Elmir Sadiković, profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, za 'Zašto?' analizira šta bi formiranje vlasti na nivou BiH od strane Stranke demokratske akcije, Hrvatske demokratske zajednice i Saveza nezavisnih socijaldemokrata, o čemu su počeli razgovori ove sedmice, moglo značiti za političku i ekonomsku situaciju u državi, te za euroatlantske integracije.
Dodatni pritisak
Ovaj proces konstituisanja vlasti u BiH na ovaj način nije ništa novo, to je nešto što mi prolazimo skoro dvije decenije.
Činjenica je da se vlast ne može uspostaviti bez tri dominante vladajuće etno-nacionalne stranke i zbog same prirode političkog sistema i zbog načina na koji se formiraju parlamentarna tijela.
Ali ono što nedostaje u ovom procesu, ne samo poslije ovih izbora, već i u prethodnim periodima, jeste da se kroz proces konstituisanja vlasti ne definiše zajednički politički program, odnosno te stranke se zapravo ne dogovaraju, ili nisu sposobne da se dogovore, o ključnim programskim ciljevima nove vlasti koja će se eventualno formirati, tako da se ta podjela vlasti svodi kasnije samo na trgovinu, podjelu mandata i resora pa ćemo onda vidjeti da li ćemo se oko nečega moći dogovoriti.
Već nam je poznato iz stavova lidera političkih stranaka da o ključnim pitanjima od interesa za državu i društvo, zapravo nema konsenzusa i to je ono što će biti veliki problem.
Tu prvenstveno mislim pitanje aktivacije Akcionog plana za članstvo u NATO-u i drugo pitanje jeste pitanje reformi koje zahtijeva evropska unija.
Dobili smo informaciju da nećemo dobiti kandidatski status u ovoj godini, što će biti dodatni pritisak na postojeće strukture vlasti ili ove koje će se formirati ali nisam baš siguran da se oni baš previše brinu oko toga.
Polarizacija odnosa
Etno-nacionalne stranke su nepromijenjene.
Što se tiče SNSD-a, jasno je nema ulaska u NATO savez dok to ne ostvari Srbija, a znamo kakva je sad stav Srbije po tom pitanju.
Drugo putanje je integracija u Evropsku uniju koja zahtjeva zapravo ustavnu reformu, pa čak i redefinisanje ustavnih nadležmosti različitih razina vlasti.
Znamo da je to jedno od najosjetljivijih političkih pitanja unutar BiH.
Stav HDZ-a jeste zvanično ulazak i u Evropsku uniju i u NATO, ali svjedoci smo veoma bliskog strateškog partnerstva između HDZ-a i SNSD-a u tom procesu, tako da mislim da nas očekuje period prilično neefikasne vlasti, volio bih da griješim, vlasti koja neće voditi državotvornu politiku.
Mislim da će ova struktura vlasti samo još više polarizirati međunacionalne odnose unutar BiH i ne očekujem period neke stabilizacije.
Povezano pitanje
BiH i naši društveni i politički procesi i historijski, ne samo ovom recentnom vremenu, se ne mogu posmatrati izvan tog regionalnog konteksta.
Ti procesi se mogu pozitivno i negativno odraziti na BiH.
Smatram da je približavanje ovih država (Crne Gore i Srbije) EU i ulazak u NATO Sjeverne Makedonije i prije toga Crne Gore svakako nešto što doprinosi stabilizaciji Balkana i odnosa unutar BiH, ali ostaje ovaj ključni probem odnosa Beograda i Prištine.
Ne vjerujem da će BiH moći ostvariti članstvo u EU, da ne govorim u NATO savezu, prije nego što to postigne Republika Srbija.
Na neki način čini mi se da režim u Beogradu to pitanja odnosa sa Kosovom nastoji prenijeti i na BiH.
Vučić je de facto svjetan da mora priznati nezavisnost Kosova ali traži nešto zauzvrat kako bi mogao opravdati vlastitim biračima u Srbiji taj proces priznavanja.
Zvaničnici Srbije i ministar vanjskih poslova kontinuirano povezuju pitanje Kosova sa statusom BiH, odnosno statusom Republike Srpske kao entiteta unutar BiH.