poslanik u Parlamentu BiH, u Nadzornom odboru Naftnih teminala Ploče za, kako kaže, povjerljivog saradnika dobio Zvonimira Šušnjara, brata svoje supruge. Opet po principu ako nećeš svoga koga ćeš:
„Mi smo zadobili povjerenje naroda i građana i mi smo napravili vladajuću većinu - i mi odgovaramo za procese u naredne četiri godine, nadam se i osam. Onda ćete nas moći pitati – jer moramo intervenirati po svemu onome što nije valjalo u dosadašnje vrijeme i to promijeniti. A to možete promijeniti s ljudima koje vi znate, u koje vi imate povjerenje i koji su stručni. Jedan od tih je i sam gospodin Šušnjar, moj šura.“
Sve ovo ide u prilog konstataciji kako u BiH nema političke volje za borbu protiv korupcije, koju je u svom izvještaju navela Grupe država za borbu protiv korupcije Vijeća Evrope.
Stiče se dojam kako slučajevi korupcije u BiH prolaze nekažnjeno jer se većina slučajeva završi oslobađanjem ili uslovnom kaznom, navodi se u izvještaju. Tako od 15.000 presuda u BiH, ni čitavih jedan posto nije presuđeno, a prošle godine agencije za provođenje zakona nisu se bavile nijednim slučajem korupcije.
Institucionalizacija korupcije
Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International, podsjeća kako nije samo broj presuda porazan:
„Poražavajuće je kad vidite broj prijava u odnosu na broj podignutih optužnica u odnosu na broj predmeta.Velika većina tih predmeta su predmeti sitne korupcije, dok krupne ribe prolaze bez ikakvih konzekvenci. Imate posljednji primjer da je državno tužilaštvo odbacilo četiri prijave, odbacilo je procesuiranje afere rekata, afere zgrade Vlade RS, afere Čović i gospodin Džaferović je za jednu od optužnica oslobođen. To daje negativan
signal i svim građanima ove države i to znači otprilike: ’Nema veze, i ako vas neko optuži za nešto, to će negdje pasti ili će se zatvoriti u ladicu’, što je poražavajuće.“
Ono što je problem u BiH jeste institucionalizacija korupcije, te se sve češćim primjerima građanima pokušava nametnuti kako su te stvari normalne, smatra novinarka magazina Žurnal Nermina Šunje:
„Taj psihološki način djelovanja na javnost da ljudi zaista počnu da vjeruju da je to sasvim normalna stvar i da se na takav način donose odluke, kao što se i donose u posljednje vrijeme. Sve je stvar političkog dogovora, dovode se kadrovi po političkoj liniji, a da ne analiziramo koliko takvih slučajeva su rodbinski ili interesno vezani. Drugi segment te institucionalizacije korupcije jeste lakrdija od zakona - imamo sad npr. posljednji nalog Agencije za zaštitu ličnih podataka CIK-u da ukloni imovinske kartone, jer to, zaboga, zadire u privatne interese naših zvaničnika.“
Stvar političkog dogovora bila je i to ko će na čelo Agencije za borbu protiv korupcije, kao što je političkim dogovorom na mjesto zamjenika federalnog premijera i ministra poljoprivrede Federacije postavljen Jerko Ivanković, suvlasnik Mesne industrije Lijanović, te usko povezan sa Udruženjem poljoprivrednika u BiH koje je svojevremeno organizovalo i šatorsko naselje pred gradom institucija BiH.
Njegov zet Ivan Šakota imenovan je za v.d. financijskog direktora Autocesta Federacije - u istom preduzeću u koje je imenovan premijerov brat.
Donacije i krediti iz državne kese tako se dodjeljuju kumovima, prijateljima, pa ček i djeci političara, poput onoga koji je bivši premijer, a danas predsjednik RS Milorad Dodik dao svome sinu da za tri miliona KM uzgaja voće jer, objasnio je Dodik, „to bolje nego da bude narkoman“.
Finansiranje političkih stranaka je netransparentno, a politički dogovori legalizuju sve, pa i nepotizam. Aktuelna vlast koja je ranije oštro kritikovala ovakve pojave dok je bila opozicija, na mjestu pozicije radi isto.
„On nije imenovan tamo kao moj brat, i neću ni povući odluku zato što je moj brat. I nije ni normalno da neko zato što je neko moj ili vaš ili bilo čiji brat ne može zbog toga da radi ili ima ugrožena bilo kakva svoja prava. I da on nekim slučejm nema posao, vi biste mi sad optužili eto kad ne vodim računa o bratu, kako ću voditi računa o Federaciji“, kaže premijer Federacije BiH Nermin Nikšić opravdao imenovanje njegovog brata Mirsada za v.d. izvršnog direktora za upravljanje i održavanje u Javnom poduzeću Autoceste FBiH.
To što se izuzeo od glasanja, premijeru teško da je dovoljno opravdanje za imenovanje najbližeg člana porodice u institiuciju kojom rukovodi. Ovo je najsvježiji ali ne i jedini primjer nepotizma u bh. društvu koji već decenijama funkcioniše na istom principu.
Ni jedan posto presuda
Nije mnogo različit ni primjer nekadašnjeg premijera Vlade BiH, potom ministra vanjskih poslova, a kasnije i člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića čije je sestra Sedžida svojevremeno promovirana u bh. ambasadora u Pakistanu.
Iako su stranke Platforme koje su na čelu Federacije uvijek glasno prozivale prethodnike za nepotizam i korupciju obećavajući da tako više neće ići, ponovo se po rodbinskim i političkim se vezama dodjeljuju raznorazni poslovi, baš kao što je to ranije bio slučaj, te se tako indirektno upravlja pojedinim kompanijama.
Tako je i Zvonko Jurišić, predsjednik HSP i poslanik u Parlamentu BiH, u Nadzornom odboru Naftnih teminala Ploče za, kako kaže, povjerljivog saradnika dobio Zvonimira Šušnjara, brata svoje supruge. Opet po principu ako nećeš svoga koga ćeš:
„Mi smo zadobili povjerenje naroda i građana i mi smo napravili vladajuću većinu - i mi odgovaramo za procese u naredne četiri godine, nadam se i osam. Onda ćete nas moći pitati – jer moramo intervenirati po svemu onome što nije valjalo u dosadašnje vrijeme i to promijeniti. A to možete promijeniti s ljudima koje vi znate, u koje vi imate povjerenje i koji su stručni. Jedan od tih je i sam gospodin Šušnjar, moj šura.“
Sve ovo ide u prilog konstataciji kako u BiH nema političke volje za borbu protiv korupcije, koju je u svom izvještaju navela Grupe država za borbu protiv korupcije Vijeća Evrope.
Stiče se dojam kako slučajevi korupcije u BiH prolaze nekažnjeno jer se većina slučajeva završi oslobađanjem ili uslovnom kaznom, navodi se u izvještaju. Tako od 15.000 presuda u BiH, ni čitavih jedan posto nije presuđeno, a prošle godine agencije za provođenje zakona nisu se bavile nijednim slučajem korupcije.
Institucionalizacija korupcije
Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International, podsjeća kako nije samo broj presuda porazan:
„Poražavajuće je kad vidite broj prijava u odnosu na broj podignutih optužnica u odnosu na broj predmeta.Velika većina tih predmeta su predmeti sitne korupcije, dok krupne ribe prolaze bez ikakvih konzekvenci. Imate posljednji primjer da je državno tužilaštvo odbacilo četiri prijave, odbacilo je procesuiranje afere rekata, afere zgrade Vlade RS, afere Čović i gospodin Džaferović je za jednu od optužnica oslobođen. To daje negativan
"Velika većina tih predmeta su predmeti sitne korupcije, dok krupne ribe prolaze bez ikakvih konzekvenci", kaže Emir Đikić iz Transparency Intenationala.
signal i svim građanima ove države i to znači otprilike: ’Nema veze, i ako vas neko optuži za nešto, to će negdje pasti ili će se zatvoriti u ladicu’, što je poražavajuće.“
Ono što je problem u BiH jeste institucionalizacija korupcije, te se sve češćim primjerima građanima pokušava nametnuti kako su te stvari normalne, smatra novinarka magazina Žurnal Nermina Šunje:
„Taj psihološki način djelovanja na javnost da ljudi zaista počnu da vjeruju da je to sasvim normalna stvar i da se na takav način donose odluke, kao što se i donose u posljednje vrijeme. Sve je stvar političkog dogovora, dovode se kadrovi po političkoj liniji, a da ne analiziramo koliko takvih slučajeva su rodbinski ili interesno vezani. Drugi segment te institucionalizacije korupcije jeste lakrdija od zakona - imamo sad npr. posljednji nalog Agencije za zaštitu ličnih podataka CIK-u da ukloni imovinske kartone, jer to, zaboga, zadire u privatne interese naših zvaničnika.“
Stvar političkog dogovora bila je i to ko će na čelo Agencije za borbu protiv korupcije, kao što je političkim dogovorom na mjesto zamjenika federalnog premijera i ministra poljoprivrede Federacije postavljen Jerko Ivanković, suvlasnik Mesne industrije Lijanović, te usko povezan sa Udruženjem poljoprivrednika u BiH koje je svojevremeno organizovalo i šatorsko naselje pred gradom institucija BiH.
Njegov zet Ivan Šakota imenovan je za v.d. financijskog direktora Autocesta Federacije - u istom preduzeću u koje je imenovan premijerov brat.
Donacije i krediti iz državne kese tako se dodjeljuju kumovima, prijateljima, pa ček i djeci političara, poput onoga koji je bivši premijer, a danas predsjednik RS Milorad Dodik dao svome sinu da za tri miliona KM uzgaja voće jer, objasnio je Dodik, „to bolje nego da bude narkoman“.