(komentar*)
Prošlo je gotovo osam godina otkako je Edvard Džozef (Edward Joseph), američki spoljnopolitički specijalista i profesor na univerzitetima, sa više od decenije iskustva na Balkanu – u Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Hrvatskoj i na Kosovu – u maju 2009. na američkom Institutu za mir predstavio nalaze svog istraživanja po kojem bi ubrzano članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u doprinijelo dugoročnoj stabilizaciji i u toj zemlji i u njenom susjedstvu.
I tada su, kao i ovih dana i povodom posjete generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga Sarajevu, međunarodni i domaći skeptici ukazivali kako će se tome protiviti i Srbi i Rusi.
Džozef je u svom istraživanju naveo uvjeravanja „iz prve ruke“ kako to i ne mora da bude slučaj.
Na Balkanu su mu ispričali kako je tadašnji makedonski predsjednik, Branko Crvenkovski, u susretu s Vladimirom Putinom 24. juna 2006. u Zagrebu rekao ruskom predsjedniku kako je Makedonija riješena da se pridruži NATO-u. Putin je navodno odgovorio: „Ne tiče me se ako to uradi Makedonija ali me se tiče ako to urade Gruzija ili Ukrajina“.
U posjeti Banjaluci, 22. maja 2009. godine, Džozef je o svojoj ideji ubrzanog pridruženja Bosne i Hercegovine NATO-u razgovarao i s Miloradom Dodikom koji mu je ispričao kako je u susretu s američkim potpredsjednikom Džozefom Bajdenom (Joseph Biden) u Sarajevu rekao da je spreman da potpiše članstvo u NATO-u „već danas“.
U osnovi Džozefovog prijedloga bio je poziv da se dotadašnja politika „otvorenih vrata“ – za članstvo BiH u NATO-u – zamijeni politikom aktivnih poticaja na provođenje ustavne reforme i drugih uslova za pridruženje među kojima je najznačajniji bilo knjiženje perspektivne vojne imovine na državu.
Međunarodna zajednica je kad je riječ o bosanskohercegovačkom pridruženju euroatlantskim integracijama, dakle – i Evropskoj Uniji i NATO-u, između ta dva pristupa odabrala varijantu „otvorenih vrata“, ostavljajući lokalnim partnerima da se sami dogovaraju i odlučuju o tome uz međunarodnu podršku tim procesima i „suverenitetu i teritorijalnom integritetu“ Bosne i Hercegovine.
Od tada u ovoj zemlji nije bilo napretka dok, nakon Slovenije a zatim i Hrvatske, i Crna Gora uskoro postaje članica NATO-a. Ostavljena „sporazumijevanju domaćih snaga“ sa nepomirljivim projektima budućnosti, centralizacije-dezintegracije ili federalizacije, zemlja nije ispunila ni najelementarniji uslov za aktiviranje akcionog plana za članstvo u zapadnom vojnom savezu: knjiženje vojne imovine na državu.
U međuvremenu su i Putin i Dodik, odnosno Rusija i srpske vođe, promijenili ploču u vezi sa spremnošću da prećutno ili direktno podrže bosanskohercegovačko pridruženje NATO-u.
Ruski predstavnici i u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija u Njujorku i u Savjetu za provođenje mira u Sarajevu u više navrata su odbili da glasaju za dokumente u kojima se podržavaju „euroatlantske perspektive“ Bosne i Hercegovine s obrazloženjem da to nije jedina opcija i da o tome treba da se dogovore „narodi“.
Stoltenberg Sarajevu nije mogao donijeti više od podsjećanja kako vrata ostaju otvorena: Kurspahić
U Srbiji – pa automatski i u Republici Srpskoj – u osvajanju pozicija za uvijek nove izborne provjere u kojima su „patriotske reference“ važnije od perspektiva razvoja, podsjećanja na „agresiju NATO-a“ i garancije da će o eventualnom članstvu „odlučivati narod“ zamijenile su ranija uvjeravanja da bi se takvo šta moglo potpisati „već danas“.
Stoltenberg u ovonedjeljnu posjetu Sarajevu nije mogao donijeti više od podsjećanja kako vrata ostaju otvorena. Pohvalio je napredak u stvaranju jedinstvenih vojnih snaga i njihovog učešća u operacijama NATO-a, posebno u Afganistanu; bosanskohercegovački doprinos u borbi protiv međunarodnog terorizma; najnovije usvajanje pregleda odbrane i dogovor o provođenju njegovih nalaza ali je upozorio da članstvo dolazi na kraju dugog puta reformi.
A kako očekivati da nakon godina nazadovanja u Bosni i Hercegovini ipak prevlada proreformsko raspoloženje? Ono je djelimično oživljeno s prvim koracima u ispunjavanju projekta približavanja Evropskoj Uniji a moglo bi naći poticaj i u spoznaji da u svijetu nema nijednog uticajnijeg partnera za maksimalističke projekte i ciljeve: bošnjačka politika platila je visoku cijenu odbacivanja „aprilskog paketa“ promjena sračunatih na postepeno jačanje države 2006. godine – čime je obeshrabrila dalje američko angažovanje – a zagovaranje otcjepljenja Republike Srpske pokazuje se kao put u njenu izolaciju bez perspektive međunarodnog razumijevanja i priznanja.
Kako je pridruženje Evropskoj Uniji još dug proces, NATO se nameće kao bliža i izglednija perspektiva. Kad je prije gotovo osam godina zagovarao ubrzanje tog procesa, Džozef je naglašavao kako su mu sami bosanski sagovornici govorili kako bi ulazak u NATO „uklonio strah od budućnosti“: on bi podrazumijevao stabilnost, u kojoj nema perspektiva ni ukidanja ni otcjepljenja entiteta, i u kojoj se bosanskohercegovački doprinos operacijama NATO-a nagrađuje bezbjednošću i od spoljnih prijetnji i od unutrašnjih potresa i nestabilnosti.
Ali, od čega bi onda živjele aktuelne poglavice bosanskohercegovačkih konstitutivnih plemena?
* Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove Radija Slobodna Evropa