Više od polovine stanovništva općine Glamoč, koju čine povratnici srpske i bošnjačke nacionalnosti, spada u kategoriju socijalnih slučajeva. Nakon rata u BiH, u ovu općinu vratila se jedna trećina prijeratnog stanovništva. Nju čine, uglavnom, starci koji žive od minimalnih mirovina.
Peteročlana obitelj Babić, bračni par Riste i Daliborka, njihovo dvoje djece i Risitina majka, u Glamoč su se vratilli prije šest godina. Unatoč tomu što nitko nema stalno zaposlenje, nisu dozvolili da budu socijalni slučaj. Žive od stočarstva i poljoprivrde, što je im je dovoljno za osnovne potrebe.
„Moglo je biti bolje. Poljoprivreda, stoka - eto od toga. To radimo,time se bavimo, sijemo. Seljčaki posao. Ovo što ja radim to ti je da preživiš, djeca u školu, osnovne stvari, eto. Najlon na prozorima. Biće bolje. Nadati se da će biti bolje“, kaže Riste.
Za njih kažu da su tipična glamočka obitelj. Povratak u ovaj grad za njih je bio novi početak.
„Vratili smo se tu, nismo imali ništa. Nismo imali ni stoke. Došli smo praznih ruku, a sad nešto malo može se reći da smo nas dvoje ostvarili. U suštini, mnogo toga nam doprinosi moja svekrva - izdržava ona nas i mi nju, i tako to je to, i dvoje male djece“, kaže supruga Daliborka.
Socijalna karta katastrofalna
U glamočkom Centru za socijalni rad stalnu pomoć od 100 KM mjesečno prima 70 korisnika iz kategorije najtežih socijalnih slučajeva. To je simbolično u odnosu na broj onih kojima je ta pomoć neophodna.
„Što se tiče socijalne karte Glaomča, mogu slobodno reći da je katastrofalna. Ljudi su nezaposleni. Jako puno ljudi ima porodičnih, ljudi sa djecom koji nisu zaposleni i koji nemaju mogućnosti da ostvare sredstva za normalan život. Uglavnom se ljudi bave poljoprivredom koliko su u mogućnosti“, navodi Božana Radanović, vršiteljica dužnosti direktora Centra za socijalni rad Glamoč.
Općina Glamoč teško je stradala u proteklom ratu i jedna je od najsiromašnijih općina u BiH. Socijalnu situaciju dodatno je pogoršala i recesija, objašnjava načelnik Općine Glamoč Radovan Marković.
„Što se tiče privrede u Glamoču je ono za šta možemo reći da ga i nemamo - nešto drve industrije u privatnom sektoru koja uglavnom koristi radnu snagu sezonski i u dobrom dijelu neprijavljenu radnu snagu, i koja je uopšte u krizi s ovom svjetskom krizom. Plasman sirovine iz drvne industrije je veoma težak, tako da je većina i tih pogona zatvorena za rad, tako da ni na tome području ne cvjetaju ruže i nema velikih efekata“, kaže načelnik.
Bez perspektive
U Glamoču je sve manje mladih. Ne postoji prespektiva ni za obrazovanje, niti za zaposlenje.
„Situacija je jako loša, teška, pogotovo za omladinu. Em što nas malo ima, i ono što nas ima odlazi jer nema uslova, nema posla kao i u drugim i većim gradovima. Mi smo imali nekih aktivnosti vezano za to okupljanje omladine, ali sve je to slabo. Nezainteresovanost je velika, nepovjerenje, tako da tu smo negdje na pola puta - ni tamo ni ovamo“, navodi Zorica Babić, aktivisitica nevladine organizacije „Korak-naprijed“.
Socijalnom situacijom i životom u Glamoču nije zadovoljna ni većina građana.
"Kako ko. Najviše bijede. To je socijalni sistem u Glamoču. Ima i bogatih", kaže nam jedan građanin.
"Šta ja znam? Kao svagdje. Bosna preslikana u malom", kaže drugi.
Glamočko polje ima površinu od 1.000 km2, oko 40 posto tog područja čine šume, 10.000 hektara je oranično-obradivo zemljište, dodaje načelnik Marković.
„Ono što nedostaje svijetu u kojem se sve više finansije usmjeravaju u proizvodnju hrane. Znači svijet je sa sve više stanovništva, sve je više gladan, ali sve više mu nedostaje zadrava i čista hrana. Mi upravo u nedostaku prljavih industrija, nedostatku privrede kod nas vidimo tu drugu vrstu bogatstva, odnosno vidimo da imamo čistu sredinu i da smo po tome osnovu interesantni i za svijet i za uže okruženje - i nadamo se da ćemo u pogledu prozvodnje organske hrane imati šansu i tu usmjeravamo sve svoje napore“, pojašnjava načelnik.
Većina Glamočaka vjeruje da će se barem djelomično vratiti slika Glamoča kakvu je ovaj grad imao prije rata.
Peteročlana obitelj Babić, bračni par Riste i Daliborka, njihovo dvoje djece i Risitina majka, u Glamoč su se vratilli prije šest godina. Unatoč tomu što nitko nema stalno zaposlenje, nisu dozvolili da budu socijalni slučaj. Žive od stočarstva i poljoprivrde, što je im je dovoljno za osnovne potrebe.
„Moglo je biti bolje. Poljoprivreda, stoka - eto od toga. To radimo,
Privreda u Glamoču gotovo da i ne postoji. Mlađe generacije ljudi, kojih je sve manje, uglavnom preživljavaju od stočarstva i poljoprivrede.
Za njih kažu da su tipična glamočka obitelj. Povratak u ovaj grad za njih je bio novi početak.
„Vratili smo se tu, nismo imali ništa. Nismo imali ni stoke. Došli smo praznih ruku, a sad nešto malo može se reći da smo nas dvoje ostvarili. U suštini, mnogo toga nam doprinosi moja svekrva - izdržava ona nas i mi nju, i tako to je to, i dvoje male djece“, kaže supruga Daliborka.
Socijalna karta katastrofalna
U glamočkom Centru za socijalni rad stalnu pomoć od 100 KM mjesečno prima 70 korisnika iz kategorije najtežih socijalnih slučajeva. To je simbolično u odnosu na broj onih kojima je ta pomoć neophodna.
„Što se tiče socijalne karte Glaomča, mogu slobodno reći da je katastrofalna. Ljudi su nezaposleni. Jako puno ljudi ima porodičnih, ljudi sa djecom koji nisu zaposleni i koji nemaju mogućnosti da ostvare sredstva za normalan život. Uglavnom se ljudi bave poljoprivredom koliko su u mogućnosti“, navodi Božana Radanović, vršiteljica dužnosti direktora Centra za socijalni rad Glamoč.
Općina Glamoč teško je stradala u proteklom ratu i jedna je od najsiromašnijih općina u BiH. Socijalnu situaciju dodatno je pogoršala i recesija, objašnjava načelnik Općine Glamoč Radovan Marković.
„Što se tiče privrede u Glamoču je ono za šta možemo reći da ga i nemamo - nešto drve industrije u privatnom sektoru koja uglavnom koristi radnu snagu sezonski i u dobrom dijelu neprijavljenu radnu snagu, i koja je uopšte u krizi s ovom svjetskom krizom. Plasman sirovine iz drvne industrije je veoma težak, tako da je većina i tih pogona zatvorena za rad, tako da ni na tome području ne cvjetaju ruže i nema velikih efekata“, kaže načelnik.
Bez perspektive
U Glamoču je sve manje mladih. Ne postoji prespektiva ni za obrazovanje, niti za zaposlenje.
'Situacija je jako loša, teška, pogotovo za omladinu. Em što nas malo ima, i ono što nas ima odlazi jer nema uslova, nema posla kao i u drugim i većim gradovima', kaže aktivistica NGO sektora Zorica Babić.
„Situacija je jako loša, teška, pogotovo za omladinu. Em što nas malo ima, i ono što nas ima odlazi jer nema uslova, nema posla kao i u drugim i većim gradovima. Mi smo imali nekih aktivnosti vezano za to okupljanje omladine, ali sve je to slabo. Nezainteresovanost je velika, nepovjerenje, tako da tu smo negdje na pola puta - ni tamo ni ovamo“, navodi Zorica Babić, aktivisitica nevladine organizacije „Korak-naprijed“.
Socijalnom situacijom i životom u Glamoču nije zadovoljna ni većina građana.
"Kako ko. Najviše bijede. To je socijalni sistem u Glamoču. Ima i bogatih", kaže nam jedan građanin.
"Šta ja znam? Kao svagdje. Bosna preslikana u malom", kaže drugi.
Glamočko polje ima površinu od 1.000 km2, oko 40 posto tog područja čine šume, 10.000 hektara je oranično-obradivo zemljište, dodaje načelnik Marković.
„Ono što nedostaje svijetu u kojem se sve više finansije usmjeravaju u proizvodnju hrane. Znači svijet je sa sve više stanovništva, sve je više gladan, ali sve više mu nedostaje zadrava i čista hrana. Mi upravo u nedostaku prljavih industrija, nedostatku privrede kod nas vidimo tu drugu vrstu bogatstva, odnosno vidimo da imamo čistu sredinu i da smo po tome osnovu interesantni i za svijet i za uže okruženje - i nadamo se da ćemo u pogledu prozvodnje organske hrane imati šansu i tu usmjeravamo sve svoje napore“, pojašnjava načelnik.
Većina Glamočaka vjeruje da će se barem djelomično vratiti slika Glamoča kakvu je ovaj grad imao prije rata.