U Tuzlanskom kantonu sve je veći broj firmi čija će konačna sudbina zavisiti od okončanja stečajnog postupka. Gotovo kompletna kemijska i drvoprerađivačka industrija je uništena zahvaljujući privatizaciji, a dokusurena u stečajnim postupcima, koji su zbog sporosti sudova u potpunosti obezvrijedili nekadašnje gigante. Primjerice, prije nekoliko dana u Općinskom sudu u Tuzli su se pohvalili da su u prošloj godini riješili 60 slučajeva stečajnih postupaka, ali interesantno - nijedne firme čiji radnici već godinama prosvjeduju. Guming, Polihem i TDI već odavno su bivši, dok posljednje znake života daju još Dita, Konjuh, Aida i mnogi drugi iz proizvodne djelatnosti, po kojima je ova regija nekada bila prepoznatljiva.
Radnici nekadašnjeg tuzlanskog Guminga, njih 48, nakon 11 godina stječaja tek su dočekali okončanje stečajnog postupka i završetka agonije. Ekrem Ćerimić, bivši radnik Guminga kaže:
„Nekad nas je bilo 150, spalo je, nažalost, na tih 40, koji od 2000. godine hodaju i traže svoja prava. Ja imam običaj reći – ni na nebu ni na zemlji smo. Od 2011. lebdjeli smo negdje, nismo bili ni na birou, nismo radili, nismo imali nikakvih prava, ni zdravstvenog, ni ništa.Ovim putem želim da pozdravim predsjednika suda i da mu izrazim zahvalnost za ovo što je učinio za nas. Čovjek je zasukao rukave i uhvatio se sa problemima u koštac. Takvih ljudi nama treba. Probleme treba rješavati, od problema ne treba bježati.“
Ivanka Pavljašević i Nihada Hrnčić, radnice Tvornice konfekcije Borac pojašnjavaju:
„Petnaest godina nam nije uplaćen radni staž. Samo me boli što neće da riješe radnike, da odemo na biro - to je jedino rješenje sada.“
„Imali smo dobru proizvodnju, imali smo ime, kvalitet, radili smo za strane proizvođače, nismo nijednog sata radili za domaću proizvodnju - sve je išlo u izvoz. I odjednom smo pali. Privatizacijom smo pali. Dostigli smo dno dna.“
U sličnoj situaciji su i radnici bivšeg Polihema, koji, osim višegodišnje borbe sa pravosuđem Herecegovačko-neretvanske županije u vezi sa hotelom Stella, godinama potražuju svoja prava i u Tuzlanskom kantonu. Privatizacija, sprega vlasti i sumnjivih većinskih vlasnika, sporost sudstva i brojne manipulacije i nedorečenosti - glavni su razlozi što su upravo radnici najveće žrtve.
„Stečaj se vodi već 11 godina. Trenutno, banka koja je imala hipoteku nad zgradama prodala je oko 2.5000 kvadrata za 400.000, što znači da je to još jedan vid kriminala, a zna se da ima 3,5 miliona u Polihemu kao povjerilac. Stečaj je samo kriminal. Treba pod hitno sve stečaje zaustaviti“, rekao je Enes Tanović, dioničar Polihema.
Najdeblji kraj iz stečajnih postupaka izvukli su radnici, njih oko 400. Oni ni danas-dan ne mogu dočekati okončanje stečajnog postupka, niti naplatiti ono što im pripada. Svake srijede oni pred zgradom pravosudnih institucija u Tuzli prosvjeduju.
„Nažalost, ljudi koji prave zakon o stečaju neće biti u stečaju, samo su radnici u stečaju - i oni su ga pravili kako njima odgovara. Nama ne odgovara zato što nećemo dobiti od stečaja ništa. Dobićemo nulu, a država će uzeti svoja potraživanja. Mi hoćemo da bude obrnuto – da mi dobijemo svoja potraživanja, a da država dobije nulu, jer ona je glavni krivac za ovo. Tražimo da se donese novi zakon o stečaju, da radnik bude prvi, da se ugledaju na naše istočne susjede, Srbiju, u kojoj je zakon o stečaju takav da je radnik na prvom mjestu, on namiri svoja potraživanja, pa tek onda ide država“, rekao je Mirsad Dedić, radnik Rudar investa iz Banovića.
Profesor sa Ekonomskog fakulteta u Tuzli Kadrija Hodžić za Radio Slobodna Evropa kaže da su privatizacija, pa samim time i stečajni postupci jedni od najsloženijih u svijetu:
„Uz sve to, ovaj proces je ovdje izložen i snažnoj korupciji, društvenoj neodgovornosti dijela skorojevićkih, krupnih vlasnika. Ovakav model je u cjelini obilježen odsustvom razvojne komponente, političkim blokadama i nacionalnim manipulacijama.“
Uz sve ove brojne malverzacije, koje su politički osmišljene tako da odgovaraju samo poslijeratnim mešetarima za njihova bogaćenja, činjenica je i to da u stečajnim postupcima i kada budu okončani opet su radnici na posljednjem mjestu.
Radnici nekadašnjeg tuzlanskog Guminga, njih 48, nakon 11 godina stječaja tek su dočekali okončanje stečajnog postupka i završetka agonije. Ekrem Ćerimić, bivši radnik Guminga kaže:
„Nekad nas je bilo 150, spalo je, nažalost, na tih 40, koji od 2000. godine hodaju i traže svoja prava. Ja imam običaj reći – ni na nebu ni na zemlji smo. Od 2011. lebdjeli smo negdje, nismo bili ni na birou, nismo radili, nismo imali nikakvih prava, ni zdravstvenog, ni ništa.Ovim putem želim da pozdravim predsjednika suda i da mu izrazim zahvalnost za ovo što je učinio za nas. Čovjek je zasukao rukave i uhvatio se sa problemima u koštac. Takvih ljudi nama treba. Probleme treba rješavati, od problema ne treba bježati.“
Ivanka Pavljašević i Nihada Hrnčić, radnice Tvornice konfekcije Borac pojašnjavaju:
„Petnaest godina nam nije uplaćen radni staž. Samo me boli što neće da riješe radnike, da odemo na biro - to je jedino rješenje sada.“
„Imali smo dobru proizvodnju, imali smo ime, kvalitet, radili smo za strane proizvođače, nismo nijednog sata radili za domaću proizvodnju - sve je išlo u izvoz. I odjednom smo pali. Privatizacijom smo pali. Dostigli smo dno dna.“
U sličnoj situaciji su i radnici bivšeg Polihema, koji, osim višegodišnje borbe sa pravosuđem Herecegovačko-neretvanske županije u vezi sa hotelom Stella, godinama potražuju svoja prava i u Tuzlanskom kantonu. Privatizacija, sprega vlasti i sumnjivih većinskih vlasnika, sporost sudstva i brojne manipulacije i nedorečenosti - glavni su razlozi što su upravo radnici najveće žrtve.
„Stečaj se vodi već 11 godina. Trenutno, banka koja je imala hipoteku nad zgradama prodala je oko 2.5000 kvadrata za 400.000, što znači da je to još jedan vid kriminala, a zna se da ima 3,5 miliona u Polihemu kao povjerilac. Stečaj je samo kriminal. Treba pod hitno sve stečaje zaustaviti“, rekao je Enes Tanović, dioničar Polihema.
Najdeblji kraj iz stečajnih postupaka izvukli su radnici, njih oko 400. Oni ni danas-dan ne mogu dočekati okončanje stečajnog postupka, niti naplatiti ono što im pripada. Svake srijede oni pred zgradom pravosudnih institucija u Tuzli prosvjeduju.
„Nažalost, ljudi koji prave zakon o stečaju neće biti u stečaju, samo su radnici u stečaju - i oni su ga pravili kako njima odgovara. Nama ne odgovara zato što nećemo dobiti od stečaja ništa. Dobićemo nulu, a država će uzeti svoja potraživanja. Mi hoćemo da bude obrnuto – da mi dobijemo svoja potraživanja, a da država dobije nulu, jer ona je glavni krivac za ovo. Tražimo da se donese novi zakon o stečaju, da radnik bude prvi, da se ugledaju na naše istočne susjede, Srbiju, u kojoj je zakon o stečaju takav da je radnik na prvom mjestu, on namiri svoja potraživanja, pa tek onda ide država“, rekao je Mirsad Dedić, radnik Rudar investa iz Banovića.
Profesor sa Ekonomskog fakulteta u Tuzli Kadrija Hodžić za Radio Slobodna Evropa kaže da su privatizacija, pa samim time i stečajni postupci jedni od najsloženijih u svijetu:
„Uz sve to, ovaj proces je ovdje izložen i snažnoj korupciji, društvenoj neodgovornosti dijela skorojevićkih, krupnih vlasnika. Ovakav model je u cjelini obilježen odsustvom razvojne komponente, političkim blokadama i nacionalnim manipulacijama.“
Uz sve ove brojne malverzacije, koje su politički osmišljene tako da odgovaraju samo poslijeratnim mešetarima za njihova bogaćenja, činjenica je i to da u stečajnim postupcima i kada budu okončani opet su radnici na posljednjem mjestu.