U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome da li je februarski socijalni bunt ostavio traga u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili Aida Sejdić, članica Bosanskog proljeća - udruženja koje okuplja građane koji su učestvovali u socijalnim protestima u Bihaću i drugim gradovima Unsko-sanskog kantona, i Zlatan Begić, član Plenuma građana Tuzle.
Bilo je riječi o tome kako vlast ignoriše zahtjeve koje su građani iznijeli na protestima, da li je moguća revizija pljačkaške privatizacije koju su tražili pobunjeni građani, o optužbama za terorizam kojima je vlast pokušala da diskredituje februarske demonstracije, da li je bilo pritisaka na demonstrante i prijetnji otkazima, zašto opada broj učesnika na protestima i plenumima građana, kao i o tome da li će građani na oktobarskim izborima smijeniti korumpirane političare, čije su ostavke tražili na protestima ili će sve ostati po starom.
Aida Sejdić: Nije, kako god to poražavajuće zvučalo. Skupština je usvojila sve naše zahtjeve, ali nijedan nije proveden, pa čak ni djelomično. Oni su se jednostavno s nama poigravali, a mi smo mislili da smo ih uzdrmali. Očigledno nismo.
Aida Sejdić: Oni ne govore ništa. Donedavno su nas pozivali na sjednice skupštine, ali u posljednje vrijeme, otkako smo izašli iz Komisije za građanske inicijative nezadovoljni njenim radom, više nas i ne pozivaju. Nastavili su raditi po svome.
Zlatan Begić: Što se tiče Tuzlanskog kantona, neki naši zahtjevi su ispunjeni, na nekima se intenzivno radi. Ukinut je takozvani “bijeli hljeb“, to je ona privlegija funkcionera da primaju nadoknadu godinu dana pošto odu sa funkcije. Uštede koje smo na taj način ostvarili nisu zanemarljive. Što je najvažnije, došlo je do promjene svijesti kod funkcionera. Prije protesta bilo je nemoguće razgovarati s bilo kim iz struktura vlasti. Mjesecima ste se morali najavljivati. Danas je situacija potpuno drugačija. U roku od 24 sata možete dobiti bilo kojeg ministra, zakazati sastanak, tražiti da se poduzmu mjere koje su neophodne. Generalno gledajući, situacija u Tuzlanskom kantonu je znatno bolja nego u Unsko-sanskom. Za sada. Kako će biti dalje - vidjećemo.
Zlatan Begić: Tako je. Ona vlada je podnijela ostavku. Zahtjev plenuma građana bio je da se do 1. marta imenuje vlada eksperata. S tim se nešto kasnilo, ali ta vlada je formirana. Mi nismo htjeli da učestvujemo u formiranja nove vlade, to smo prepustili onima koji to treba da rade, a to je skupština kantona. Mi smo se fokusirali na naše zahtjeve.
Aida Sejdić: Premijer nije dao ostavku. On je mandat dao na raspolaganje skupštini. Skupština ga nije uzela, pa je gospodin Hamdija Lipovača ostao pemijer u tehničkom mandatu. To je bila naša greška. Otišli smo sa ulice, a ništa nismo uradili. Mi smo tražili ostavku, ali smo bili izigrani. Oni nemaju namjeru da mu oduzmu mandat i da postave nekog drugog. Naš dragi i cijenjeni premijer ostao je na toj funkciju u tehničkom mandatu. I dalje prima svoju premijersku platu.
Aida Sejdić: Oni su na jednoj sjednici, koja je trajala rekordnih sedam minuta, navodno ukinuli "bijeli kruh". Svi su ga se odrekli, ali su na toj istoj sjednici trebali usvojili zakon o platama zaposlenih u organima vlasti kojim bi svoje benificije povećali. Sve se svelo na ono - neka im bude, neka misle da smo se mi odrekli
"bijelog kruha", a mi ćemo sebi ovim zakonom povećati beneficije. Mi se ovdje borimo sa jednom gadno organiziranom mašinerijom, praktički - mafijom koja se sada udružila bez obzira na nesuglasice koje među njima postoje. Udružili su se da rade protiv svog vlastitog naroda, koji ih je birao na tim prokletim izborima.
Aida Sejdić: Može. Oni su ostavili po strani svoje međusobne nesuglasice, jer je ovo borba za ostanak na vlasti, a to je njima najvažnije. Oni su usvojili budžet od 217 miliona konvertibilnih maraka, iako smo mi bili protiv toga. Oni se ponašaju kao da mi ne postojimo. To je budžet kojim će oni financirati svoje predizborne kampanje.
Zlatan Begić: To pitanje je na mjestu, ali mislim da bi oni koji su doveli do takve situacije morali da završe tamo gdje im je mjesto - iza rešetaka i da im se imovina, stečena protuzakonitim radnjama, oduzme i vrati građanima. Mislim da je to ne samo realno, nego i neophodno, ukoliko želimo smiriti situaciju. U taj postupak se mora ući, jer vidite - narodu treba hljeba, ali mu još više treba pravde.
Aida Sejdić: Zašto ne bi bila moguća revizija privatizacije? Sve je moguće, pa i revizija privatizacije. Potrebno je natjerati one koji su nadležni za tu vrstu kriminala da rade svoj posao.
Aida Sejdić: Oni su mislili da će na taj način uspjeti okrenuti narod protiv onih koji su svoje nezadovoljstvo iskazivali paljenjem zgrada. Šta se desilo u Tuzli? Demonstranti nisu palili ničije kuće, niti stanove. Palili su zgrade onih koji su trebali nešto da rade, a nisu radili ništa. To paljenje je bilo posljedica, a uzrok su bili oni koji nas 20 godina sistematski i planski uništavaju. Oni su teroristi.
Zlatan Begić: Te optužbe za terorizam su neviđeni diletantizam. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. U Tuzli kažu da je šteta koja je pričinjena tokom demonstracija bila osam miliona maraka. Šta je to u poređenju sa osam milijardi maraka, a možda i više, koliko je progutala ta - grehota je reći - privatizacija. Nije to bila privatizacija, to je bila tajkunizacija. U posljednjih 15 godina kroz kriminalnu privatizaciju, odnosno tajkunizaciju, ovoj zemlji je nanijeta ogromna šteta koja je hiljadostruko veća od one koju su napravili demonstranti. Temelj ove pljačkaške privatizacije udaren još za vrijeme rata. Kada je Bosna i Hercegovina bila u ratu, kada je Armija Bosne i Hercegovine bila pod blokadom, kada se nije znalo hoće li išta ostati od ove naše države - tada se, 1994. godine, donosi zakon kojim se društvena imovina, odnosno imovina građana, pretvara u državnu imovinu.
Cilj je bio da se razvlaste građani i da državne institucije, odnosno vlada, dobiju pravo raspolaganja tom imovinom. Neko je još za vrijeme rata razmišljao na duge staze, pa je pripremio teren za ono što je uslijedilo. Međutim, u ovoj zemlji nema volje za otvaranje takvih priča. A što se tiče ovih priča o državnom udaru i terorizmu, pa molim
vas lijepo, osamdeset odluka ustavnih sudova u Bosni i Hercegovini nikada nije provedeneo. Da li je iko za to odgovarao? Da li je podignuta optužnica protiv ijednog nosioca državnih funkcija? Niko za to nije odgovarao, niti je protiv bilo koga podignuta optužnica. To je takvo izrugivanje pravnoj državi da građanima nije ostalo ništa drugo nego da izađu na ulice.
To su, ponoviću to po hiljaditi put, bile mirne demonstracije sve do onog momenta dok policija Tuzlanskog kantona - kasnije u sadejstvu sa policijom Sarajevskog kantona i specijalnim jedinicama iz Orašja i Zenice, a po nekim informacijama bilo je jedinica i iz Bijeljine - nije počela brutalno da se obračunava sa demonstrantima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Gestapo nikada nije povrijedio akademski prostor u Francuskoj ulici, nikada policija nacističke Njemačke nije ušla na fakultete da tamo istražuje i isljeđuje, nego je poštovala taj akademski prostor. Policija ove države, za koju smo se svi borili, provalila je na fakultete i ulazila u učionice i kancelarije akademskog osoblja. Vukli su po cesti žene od 60 godina koje su mirno prosvjedovale.
Šta se je nakon toga moglo očekivati osim izljeva bijesa i gnjeva, što je dovelo do svega onoga što je uslijedilo. Mi u Tuzlanskom kantonu pripremamo krivične prijave protiv rukovodilaca MUP-a Tuzlanskog kantona, protiv direktora Federalne uprave policije, protiv federalnog premijera, protiv člana Predsjedništva. Oni su za vrijeme trajanja demonstracija plasirali u javnost informacije da je među demonstrantima pronađeno 12 kilograma droge, da je robna kuća Omega u Tuzli polupana i opljačkana. Nikada se zbog toga nisu izvinili. A to su bile potpune dezinformacije.
Aida Sejdić: Bilo je i za očekivati od federalne vlade da se na takav kukavički način izvuče - da se izvuku od odgovornosti i odu na drugo mjesto uz izgovor da se svaka četvrta sjednica održava u Mostaru. Oni se ne žele suočiti sa istinom, oni misle da će to pasti u zaborav zato što u tom trenutku nisu bili tu. Neće. Bili oni tu ili ne - naši zahtjevi stoje. Oni će jednog dana udovoljiti zahtjevima građana. Na kraju krajeva, oni su tu da rade za nas.
Zlatan Begić: Što se tiče postupka federalne vlade, tu se nema šta komentirati. Riječ je o ljudima koji su sebe kojekakvim žicama i ježevima ogradili od naroda kome
pripadaju. Oni još uvijek nisu shvatili ozbiljnost situacije. Naime, petog, šestog i sedmog februara Federaciju su od najgoreg bukvalno dijelile sekunde. Hvala Bogu, situacija se primirila. Plenumi su pokušaj da se na miran način upristoji vlast, mada oni to ne shvataju.
Zlatan Begić: Bilo je prijetnji svih vrsta. Još uvijek ih ima. Bilo je i anonimnih i vrlo direktnih prijetnji. Bilo je prijetnji i putem javnih emitera, ali mi se ne bojimo. Mi znamo šta je naš cilj. Naš cilj je demokratska, pravedna, socijalna država. Država koja će uvažavati interese svojih građana. Na prijetnju ćemo uzvratiti prijetnjom. Na silu ćemo pokušati da uzvratimo demokratskim metodama. Na pruženu ruku ćemo uzvratiti pruženom rukom.
Aida Sejdić: Prijetnji je bilo i u Bihaću i drugim gradovima Unsko-sanskog kantona. Neki demonstranti su fizički maltretirani u policijskim stanicama. Na žalost, niko od njih nije poslije toga išao na liječnički pregled, tako da nemaju nikakvih dokaza o takvim postupcima policije. Što se tiče prijetnji otkazom, toga je bilo u zdravstvenim ustanovama, čak i u domu zdravlja i bolnici. Tamo su direktori i šefovi odjela prijetili zaposlenicima da će dobiti otkaz ako ih vide na demonstracijama, tako da su ljudi prilično preplašeni. To isto se dešava i sa prosvjetnim radnicima. Ni oni ne izlaze na proteste iz straha da će dobiti otkaz. Međutim, ako svi izađu na ulicu, ne mogu oni otpustiti sve radnike u bolnici i u domovima zdravlja, sve profesore u srednjim školama, sve nastavnike u osnovnim školama. Ljudi još uvijek ne shvataju kolika je snaga u nama. Još uvijek se boje onih na vlasti i zbog toga oni imaju toliku moć.
Zlatan Begić: Demonstranata je možda malo, ali onih potencijalnih je, vjerujte, na desetine hiljada. Kada su u februaru ljudi došli demonstrirati ispred zgrade vlade Tuzlanskog kantona niko nije mogao pretpostaviti da će sutra ispred te iste zgrade biti deset hiljada ljudi. Prvi dan na protestima nije bilo više od 400 ljudi. Sutradan ih je bilo deset hiljada. Prekosutra, možda, i 15 hiljada. Potencijalnih demonstranata je na desetine hiljada i ukoliko se vlast doista ne uozbilji, ukoliko ne prestane da se ponaša onako kako se danas ponaša u Unsko-sanskom kantonu, pitanje je vremena kada će kap ponovo preliti čašu. Vlast mora shvatiti da se ne smije poigravati sa narodom. Sve ovo što rade kolegica Sejdić i Bosansko proljeće, ovo što radimo mi u Tuzli, ovo što rade ljudi u Sarajevu, Zenici i Mostaru je posljednja šansa da se na demokratski, civiliziran način počnu rješavati problemi i da se počnu kažnjavati oni koji su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. Ukoliko vlast to ne shvati, ko zna kuda nas to može odvesti.
Zlatan Begić: Iskreno da vam kažem mislim da je u pravu. Ljudi koji su na vlasti znaju da ne mogu biti kažnjeni zbog onoga što rade i čini mi se da jedino razumiju glas ulice. Samo je pitanje dana, časa, sekunde kada će se čaša opet preliti. Ja se iskreno nadam da do toga neće doći. Nadam se da će oni koji su na vlasti početi da rade posao za koji su plaćeni. Oni tačno znaju šta trebaju uraditi i šta je to što narodu smeta. Ukoliko do toga ne dođe, plašim se scenarija koji nije nikome u interesu. Ponavljam - možda sam i dosadan - sve ovo što se dešava, sve ove građanske inicijative i plenume, vlast treba shvatiti kao drugu šansu. Kao šansu za novi početak.
To znači da se procesuiraju oni koji su doprinijeli ovakvom stanju, da se krene u reforme, da se ljudima osigura život dostojan čovjeka. Ukoliko toga ne bude i ukoliko se vlast nastavi bahatiti kao do sada, niko ne može da predvidi šta se ovdje sve može desiti.
Aida Sejdić: Mislim da je idealna kombinacija - demonstranati na ulici i plenumi na kojima se zahtjevi građana artikuliraju. Kad bismo mogli spojiti to dvoje - ulicu i plenume - mislim da bismo bili puno uspješniji i da bi nas puno ozbiljnije shvatili.
Aida Sejdić: Što se tiče stranaka koje su i do sada bile u vladajućim strukturama, mislim da će one i na ovim izborima svakako dobiti svoj dio kolača, jer one imaju uigrane sisteme. One imaju jako mnogo članova i simpatizera koji će sigurno glasati za njih nadajući se da će ostvariti neke od svojih ličnih interesa. Nadam se da će veliki dio građana koji do sada nije izlazio na izbore - kod nas je izlaznost negdje oko 50 posto - ovoga puta izaći. Upravo zbog njih pokrenuli smo inicijativu za formiranje
građanske liste nezavisnih kandidata. Mislim da je to najbolja alternativa političkim partijama. Očekujemo će ta lista uspjeti da oduzme bar dio moći političkim partijama i da će nezavisni poslanici doprinijeti boljem radu skupštine, a samim tim i vlade.
Zlatan Begić: Imajući u vidu ustavni sistem koji mi imamo, sumnjam da će ovi izbori donijeti neke promjene. Nemojmo zaboraviti koliko su jake stranačke mašinerije. Sjetimo se samo izjave predsjednika jedne od najjačih partija u Bosni i Hercegovini koji je rekao: ”Da nismo ušli u koaliciju naši ljudi bi izgubili pet hiljada radnih mjesta”. Pet hiljada ljudi koje zapošljava partija i njihove porodice - snažna su izborna mašinerija, kada se ima u vidu kolika je izborna apstinencija u Bosni i Hercegovini. Lista nezavisnih kandidata, koju je pomenula kolegica Sejdić, jedna je od mogućnosti za djelovanje. To je pokušaj da se uđe u institucije da bi se one mijenjale. Mi, međutim, nismo razmišljali o toj mogućnosti, jer se bojimo da je teško mobilisati ljude za takvu vrstu aktivizma.
Čim spomenete politiku odmah gubite povjerenje čestitih ljudi. Ljudi su toliko puta prevareni da više nikome ne vjeruju. Ne žele ni da čuju za politiku čak i kada im najpoštenije pristupate. Takvo stanje, naravno, odgovara ovima koji upravljaju našim životima posljednjih 15 godina. Šta raditi u takvoj situaciji? Mi jačamo civilnu sferu društva, pokušavamo da vršimo pritisak na vlast, insistiramo na njihovoj odgovornosti i nastojimo da ih natjeramo da rade.
Aida Sejdić: Mislim da se ovo ne smije i neće ugasiti. Ovo što je februarskim protestima pokrenuto u Bosni i Hercegovini je nešto što se do sada nije desilo. Ovo je do sada najjači izraz nezadovoljstva građana ove zemlje. Zbog toga se plenumi ne smiju ugasiti. Bosansko proljeće će i dalje biti korektivni faktor za svakoga ko nakon oktobarskih izbora bude sjedio u skupštinskim klupama i mislim da će takvu ulogu imati i drugi plenumi u Bosni i Hercegovini. Iskreno se nadam da će plenumi i građanske inicijative jačati na nivou cijele države. Krajnje je vrijeme da građani shvate koliku moć imaju u svojim rukama.
Zlatan Begić: Ako plenumi ne prežive, vlast će tek onda imati probleme. Sva ona energija koja se izlila na februarskim protestima na neki način je kanalizirana kroz plenume čija je uloga konstruktivna. Plenumi žele da se ova država popravlja, da njene institucije rade. Da sam ja vlast, ja bih više čuvao plenume nego partije. Jer, dok postoje plenumi - postoji i mogućnost da se razgovara. Ogromna stvaralačka energija se troši na plenumima. Tu sjede profesori, doktori, ugledni građani koji nikada nisu imali priliku da bahatim institucijama vlasti saopšte svoje opservacije, da im ukažu gdje su problemi, gdje su uska grla, gdje su koruptivni čepovi. Da rezimiram - dok je plenuma ima nade za razgovor i za rješavanje problema na demokratski i civilizirani način. Kada nestane plenuma - onda će ostati, bojim se, samo ulica.
Bilo je riječi o tome kako vlast ignoriše zahtjeve koje su građani iznijeli na protestima, da li je moguća revizija pljačkaške privatizacije koju su tražili pobunjeni građani, o optužbama za terorizam kojima je vlast pokušala da diskredituje februarske demonstracije, da li je bilo pritisaka na demonstrante i prijetnji otkazima, zašto opada broj učesnika na protestima i plenumima građana, kao i o tome da li će građani na oktobarskim izborima smijeniti korumpirane političare, čije su ostavke tražili na protestima ili će sve ostati po starom.
Omer Karabeg: Da li je do sada išta ostvareno od zahtjeva koji su iznijeti na protestima u Unsko-sanskom kantonu?
Skupština je usvojila sve naše zahtjeve, ali nijedan nije proveden, pa čak ni djelomično. Oni su se jednostavno s nama poigravali
Omer Karabeg: Da li vam nešto kažu, da li su dali neko objašnjenje?
Aida Sejdić: Oni ne govore ništa. Donedavno su nas pozivali na sjednice skupštine, ali u posljednje vrijeme, otkako smo izašli iz Komisije za građanske inicijative nezadovoljni njenim radom, više nas i ne pozivaju. Nastavili su raditi po svome.
Zlatan Begić: Što se tiče Tuzlanskog kantona, neki naši zahtjevi su ispunjeni, na nekima se intenzivno radi. Ukinut je takozvani “bijeli hljeb“, to je ona privlegija funkcionera da primaju nadoknadu godinu dana pošto odu sa funkcije. Uštede koje smo na taj način ostvarili nisu zanemarljive. Što je najvažnije, došlo je do promjene svijesti kod funkcionera. Prije protesta bilo je nemoguće razgovarati s bilo kim iz struktura vlasti. Mjesecima ste se morali najavljivati. Danas je situacija potpuno drugačija. U roku od 24 sata možete dobiti bilo kojeg ministra, zakazati sastanak, tražiti da se poduzmu mjere koje su neophodne. Generalno gledajući, situacija u Tuzlanskom kantonu je znatno bolja nego u Unsko-sanskom. Za sada. Kako će biti dalje - vidjećemo.
Omer Karabeg: To je vjerovatno rezultat činjenice da je u Tuzlanskom kantonu pod pritiskom februarskih protesta promijenjena kantonalna vlada. Sada imate novu vladu i novog premijera.
Zlatan Begić: Tako je. Ona vlada je podnijela ostavku. Zahtjev plenuma građana bio je da se do 1. marta imenuje vlada eksperata. S tim se nešto kasnilo, ali ta vlada je formirana. Mi nismo htjeli da učestvujemo u formiranja nove vlade, to smo prepustili onima koji to treba da rade, a to je skupština kantona. Mi smo se fokusirali na naše zahtjeve.
Omer Karabeg: Gospođo Sejdić, koliko znam kod vas u Unsko-sanskom kantonu premijer je podnio ostavku, otišao je u tehnički mandat, ali još uvijek vlada kantonom.
Aida Sejdić: Premijer nije dao ostavku. On je mandat dao na raspolaganje skupštini. Skupština ga nije uzela, pa je gospodin Hamdija Lipovača ostao pemijer u tehničkom mandatu. To je bila naša greška. Otišli smo sa ulice, a ništa nismo uradili. Mi smo tražili ostavku, ali smo bili izigrani. Oni nemaju namjeru da mu oduzmu mandat i da postave nekog drugog. Naš dragi i cijenjeni premijer ostao je na toj funkciju u tehničkom mandatu. I dalje prima svoju premijersku platu.
Omer Karabeg: Vi niste uspjeli da postignete ni da se ukine "bijeli hljeb". To vam je obećano, ali ništa od toga nije bilo.
Aida Sejdić: Oni su na jednoj sjednici, koja je trajala rekordnih sedam minuta, navodno ukinuli "bijeli kruh". Svi su ga se odrekli, ali su na toj istoj sjednici trebali usvojili zakon o platama zaposlenih u organima vlasti kojim bi svoje benificije povećali. Sve se svelo na ono - neka im bude, neka misle da smo se mi odrekli
Mi se ovdje borimo sa jednom gadno organiziranom mašinerijom, praktički - mafijom koja se sada udružila bez obzira na nesuglasice koje među njima postoje
Omer Karabeg: Može li se reći da su se sve stranke udružile protiv plenuma građana?
Aida Sejdić: Može. Oni su ostavili po strani svoje međusobne nesuglasice, jer je ovo borba za ostanak na vlasti, a to je njima najvažnije. Oni su usvojili budžet od 217 miliona konvertibilnih maraka, iako smo mi bili protiv toga. Oni se ponašaju kao da mi ne postojimo. To je budžet kojim će oni financirati svoje predizborne kampanje.
Omer Karabeg: Gotovo na svim protestima zatražena je revizija privatizacije, što je i razumljivo, jer je pljačkaška privatizacija najveći izvor socijalnih nepravdi i siromaštva u Bosni i Hercegovini. Ali, da li je taj zahtjev realan? Fabrike koje su tajkuni kupili za bagatelu već su opljačkane i uništene.
Zlatan Begić: To pitanje je na mjestu, ali mislim da bi oni koji su doveli do takve situacije morali da završe tamo gdje im je mjesto - iza rešetaka i da im se imovina, stečena protuzakonitim radnjama, oduzme i vrati građanima. Mislim da je to ne samo realno, nego i neophodno, ukoliko želimo smiriti situaciju. U taj postupak se mora ući, jer vidite - narodu treba hljeba, ali mu još više treba pravde.
Aida Sejdić: Zašto ne bi bila moguća revizija privatizacije? Sve je moguće, pa i revizija privatizacije. Potrebno je natjerati one koji su nadležni za tu vrstu kriminala da rade svoj posao.
Omer Karabeg: Kada su počeli protesti - vlast se uplašila, a zatim je počela da optužuje demonstrante za terorizam.
Aida Sejdić: Oni su mislili da će na taj način uspjeti okrenuti narod protiv onih koji su svoje nezadovoljstvo iskazivali paljenjem zgrada. Šta se desilo u Tuzli? Demonstranti nisu palili ničije kuće, niti stanove. Palili su zgrade onih koji su trebali nešto da rade, a nisu radili ništa. To paljenje je bilo posljedica, a uzrok su bili oni koji nas 20 godina sistematski i planski uništavaju. Oni su teroristi.
Zlatan Begić: Te optužbe za terorizam su neviđeni diletantizam. Da nije žalosno, bilo bi smiješno. U Tuzli kažu da je šteta koja je pričinjena tokom demonstracija bila osam miliona maraka. Šta je to u poređenju sa osam milijardi maraka, a možda i više, koliko je progutala ta - grehota je reći - privatizacija. Nije to bila privatizacija, to je bila tajkunizacija. U posljednjih 15 godina kroz kriminalnu privatizaciju, odnosno tajkunizaciju, ovoj zemlji je nanijeta ogromna šteta koja je hiljadostruko veća od one koju su napravili demonstranti. Temelj ove pljačkaške privatizacije udaren još za vrijeme rata. Kada je Bosna i Hercegovina bila u ratu, kada je Armija Bosne i Hercegovine bila pod blokadom, kada se nije znalo hoće li išta ostati od ove naše države - tada se, 1994. godine, donosi zakon kojim se društvena imovina, odnosno imovina građana, pretvara u državnu imovinu.
Cilj je bio da se razvlaste građani i da državne institucije, odnosno vlada, dobiju pravo raspolaganja tom imovinom. Neko je još za vrijeme rata razmišljao na duge staze, pa je pripremio teren za ono što je uslijedilo. Međutim, u ovoj zemlji nema volje za otvaranje takvih priča. A što se tiče ovih priča o državnom udaru i terorizmu, pa molim
U Tuzli kažu da je šteta koja je pričinjena tokom demonstracija bila osam miliona maraka. Šta je to u poređenju sa osam milijardi maraka, a možda i više, koliko je progutala ta - grehota je reći - privatizacija. Nije to bila privatizacija, to je bila tajkunizacija
To su, ponoviću to po hiljaditi put, bile mirne demonstracije sve do onog momenta dok policija Tuzlanskog kantona - kasnije u sadejstvu sa policijom Sarajevskog kantona i specijalnim jedinicama iz Orašja i Zenice, a po nekim informacijama bilo je jedinica i iz Bijeljine - nije počela brutalno da se obračunava sa demonstrantima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Gestapo nikada nije povrijedio akademski prostor u Francuskoj ulici, nikada policija nacističke Njemačke nije ušla na fakultete da tamo istražuje i isljeđuje, nego je poštovala taj akademski prostor. Policija ove države, za koju smo se svi borili, provalila je na fakultete i ulazila u učionice i kancelarije akademskog osoblja. Vukli su po cesti žene od 60 godina koje su mirno prosvjedovale.
Šta se je nakon toga moglo očekivati osim izljeva bijesa i gnjeva, što je dovelo do svega onoga što je uslijedilo. Mi u Tuzlanskom kantonu pripremamo krivične prijave protiv rukovodilaca MUP-a Tuzlanskog kantona, protiv direktora Federalne uprave policije, protiv federalnog premijera, protiv člana Predsjedništva. Oni su za vrijeme trajanja demonstracija plasirali u javnost informacije da je među demonstrantima pronađeno 12 kilograma droge, da je robna kuća Omega u Tuzli polupana i opljačkana. Nikada se zbog toga nisu izvinili. A to su bile potpune dezinformacije.
Omer Karabeg: Imam utisak da je poslije optužbi za terorizam vlast izabrala drugačiju taktiku. Ona sada ignoriše zahtjeve plenuma građana. Kada su se 9. aprila predstavnici plenuma iz mnogih gradova Bosne i Hercegovine okupili u Sarajevu da bi vladi Federacije uručili svoje zahtjeve, članovi vlade su otišli u Mostar i tamo održali sjednicu.
Aida Sejdić: Bilo je i za očekivati od federalne vlade da se na takav kukavički način izvuče - da se izvuku od odgovornosti i odu na drugo mjesto uz izgovor da se svaka četvrta sjednica održava u Mostaru. Oni se ne žele suočiti sa istinom, oni misle da će to pasti u zaborav zato što u tom trenutku nisu bili tu. Neće. Bili oni tu ili ne - naši zahtjevi stoje. Oni će jednog dana udovoljiti zahtjevima građana. Na kraju krajeva, oni su tu da rade za nas.
Zlatan Begić: Što se tiče postupka federalne vlade, tu se nema šta komentirati. Riječ je o ljudima koji su sebe kojekakvim žicama i ježevima ogradili od naroda kome
Što se tiče postupka federalne vlade, tu se nema šta komentirati. Riječ je o ljudima koji su sebe kojekakvim žicama i ježevima ogradili od naroda kome pripadaju
Omer Karabeg: Da li je vlast pokušavala da zaplaši demonstrante? Da li je bilo pritisaka? Da li je bilo prijetnji otkazima?
Zlatan Begić: Bilo je prijetnji svih vrsta. Još uvijek ih ima. Bilo je i anonimnih i vrlo direktnih prijetnji. Bilo je prijetnji i putem javnih emitera, ali mi se ne bojimo. Mi znamo šta je naš cilj. Naš cilj je demokratska, pravedna, socijalna država. Država koja će uvažavati interese svojih građana. Na prijetnju ćemo uzvratiti prijetnjom. Na silu ćemo pokušati da uzvratimo demokratskim metodama. Na pruženu ruku ćemo uzvratiti pruženom rukom.
Aida Sejdić: Prijetnji je bilo i u Bihaću i drugim gradovima Unsko-sanskog kantona. Neki demonstranti su fizički maltretirani u policijskim stanicama. Na žalost, niko od njih nije poslije toga išao na liječnički pregled, tako da nemaju nikakvih dokaza o takvim postupcima policije. Što se tiče prijetnji otkazom, toga je bilo u zdravstvenim ustanovama, čak i u domu zdravlja i bolnici. Tamo su direktori i šefovi odjela prijetili zaposlenicima da će dobiti otkaz ako ih vide na demonstracijama, tako da su ljudi prilično preplašeni. To isto se dešava i sa prosvjetnim radnicima. Ni oni ne izlaze na proteste iz straha da će dobiti otkaz. Međutim, ako svi izađu na ulicu, ne mogu oni otpustiti sve radnike u bolnici i u domovima zdravlja, sve profesore u srednjim školama, sve nastavnike u osnovnim školama. Ljudi još uvijek ne shvataju kolika je snaga u nama. Još uvijek se boje onih na vlasti i zbog toga oni imaju toliku moć.
Omer Karabeg: Čini mi se da vlast misli da će lako izaći na kraj sa pobunjenim građanima dok oni sjede u plenumima. Vlast se boji samo ulice, a protesta na ulici je sve manje, a i kada ih ima - dođe malo ljudi. Zašto je sve manje ljudi na protestima?
Zlatan Begić: Demonstranata je možda malo, ali onih potencijalnih je, vjerujte, na desetine hiljada. Kada su u februaru ljudi došli demonstrirati ispred zgrade vlade Tuzlanskog kantona niko nije mogao pretpostaviti da će sutra ispred te iste zgrade biti deset hiljada ljudi. Prvi dan na protestima nije bilo više od 400 ljudi. Sutradan ih je bilo deset hiljada. Prekosutra, možda, i 15 hiljada. Potencijalnih demonstranata je na desetine hiljada i ukoliko se vlast doista ne uozbilji, ukoliko ne prestane da se ponaša onako kako se danas ponaša u Unsko-sanskom kantonu, pitanje je vremena kada će kap ponovo preliti čašu. Vlast mora shvatiti da se ne smije poigravati sa narodom. Sve ovo što rade kolegica Sejdić i Bosansko proljeće, ovo što radimo mi u Tuzli, ovo što rade ljudi u Sarajevu, Zenici i Mostaru je posljednja šansa da se na demokratski, civiliziran način počnu rješavati problemi i da se počnu kažnjavati oni koji su nas doveli u situaciju u kojoj se nalazimo. Ukoliko vlast to ne shvati, ko zna kuda nas to može odvesti.
Omer Karabeg: Jedan od demonstranata, koji je nezadovoljan onim što je do sada urađeno, kaže da samo 20.000 ljudi na ulici može nešto učiniti.
Zlatan Begić: Iskreno da vam kažem mislim da je u pravu. Ljudi koji su na vlasti znaju da ne mogu biti kažnjeni zbog onoga što rade i čini mi se da jedino razumiju glas ulice. Samo je pitanje dana, časa, sekunde kada će se čaša opet preliti. Ja se iskreno nadam da do toga neće doći. Nadam se da će oni koji su na vlasti početi da rade posao za koji su plaćeni. Oni tačno znaju šta trebaju uraditi i šta je to što narodu smeta. Ukoliko do toga ne dođe, plašim se scenarija koji nije nikome u interesu. Ponavljam - možda sam i dosadan - sve ovo što se dešava, sve ove građanske inicijative i plenume, vlast treba shvatiti kao drugu šansu. Kao šansu za novi početak.
Ljudi koji su na vlasti znaju da ne mogu biti kažnjeni zbog onoga što rade i čini mi se da jedino razumiju glas ulice
Aida Sejdić: Mislim da je idealna kombinacija - demonstranati na ulici i plenumi na kojima se zahtjevi građana artikuliraju. Kad bismo mogli spojiti to dvoje - ulicu i plenume - mislim da bismo bili puno uspješniji i da bi nas puno ozbiljnije shvatili.
Omer Karabeg: U oktobru su izbori u Bosni i Hercegovini. Da li će protesti ostaviti traga na izborima? Izbori su prilika da građani smijene korumpirane političare čije su ostavke tražili na protestima. Da li će to i učiniti i iskoristiti šansu koju im pružaju izbori?
Aida Sejdić: Što se tiče stranaka koje su i do sada bile u vladajućim strukturama, mislim da će one i na ovim izborima svakako dobiti svoj dio kolača, jer one imaju uigrane sisteme. One imaju jako mnogo članova i simpatizera koji će sigurno glasati za njih nadajući se da će ostvariti neke od svojih ličnih interesa. Nadam se da će veliki dio građana koji do sada nije izlazio na izbore - kod nas je izlaznost negdje oko 50 posto - ovoga puta izaći. Upravo zbog njih pokrenuli smo inicijativu za formiranje
Pokrenuli smo inicijativu za formiranje građanske liste nezavisnih kandidata. Mislim da je to najbolja alternativa političkim partijama
Zlatan Begić: Imajući u vidu ustavni sistem koji mi imamo, sumnjam da će ovi izbori donijeti neke promjene. Nemojmo zaboraviti koliko su jake stranačke mašinerije. Sjetimo se samo izjave predsjednika jedne od najjačih partija u Bosni i Hercegovini koji je rekao: ”Da nismo ušli u koaliciju naši ljudi bi izgubili pet hiljada radnih mjesta”. Pet hiljada ljudi koje zapošljava partija i njihove porodice - snažna su izborna mašinerija, kada se ima u vidu kolika je izborna apstinencija u Bosni i Hercegovini. Lista nezavisnih kandidata, koju je pomenula kolegica Sejdić, jedna je od mogućnosti za djelovanje. To je pokušaj da se uđe u institucije da bi se one mijenjale. Mi, međutim, nismo razmišljali o toj mogućnosti, jer se bojimo da je teško mobilisati ljude za takvu vrstu aktivizma.
Čim spomenete politiku odmah gubite povjerenje čestitih ljudi. Ljudi su toliko puta prevareni da više nikome ne vjeruju. Ne žele ni da čuju za politiku čak i kada im najpoštenije pristupate. Takvo stanje, naravno, odgovara ovima koji upravljaju našim životima posljednjih 15 godina. Šta raditi u takvoj situaciji? Mi jačamo civilnu sferu društva, pokušavamo da vršimo pritisak na vlast, insistiramo na njihovoj odgovornosti i nastojimo da ih natjeramo da rade.
Omer Karabeg: I na kraju, vjerujete li da će plenumi građana, koji su izraz direktne demokratije, preživjeti ili će se ugasiti kao i sve dobre inicijative u Bosni i Hercegovini?
Aida Sejdić: Mislim da se ovo ne smije i neće ugasiti. Ovo što je februarskim protestima pokrenuto u Bosni i Hercegovini je nešto što se do sada nije desilo. Ovo je do sada najjači izraz nezadovoljstva građana ove zemlje. Zbog toga se plenumi ne smiju ugasiti. Bosansko proljeće će i dalje biti korektivni faktor za svakoga ko nakon oktobarskih izbora bude sjedio u skupštinskim klupama i mislim da će takvu ulogu imati i drugi plenumi u Bosni i Hercegovini. Iskreno se nadam da će plenumi i građanske inicijative jačati na nivou cijele države. Krajnje je vrijeme da građani shvate koliku moć imaju u svojim rukama.
Dok je plenuma ima nade za razgovor i za rješavanje problema na demokratski i civilizirani način. Kada nestane plenuma - onda će ostati, bojim se, samo ulica