Različita istraživanja su pokazala kako u BiH prevladava nedostatak razgovora o prošlosti. Ne postoji zajednička inicijativa za sjećanje na sve žrtve rata, jer svaka grupa održava vlastite komemorativne ceremonije, ima svoje spomenike i samim tim kolektivna sjećanja. Postojanje višestrukih istina ne razlikuje su mnogo u različitim dijelovima BiH ili, kako primjećuju predstavnici NVO, nema zakona, nema strategije, nema zajedničkog i temeljnog pristupa tom pitanju. Glavnu prepreku predstavljaju bh. političari.
Brojni su projekti koje je Udruženje ''Izvor“ iz Prijedora pokrenulo u posljedenjih desetak godina, a koji su imali za cilj suočavanje sa ratnom prošlošću. Još od devedestih krenule su inicijative za obilježavanja mjesta stradanja ljudi, mnoge zbog lokalne politike okončane bez uspjeha.
„Već dugi niz godina organizujemo Kamp ljudskih prava koji je posvećen programu suočavanja sa prošlošću - obilaze se različita stratišta, razgovara sa ljudima koji predstavljaju lokalna udruženja i institucije. Nažalost, to još uvijek nije poprimilo razmjere masovnosti da možemo parirati drugoj vrsti izgradnje kulture sjećanja koja je veoma negativna“, navodi Edin Ramulić iz Udruženja „Izvor“.
Bh. političari predstavljaju osnovnu prepreku za suočavanje sa prošlošću. Zbog toga zajedničke inicijative za sjećanje nemaju velikog odjeka. Šutnja i poricanje i dalje traju. No, kako kaže Ramulić, sve je više građana Prijdeora koji u akativostima „Izvora“ sudjeluju ne samo kao pasivni posmatrači:
„Nama je osnovni problem vlast, koja najčešće istura policiju da nam zabranjuje skupove, kojoj smeta i multietnički pristup - našu centralnu komemoraciju prošle godine - to je Dan bijelih traka gdje smo se sjetili 123 ubijene djece - organizovao je Goran Zorić koji je rođen kao prijedorski Srbin.“
Proces obilježavanja sjećanja u BiH vrlo često je podijeljen na osnovu etničke pripadnosti, dok tek manji broj nevladinih organizacija, poput „Izvora“, pokušava objediniti interese etnija. Takva situacija se vrlo često iskorištava za širenje nacionalističke retorike, koja dodatno hrani podjele i poricanja.
„Do toga dolazi iz potpuno podijeljenih politika u BiH nakon rata. Mi imamo političare i ideologije koji u velikoj mjeri ili su nastavljači ili žele da prikažu kao opravdano ono što se dešavalo tokom rata, tako da te politike u BiH doprinose i podjelama u procesu razvoja kulture sjećanja u BiH, koja i dalje ostaje fragmentarna, nedorečena upravo zbog toga što nije podržana i pokrenuta od institucija“, komentira Branko Todorović, iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj.
Velika očekivanja od obrazovanja
U BiH je podignuto na stotine spomenika i spomen-obilježja. Neki su regulirani - poput standardizovane spomen-ploče u znak sjećanja na ljude ubijene tokom opsade Sarajeva, mnoge su nezavisno finansirala udruženja porodica žrtava, udruženja veterana i privatni donatori. Iza ogromnog broja stoji politika. Todorović dodaje:
„Ne samo udruženja žrtava, nestalih, veterana nego čak i sindikata itd., onda ćete lako zapaziti da je tu politička dominacija izuzetno snažna i ona u pravom smislu riječi obeshrabruje neke inicijative kao što je npr. da udruženja žrtava na nivou BiH postave zajedničke ciljeve.“
Muhamed Jusić član je istraživačkog tima koji je radio na studiji o pomirenju u BiH. Kaže kako su rezulati ispitivanja u 14 opština i gradova BiH iznenađujući u odnosu na servirano javno mišljenje - veliki postototak građana bez zadrške podržava zajedničke inicijative za sjećanje:
„Čak smo imali i pitanje o izdvajanju budžetskih sredstava i veliki broj ljudi je pokazao spremnost da se javni fondovi usmjere u pravcu obilježavanja mjesta stratišta, da se oda pijetet žrtvama.“
Gotovo svaki grad u BiH označen je od strane većinskog stanovništva, što je vidljivo izgradnjom katoličkih ili pravoslavnih crkava ili džamija, ali i spomen-obilježja radi sjećanja na žrtve etničke grupe kojoj većina stanovnika tog grada pripada. I dalje žive podjele u obrazovnom sistemu, gdje se odgajaju generacije koje trebaju održati kulturu šutnje. Ne treba čuditi da se kroz istraživanje o pomirenju došlo do saznanja da se upravo religijske zajednice i obrazovne institucije smatraju najodgovornijim u suočavanju sa ratnom prošlošću.
„Ljudi očekuju jako puno od vjerskih zajednica, ali daleko najveći broj ljudi je rekao da očekuju od obrazovnih institucija - da generacije koje stasavaju ne odrastaju sa zabetoniranim stavovima o podjelama, o prošlosti. Nažalost, istraživanje je pokazalo da su upravo mlađe generacije, koje se ne sjećaju rata, daleko skeptičnije kada je riječ o pitanjima suočavanja sa prošlošću.“
Zajedničko promicanje prava na istinu, promicanje nastave historije utemeljene na činjenicama kroz podršku stručnih inicijativa, te programi civilnog društva, samo su neke od mogućnosti za razvijanje jedinstvene kulture sjećanja u BiH i način na koji se može spriječiti da inicijative za sjećanje postanu simbolima podjela.
Brojni su projekti koje je Udruženje ''Izvor“ iz Prijedora pokrenulo u posljedenjih desetak godina, a koji su imali za cilj suočavanje sa ratnom prošlošću. Još od devedestih krenule su inicijative za obilježavanja mjesta stradanja ljudi, mnoge zbog lokalne politike okončane bez uspjeha.
„Već dugi niz godina organizujemo Kamp ljudskih prava koji je posvećen programu suočavanja sa prošlošću - obilaze se različita stratišta, razgovara sa ljudima koji predstavljaju lokalna udruženja i institucije. Nažalost, to još uvijek nije poprimilo razmjere masovnosti da možemo parirati drugoj vrsti izgradnje kulture sjećanja koja je veoma negativna“, navodi Edin Ramulić iz Udruženja „Izvor“.
Bh. političari predstavljaju osnovnu prepreku za suočavanje sa prošlošću. Zbog toga zajedničke inicijative za sjećanje nemaju velikog odjeka. Šutnja i poricanje i dalje traju. No, kako kaže Ramulić, sve je više građana Prijdeora koji u akativostima „Izvora“ sudjeluju ne samo kao pasivni posmatrači:
„Nama je osnovni problem vlast, koja najčešće istura policiju da nam zabranjuje skupove, kojoj smeta i multietnički pristup - našu centralnu komemoraciju prošle godine - to je Dan bijelih traka gdje smo se sjetili 123 ubijene djece - organizovao je Goran Zorić koji je rođen kao prijedorski Srbin.“
Proces obilježavanja sjećanja u BiH vrlo često je podijeljen na osnovu etničke pripadnosti, dok tek manji broj nevladinih organizacija, poput „Izvora“, pokušava objediniti interese etnija. Takva situacija se vrlo često iskorištava za širenje nacionalističke retorike, koja dodatno hrani podjele i poricanja.
„Do toga dolazi iz potpuno podijeljenih politika u BiH nakon rata. Mi imamo političare i ideologije koji u velikoj mjeri ili su nastavljači ili žele da prikažu kao opravdano ono što se dešavalo tokom rata, tako da te politike u BiH doprinose i podjelama u procesu razvoja kulture sjećanja u BiH, koja i dalje ostaje fragmentarna, nedorečena upravo zbog toga što nije podržana i pokrenuta od institucija“, komentira Branko Todorović, iz Helsinškog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj.
Velika očekivanja od obrazovanja
U BiH je podignuto na stotine spomenika i spomen-obilježja. Neki su regulirani - poput standardizovane spomen-ploče u znak sjećanja na ljude ubijene tokom opsade Sarajeva, mnoge su nezavisno finansirala udruženja porodica žrtava, udruženja veterana i privatni donatori. Iza ogromnog broja stoji politika. Todorović dodaje:
„Ne samo udruženja žrtava, nestalih, veterana nego čak i sindikata itd., onda ćete lako zapaziti da je tu politička dominacija izuzetno snažna i ona u pravom smislu riječi obeshrabruje neke inicijative kao što je npr. da udruženja žrtava na nivou BiH postave zajedničke ciljeve.“
Muhamed Jusić član je istraživačkog tima koji je radio na studiji o pomirenju u BiH. Kaže kako su rezulati ispitivanja u 14 opština i gradova BiH iznenađujući u odnosu na servirano javno mišljenje - veliki postototak građana bez zadrške podržava zajedničke inicijative za sjećanje:
„Čak smo imali i pitanje o izdvajanju budžetskih sredstava i veliki broj ljudi je pokazao spremnost da se javni fondovi usmjere u pravcu obilježavanja mjesta stratišta, da se oda pijetet žrtvama.“
Gotovo svaki grad u BiH označen je od strane većinskog stanovništva, što je vidljivo izgradnjom katoličkih ili pravoslavnih crkava ili džamija, ali i spomen-obilježja radi sjećanja na žrtve etničke grupe kojoj većina stanovnika tog grada pripada. I dalje žive podjele u obrazovnom sistemu, gdje se odgajaju generacije koje trebaju održati kulturu šutnje. Ne treba čuditi da se kroz istraživanje o pomirenju došlo do saznanja da se upravo religijske zajednice i obrazovne institucije smatraju najodgovornijim u suočavanju sa ratnom prošlošću.
„Ljudi očekuju jako puno od vjerskih zajednica, ali daleko najveći broj ljudi je rekao da očekuju od obrazovnih institucija - da generacije koje stasavaju ne odrastaju sa zabetoniranim stavovima o podjelama, o prošlosti. Nažalost, istraživanje je pokazalo da su upravo mlađe generacije, koje se ne sjećaju rata, daleko skeptičnije kada je riječ o pitanjima suočavanja sa prošlošću.“
Zajedničko promicanje prava na istinu, promicanje nastave historije utemeljene na činjenicama kroz podršku stručnih inicijativa, te programi civilnog društva, samo su neke od mogućnosti za razvijanje jedinstvene kulture sjećanja u BiH i način na koji se može spriječiti da inicijative za sjećanje postanu simbolima podjela.