Bosna i Hercegovina je, pored Švicarske, jedina država u Evropi i jedna od rijetkih država svijeta koja nema državno ministarstvo za zdravstvo.

Prema ustavnim rješenjima, zdravstvo u BiH je u punoj nadležnosti entiteta Republika Srpska (RS) i Brčko distrikta BiH, te u podijeljenoj nadležnosti između entiteta Federacije BiH (FBiH) i njenih deset kantona.

Zbog toga BiH ima 13 ministarstava zdravstva: jedno u entitetu Republika Srpska (RS), jedno u Brčko distriktu BiH, jedno u FBiH i po jedno u svakom od deset kantona u FBiH.

Na državnom nivou, osim Agencije za lijekove i medicinska sredstva, postoji i Ministarstvo civilnih poslova BiH s posebnim Odjelom za zdravstvo, ali se ono bavi uglavnom statistikom, odnosno razmjenom informacija s domaćim i međunarodnim institucijama, poput Svjetske zdravstvene organizacije.

Što država može uraditi?

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine čini devet ministarstava. Na državnom nivou postoji nekoliko desetaka agencija, a neke su nadležne za specifična pitanja koja se tiču zdravstvene oblasti.

Primjer je Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH, kao ovlašteno tijelo odgovorno za oblast lijekova i medicinskih sredstava koji se proizvode i upotrebljavaju u medicini u BiH. Ta agencija, između ostalog, daje dozvole za njihov uvoz, a upravo Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima je jedan od rijetkih iz ove oblasti koji se primjenjuju na cijeloj teritoriji BiH.

No, ne postoji agencija koja određuje zdravstvenu politiku u cijeloj državi. Državno Ministarstvo civilnih poslova BiH ima odjeljenja koja se bave pitanjima zdravstva, nauke, kulture, sporta, penzionog sistema, rada i zapošljavanja i slično, ali ovo ministarstvo u tim pitanjima ima tek koordinirajuću ulogu.

Ministarstvo, odnosno njegov Odjel za zdravstvo, bavi se, uglavnom, statistikom, odnosno razmjenom informacija s domaćim i međunarodnim institucijama, primjerice sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom (WHO).

Osnovni poslovi za koje je ovo ministarstvo nadležno su pitanja državljanstva, upis i evidentiranje građana, zaštitu osobnih podataka, prijavljivanje prebivališta i boravišta, osobne i putne isprave, postupak evidentiranja i registriranja vozila te – razminiranje.

Pročitajte i ovo: 'Zdravstveni sistem BiH je iscrpljen', upozoravaju ljekari dok raste broj zaraženih

Ko je nadležan za zdravstveni sistem u BiH?

U Daytonskome mirovnom sporazumu, odnosno njegovom Aneksu IV koji je Ustav Bosne i Hercegovine, propisane su i nadležnosti pojedinih nivoa vlasti u BiH, a koje su dalje razrađene u entitetskim i kantonalnim ustavima.

Obrazovni, zdravstveni ili mirovinski sistem su, između ostalog, u punoj ili podijeljenoj nadležnosti dva entiteta – Republici Srpskoj (RS) i Federaciji BiH (FBiH) kao poluautonomnim dijelovima države koji imaju svoju izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Tu je i Brčko distrikt BiH kao kondominij, teritorija na sjeveroistoku BiH koja pripada i RS-u i FBiH, ali koja također uživa određenu autonomiju i ima svoju vladu, skupštinu, sudstvo, policiju.

• Sve karte Dejtona

Republika Srpska, kao jedan od dva entiteta, ima Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, kao i Fond zdravstvenog osiguranja koji prikuplja doprinose koji se izdvajaju iz plaća i slično.

U Brčko Distriktu BiH egzistira Odjel za zdravstvo i ostale usluge pri Vladi Brčko distrikta BiH, te Fond zdravstvenog osiguranja Brčko Distrikta BiH.

U Vladi Federacije BiH kao jednog entiteta postoji Federalno ministarstvo zdravstva, ali je zdravstvo u “podijeljenoj nadležnosti” između ovog entiteta i deset kantona od kojih se sastoji, pa postoji i deset kantonalnih ministarstava za zdravstvo. Jednako tako, postoji i Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH, ali i deset kantonalnih zavoda zdravstvenog osiguranja koji prikupljaju i raspoređuju sredstva od doprinosa.

Vrijede li isti zakoni na cijelom području BiH?

Neki od rezultata podjele sistema su različiti zakonski i podzakonski propisi u pojedinim dijelovima države. U BiH su trenutno na snazi tri Zakona o zdravstvenoj zaštiti i tri Zakona o zdravstvenom osiguranju – svaki entitet kao i Brčko distrikt BiH ima svoje zakone.

Konačni proizvod je i različit tretman pacijenata, lakši ili teži pristup uslugama, različita kvaliteta usluga i slično budući da, između ostalog, neki kantoni imaju višestruko veće budžete od drugih.

Državno Ministarstvo civilnih poslova ima koordinirajuću ulogu i ne može “narediti” nešto ministarstvima na nižim nivoima. Jednako tako, ni entitetsko Federalno ministarstvo zdravstva ne može izdavati obaveze kantonalnim ministarstvima i uglavnom se radi o preporukama koje kantonalna ministarstva mogu, ali i ne moraju poštovati.

Situacija vrijedi i obratno. Naprimjer, u doba pandemije korona virusa, Ministarstvo civilnih poslova BiH, dakle ono na državnom nivou, šalje Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji podatke o broju zaraženih, preminulih i oporavljenih, a ne kantonalna ministarstva zdravstva.

• Pratite BLOG UŽIVO o korona virusu

Zato obaveza nošenje maske ili zabrana javnih okupljanja može biti propisana u jednom entitetu, a ne mora biti u drugom. Štoviše, takve naredbe u Federaciji BiH ni ne donosi Ministarstvo zdravstva, već Federalna uprava civilne zaštite.

U skladu s ustavnim rješenjima, osim ove, u tom bh. entitetu postoji i deset kantonalnih uprava civilne zaštite. U drugom bh. entitetu postoji Republička uprava civilne zaštite Republike Srpske, dok u Brčko distriktu BiH postoji Odjeljenje za javnu sigurnost kao dio Vlade, a u sklopu tog odjeljenja postoji Pododjeljenje za zaštitu i spašavanje.

Na entitetskom nivou formirane su i agencije za akreditaciju u zdravstvu i to Agencija za kvalitetu i akreditaciju u zdravstvu u Federaciji BiH i Agencija za certifikaciju, akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske.

Entitetskim, odnosno zakonima Brčko distrikta BiH regulirana je organizacija javnog zdravstva, a podzakonskim aktima koja imaju i kantoni u FBiH sva prava iz zdravstvene zaštite koja građani imaju.

Pročitajte i ovo: U Sarajevu nema ko da utvrdi smrt preminule osobe

Može li se građanin jednog entiteta liječiti u drugom entitetu?

I da i ne, a slično vrijedi i za stanovnike jednog kantona koji se žele liječiti u drugom kantonu.

Naime, u nekim kantonima u FBiH, jednako kao i u nekim regijama u RS-u, odnosno u Brčko distriktu BiH, zdravstvene ustanove nemaju materijalne, niti kadrovske uvjete da stanovnicima tih područja osiguraju odgovarajući nivo zdravstvene zaštite. Stoga su stanovnici tih područja prinuđeni zdravstvene usluge koristiti u nekada i vrlo udaljenim velikim medicinskim centrima, uglavnom u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli i Mostaru.

Ako se žele liječiti u drugom entitetu - primjerice ako stanovnik Istočnog Sarajeva u RS-u želi koristiti medicinske usluge u Sarajevu u FBiH, s kojim graniči, umjesto u stotinama kilometara udaljenoj Banjaluci - suočit će se s kompliciranom administrativnom procedurom. Ona je utvrđena Sporazumom o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite osiguranih lica na teritoriji BiH, izvan teritorije entiteta, odnosno Brčko distrikta BiH.

Isto tako, ako se stanovnik Zenice želi liječiti u Sarajevu ili Tuzli proći će drugu proceduru koja je utvrđena Sporazumom o načinu i postupku korištenja zdravstvene zaštite van područja kantonalnog zavoda zdravstvenog osiguranja kome osiguranik pripada. Bolesnik će morati pribaviti posebne suglasnosti nadležne liječničke komisije pri zavodu zdravstvenog osiguranja kome osiguranik pripada za liječenje na području drugog entiteta, odnosno kantona.

Pročitajte i ovo: Nedovoljno osoblja, sve više oboljelih u BiH

Mogu li se osobe bez zdravstvenog osiguranja liječiti od COVID-a 19?

Sudeći po važećim zakonima i propisima, trebale bi moći. Naime, Odlukom o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava u Federaciji BiH propisano je da djeca i mladi do navršenih 18 godina, kao i školska djeca i studenti na redovitom školovanju do navršenih 26 godina, imaju ista prava kao i osigurana lica.

Neosiguranim licima iznad 18 godina se, kako se navodi u ovom propisu, na teret osiguranja (besplatno) osigurava hitna medicinska pomoć u stanjima koja mogu ugroziti život, liječenje teških zaraznih bolesti pri čemu su izričito navedene karantenske bolesti, tuberkuloza, infekcija HIV-om, SARS, ptičja gripa, sifilis, hemoragična groznica, hepatitis C i B, botulizam, difterija, ehinokokoza, akutni meningitis i meningoencefalitis, morbili, pertusis, poliomijelitis, bjesnilo, tetanus, trbušni tifus i pjegavac.

Istim propisom je osigurana i zdravstvena zaštita neosiguranih žena u toku trudnoće i poroda, te puerperija i postnatalnih komplikacija do šest mjeseci nakon poroda, zdravstvena zaštita duševnih bolesnika koji zbog prirode i stanja bolesti mogu ugroziti svoj život ili život drugih lica, ili pak oštetiti materijalna dobra, zdravstvena zaštita u slučaju kronične bolesti (maligni tumori, insulino ovisni dijabetes, endemska nefropatija, i kronična renalna insuficijencija/hemodijaliza, hemofilija, agamaglobulinemija, zdravstvena zaštita oboljelih od progresivnih neuromišićnih oboljenja, cerebralne paralize, multiple skleroze, zdravstvena zaštita u slučaju paraplegije, kvadriplegije, zdravstvena zaštita u slučaju epilepsije, zdravstvene usluge koje se obavljaju s ciljem doniranja organa u svrhu presađivanja radi liječenja druge osobe kao i zdravstvene usluge vezane za darovanje krvi. Slični propisi doneseni su i u Republici Srpskoj, te Brčko distriktu BiH.

Pročitajte i ovo: Vlada Federacije BiH izdvaja 10 miliona KM zdravstvenim ustanovama

Koliko se novca izdvaja za zdravstvo u BiH?

Prema podacima koje je prikupila Fondacija Centar za javno pravo, pozivajući se na nekoliko lokalnih studija, stopa izdvajanja iz BDP-a u BiH iznosi 7,2 posto i to 8,8 posto u FBiH i 5,5 posto u RS-u. To je približno jednaka stopa izdvajanja kad se usporedi sa zemljama bivše Jugoslavije, gdje Hrvatska izdvaja oko 7,5 posto, Crna Gora 6,8 posto, Slovenija 8,4 posto, Srbija osam posto.

Stopa je približno jednaka kao i zemljama EU, gdje Švedska izdvaja 8,9 posto, Norveška 8,7 posto, Italija devet posto ili Austrija 9,9 posto, pa čak i više od zemalja nekadašnjeg komunističkog bloka gdje Rumunija izdvaja 5,7 posto, Ruska Federacija 5,3 posto, Češka 6,8 posto, Bugarska 6,9 posto ili Albanija 6,2 posto. Međutim, sve spomenute zemlje imaju veći BDP od BiH, a norveški BDP je veći sedam puta. Ako se gleda izdvajanje po glavi stanovnika, ono u BiH iznosi oko 215 eura, u Švedskoj 2.650 eura, u Sloveniji oko 1.750 eura ili u Hrvatskoj oko 920 eura.

Krši li BiH međunarodne propise i što o svemu kaže Evropska unija?

BiH je članica Svjetske zdravstvene organizacije i ratificirala je određeni broj međunarodnih dokumenata iz oblasti zdravstva, posebno onih koji se primjenjuju u Evropskoj uniji, a čija članica ova država želi postati.

BiH je usvojila i Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, kojom je utvrđeno da svakom čovjeku mora biti omogućeno uživanje prava utvrđenih zakonom, pa tako i prava na zdravstvenu zaštitu, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status, kako se napominje u analizi koju je sačinila Fondacija Centar za javno pravo.

Prema Evropskoj socijalnoj povelji, koju je BiH također ratificirala, zemlja je obvezna uspostaviti učinkovit sistem socijalne zaštite, osiguranje prava iz zdravstvenog osiguranja i uspostavljanje dostupnog efikasnog sistema primarne zdravstvene zaštite stanovništva, s posebnom pažnjom prema ugroženim grupama stanovništva kao sto su beskućnici, ovisnici, nezaposleni, itd.

Odredbama Konvencije o pravima djeteta propisano je da djeca moraju uživati najviši mogući standard zdravlja koji je moguće dostići i osiguran pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju.

Međutim, reforma u oblasti zdravstva nije izravno označena kao jedan od uvjeta koje je potrebno ispuniti u procesu pridruživanja BiH Evropskoj uniji. To znači da će sav posao koji će biti potrebno uraditi kako bi se dostigli evropski standardi u ovoj oblasti, zapravo morati biti rezultat domaće inicijative, volje, rada, a u velikoj mjeri i političkog dogovora.