Iskazivanje patriotizma, izraz pijeteta ili prosto zloupotreba memorijala u političke svrhe – pitanja su sa kojima se Bosna i Hercegovina susreće od rata naovamo.
Posljednji primjer najave izgradnje spomenika specijalcima odreda "Bosna" u sarajevskom parku prekoputa Druge gimnazije pokreće još jednu dilemu – šta se njime želi reći.
Tenk na kome pet pripadnika Specijalne jedinice "Bosna" slavi njegovo zarobljavanje idejno je rješenje spomenika koji će, kako kažu nadležni, podsjećati na značajnu ulogu hrabrih specijalaca u odbrani Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Radi se o originalnom i tokom rata zaista zarobljenom tenku, a biće postavljen u parku prekoputa Druge gimnazije.
Upravo to je bio i povod da nevladina organizacija "Mreža za izgradnju mira" postavi pitanje – trebaju li Bosni i Hercegovini spomenici koji simbolišu retoriku rata.
Uprkos neospornoj ulozi i hrabrosti specijalaca tokom ratnih godina, ovaj spomenik mogao bi slati krivu poruku mladim generacijama.
"Meni je glavno pitanje: šta mi učimo svoju djecu, da li svoju djecu učimo da je rat dobra stvar, da su bombe, puške, tenkovi dobra stvar? Da li učimo djecu da su oni 'gore', s druge strane, loši, da su ti koji nas mrze i koji će nas napasti ponovo? Borimo se protiv militarizacije sa bilo koje strane da dolazi i bilo kojeg oblika da je. Tenkovi, oružja su loša stvar i nešto što nama ne treba. Mi znamo šta je rat i mi ne želimo novi rat", kaže koordinator "Mreže za izgradnju mira" Goran Bubalo.
Bubalo ističe da su pokrenuli peticiju borbe protiv postavljanja tenka.
"Mi nismo protiv spomenika specijalcima. Poštujemo bosanske specijalce koji su branili i odbranili Sarajevo, ali imamo problema protiv postavljanja oružja ispred škole. Druga stvar, gdje ćemo taj tenk okrenuti? Da li će biti okrenut prema borcima koji sad protestuju? Da li prema institucijama vlasti? Da li ćemo ga okrenuti prema školi? U koga je uperen? Bosna i Hercegovina je vrlo siromašna zemlja, kao što znamo. Spomenik koji košta 183.000 maraka – prosto nevjerovatno. Pa čitavu školu možemo opremiti tim novcem! Mi u Sarajevu vode nemamo, a bavimo se tenkovima", ukazuje Goran Bubalo.
Je li vrijeme, mjesto i način da se ovako obilježi uloga snaga koje su odigrale važnu ulogu u odbrani opkoljenog grada?
"Prisiljeni vrtimo istu priču"
Slaviša Šućur, tokom rata bio je tenkista u Armiji BiH, danas je delegat u Domu naroda Federacije BiH. Ratove, kaže on, ne treba veličati. Ljudi, kao što je kaže i sam, išli su u njega jer su morali, jer su do toga dovele posljedice loših politika.
Obilježiti smatra Šućur, treba, ali pita se čemu spomenici sada, naročito u svjetlu različitih tumačenja događaja iz devedesetih?
"Imate osjetljivo pitanje – šta raditi s tom i takvom istorijom. Nismo mi jedini. Ako pogledamo, cijela Evropa, cijeli svijet, prepuni su takvih spomenika. Zašto se to sad dešava dvadeset i nešto godina nakon rata, da li je sad vrijeme da se takve stvari vraćaju? Nažalost, mi kao društvo nismo se nikad oporavili. Ta priča o ratu nikad nije završena. Mislim da je to žalosna činjenica, da nismo bili u stanju da se odmaknemo, da se bavimo nekim drugim stvarima, nego smo, i dalje prisiljeni da vrtimo tu priču, da još pokušavamo dokazati da je naša istina prava. I onda, evo, nastaju ovakve stvari", ističe Slaviša Šućur.
Umjetnik Nebojša Šerić Šoba autor je idejnog rješenja koje će u konačnici koštati oko 90.000 eura, od čega će dio platiti sarajevska općina Centar, a dio inicijatori – Udruženje "Veterani odreda policije Bosna".
Zanimljiva je i činjenica da će spomenik biti smješten i prekoputa zgrade Vlade Federacije BiH. A tamo, svako malo, demobilisani borci traže svoja prava.
[RSE/Video, septembar 2017.]
Vaš browser nepodržava HTML5
Demobilisani borci ne odustaju od protesta
Dok se izdvaja za spomenike, ma koliko zaslužnima, oni žive na rubu, baš kao Mujo Malović i Mirsad Veličević.
"Demobilisani borac da bi imao nešto od BIZ-a (boračko-invalidska zaštita op.a.) mora moliti boga da ga udari auto, da se razboli, da bi dobio jednokratnu pomoć od 50 ili 100 eura. Dakle, demobilisanog borca nema nigdje na mapi", smatra Malović.
"Radio sam u 'Vaso Miskin' u Pofalićima i bio bi do sada VK majstor, a ako ne bi i u penziju otišao. Dali nam neki dodatak i to je stalo. Godinu dana sam primao po četvrtinu plate, tako da nemam ništa", navodi Veličević.
Iz "Mreže za izgradnju mira" koja broji oko stotinu članica, različitih nevladinih organizacija, pokušali su na sve načine da natjeraju vlast da dvaput razmisli. Pisali su Gradskom Vijeću, obraćali se nadležnima, ali bez odgovora.
Podsjećaju kako se, za razliku od ovih tema, ne bave time što škole nemaju ispravne toalete, što u njima nema vode, grijanja, niti što djeca s invaliditetom ne mogu normalno pohađati nastavu.
Očekuju da kroz kampanju "Zloupotreba memoralizacije u javnom prostoru" pozovu građane da joj se suprotstave, navodeći kako od toga korist imaju samo etnonacionalne politike.