Na padinama Kozare zabilježili smo sjećanje na jednu od najčuvenijih ljubavnih priča na ovim prostorima, o nesretnoj ljubavi mlade Austrijanke Marije Šmucer i Kozarčanina Mehmeda Kulašića. U njihovu čast, mladi iz regiona i inostranstva iz znatiželje, ali i sopstvene zaljubljenosti, okupljaju se na "brdu ljubavi" na samom ulazu u Nacionalni park Kozara. Vjerni svjedok priče je Mehmedova crkva koju pohode svi bez obzira na vjeru i nacionalnost.
Kao u nekom bečkom valceru na obroncima Kozare, istkana je polulegenda o ljubavi koja se već gotovo vijek i po prenosi sa koljena na koljeno. Priča je, na žalost, tragična a sve je počelo 1882. godine kada je Prijedor skoro izgorio u velikom požaru. Tada je, da bi se pomogla obnova grada, u Kozarcu otvorena pilana Karla Šmucera. U pilani je radilo lokalno stanovništvo, kojem je pažnju naročito privlačila Karlova ćerka, lijepa Marija Šmucer. No ni Marija nije odoljela šarmu i legenda je počela da se rađa.
"Puno radnika, a mlada ćerka Marija, lijepa, pa još strankinja, koja ne zna dobro ni bosanski, a u mnoštvu tih radnika posebno se izdvajao jedan Mehmed Kulašić, koji je u pauzama znao da zabavlja te radnike za vrijeme doručka, prekrasno svirajući harmoniku i pjevajući one bosanske sevdalinke. Vrijeme i ambijent su učinili svoje, mladi se zavoliše na ovim skrovitim mjestima, planu ljubav za koju gotovo niko nije znao ili se o tome potajno pričalo", priča Milenko Radivojac, arheolog i hroničar iz Prijedora.
Milenko Radivojac: Vrijeme i ambijent su učinili svoje
Radivojac dodaje da je romansa pošla po zlu kada je na jednoj sahrani, dok je kopana raka, pronađeno mrtvo novorođenče umotano u austrijske novine.
"Došla policija, došao ljekar, pregledali su sve žene i na kraju se ispostavi da je Marija rodila dijete. I danas se ne zna da li je dijete živo ili mrtvo rođeno, tek pukne bruka. Karl se žestoko naljuti, prvo otpusti i otjera Kulašića, a svoju Mariju prvim vozom pošalje nazad u Beč. Kažu dugo poslije toga, čula se samo negdje u Kozarcu harmonika u kasne noćne sate i kako je Kulašić sjetno pjevao", navodi Radivojac.
Da bi se iskupio pred bogom, Karl Šmucer prvo je 1901. godine napravio kapelicu, a 1903. godine izgradio je i malu crkvu, posvećenu Blaženoj Gospi.
No narod je zdanje odmah nazvao Mehmedovom crkvom, te je stari Smutzer, ne mogavši podnijeti tu dodatnu bol i sramotu, prodao pilanu i napustio to područje. Crkva je vremenom postala mjesto okupljanja mladih svih nacija sa prostora bivše jugoslavije i inostranstva. U ratu je srušena.
"Da bi prije sedam - osam godina kod mene u muzej došla izvjesna gospođa Helga Kambič koja je bila praunuka Karla Šmucera. Zainteresovala je ta priča koju je čula od svoje majke, i onda je ona donirala izvjesnu sumu novaca. Doniralo je i lokalno stanovništvo Kozarca, lokalna župa, Grad Prijedor i kako bilo da bilo, crkva je obnovljena 2011. godine", navodi Radivojac.
Crkva se danas otvara jednom godišnje početkom septembra, za Dan Gospe. Mehmedovu crkvu vjerno čuva Ingrid Rajković. Čuva i fotografije kao uspomenu na njenu obnovu.
"Moj suprug Jure je bio najviše ovdje aktivan tokom obnove i poslije toga svega kada je bio otvor crkve ključ je ostao kod nas a velečasni je tada rekao da ja čuvam crkvu i da je održavam. Kozarac je mnogo popularan po ovoj priči. Ima posjetilaca jako puno, dosta je stranaca, a omladine ima najviše, pogotovo oko 1. maja. Drago mi je što niko ništa ne dira, ne skrnavi, nego fino obilaze, gledaju, ima ljudi koji zapale svijeću ispred kapele... jako puno naroda ima i mislim da je na lijepom mjestu", priča Ingrid Rajković.
Ingrid Rajković: Kozarac je mnogo popularan po ovoj priči
Brdašce na kojem stoji crkva i danas miriše na ljubav. Sve je nekako skrovito u šumi, okruženo rječicom i okićeno mahovinom. Ugažene staze, neki prijatni mir, ostavljeni suveniri u kapelici, svjedoče da legenda o zabranjenoj i nesretnoj romansi neće tako lako biti zaboravljena. Ko zna koliko se kasnije i sretnih romansi izrodilo na tom besmrtnom "brdu ljubavi".