U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o odjecima bh. protesta u zemljama Zapadnog Balkana. Sagovornici su bili slovenački sociolog Rastko Močnik i hrvatski filozof Srećko Horvat.
Bilo je reči o tome da li pobuna građana u Bosni i Hercegovini ima klasni karakter, da li je reč o buđenju radničke klase koja se buni protiv sistema koji joj je oduzeo pravo na rad, kako su političke elite u Srbiji i Hrvatskoj nastojale da pobunu smeste u etnički kontekst, u čemu se bosanskohercegovačka pobuna razlikuje od slovenačkih socijalnih protesta koji su se dogodili krajem 2012. godine, kako političke partije u Bosni i Hercegovini pokušavaju da kidnapuju proteste, o građanskim plenumima kao obliku direktne demokratije, da li su realni zahtevi koje građani iznose na plenumima, kako održati energiju pobune, kao i o tome da li će se bosanskohercegovački socijalni protesti proširiti i na druge države regiona.
Srećko Horvat: Protesti u Bosni i Hercegovini su krenuli kao radnički i nije slučajno što su krenuli iz Tuzle, koja je bila radnički i industrijski grad. Ono što se moglo vidjeti na protestima u Bosni i Hercegovini, osim što su imali klasnu, radničku dimenziju, bio je prije svega socijalni bunt. Na plenumu u Sarajevu, na kojem sam imao priliku biti, jedan nezaposleni mladić rekao je pred tisuću ljudi: "Ja sam katolik, ja sam Jevrej, ja sam musliman, ja sam pravoslavac, ja sam Ciganin, ja sam građanin ovog grada". Dakle, to je nešto u čemu stvarno odjekuju riječi iz poslanice svetoga Pavla koji kaže da nema više ni Židova, ni Grka, ni robova, ni gospodara, nema ni muškog, ni ženskog roda, jer svi su jednaki u Kristu. To, uistinu, jesu klasni prosvjedi, prosvjedi ljudi koji su nezaposleni, koji nemaju zdravstveno, koji znaju da neće imati mirovinu. To je ono što Hegel u Filozofiji prava naziva pöbel, odnosno onaj ostatak društva, ono mnoštvo koje je toliko siromašno da je izgubilo svako dostojanstvo.
Rastko Močnik: Pobuna građana Bosne i Hercegovine svakako ima klasno obilježje. To se jasno vidi. To su prosvjedi ljudi koji stvaraju društveno bogatstvo i koji su eksploatirani, ljudi koji su izbačeni iz društva. Ti prosvjedi ne samo da imaju klasno obilježje, nego prosvjednici imaju i visoku klasnu svijest, da se izrazim u starim lijevim terminima.
Rastko Močnik: Naravno da može. Mi smo dugo bili pod fascinacijom 19. vijeka, kada smo pod radničkom klasom podrazumijevali samo metalce. U širem smislu radničku klasu čine svi ljudi koji stvaraju bogatstvo od kojeg društvo živi. Mislim da su talijanski sociolozi operaisti napravili teorijski proboj u poimanju radničke klase. Po njima radnička klasa je nešto što stvaraju ljudi koji rade u otporu prema eksploataciji i dominaciji. U procesima, koji se sada dešavaju u Bosni i Hercegovini, stvara se radnička klasa i ona postaje socijalni akter. To je zaista nešto novo na postjugoslavenskom području. Ja mislim da je to istorijski događaj.
Srećko Horvat: Ako se složimo da se kod ovih ljudi radi o nekoj vrsti onoga što Hegel naziva pöbel-om, odnosno mnoštvom, otpadom društva, ekscesom društva, onda je sada glavno pitanje kako zapravo doći od Hegela do Marksa, od otpada do proletarijata, odnosno do radničke klase, koja je svjesna da je radnička klasa. Ono što danas imamo u Bosni i Hercegovini jesu naznake toga. Nemojmo zaboraviti da kod Hegela siromaštvo nije samo materijalno stanje nego i subjektivna pozicija. Nije dovoljno da se siromašnima udijeli milost ili socijalno osiguranje ili kakva-takva egzistencija. Ono što je njima danas potrebno - i što im je oduvijek bilo potrebno - jeste da im se čuje glas kako bi se uzdigli iz pozicije otpada društva. To se događa na plenumima, gdje ljudi koji dvadeset godina nisu imali nikakvo pravo glasa, koji su godinama nezaposleni, mogu svoju frustraciju iznijeti na vidjelo. S jedne strane kroz proteste, s druge strane kroz plenume razvija se samosvijest o pozicioniranju radničke klase koja je samo naizgled nestala, ali je sve vrijeme bila prisutna u postjugoslavenskom prostru.
Rastko Močnik: To je vrlo značajna, rekao bih, čak istorijska inovacija da se u ovoj pobuni formira historijsko-društveni agens, a to je radnička klasa. Ona pronalazi svoje vlastite forme demokracije. Ta demokracija je neposredna. Mislim da su plenumi vrlo značajni kao forma i kao nešto što može bitno da mijenja realnost u Bosni i Hercegovini. Prosvjednici moraju da rade na dva kolosijeka. Jedan su plenumi, dakle neposredna demokracija, a na drugoj strani oni moraju da vrše pritisak na ulici.
Srećko Horvat: Čitava poanta plenuma je zapravo u kritici reprezentativne demokracije, takozvane parlamentarne demokracije koja postoji u postjugoslavenskim državama u zadnjih dvadeset godina. Plenumi su postojali i tokom studentskih prosvjeda u Hrvatskoj 2009. godine. Njihov glavni zahtjev je bio besplatno školstvo, odnosno zaustavljanje komercijalizacije i privatizacije visokog obrazovanja, dok bosanski plenumi nisu fokusirani samo na jedan zahtjev. Iz protesta u Hrvatskoj bosanski prosvjednici mogu izvući pouku da, ukoliko i dalje ne bude protesta na ulici, može doći do postupnog iscrpljivanja energije. Vlast će pustiti da se ljudi sastaju i govore u Domu mladih u Sarajevu ili u drugim dvoranama diljem Bosne i Hercegovine, tu i tamo će im reći da će im ispuniti po koji zahtjev nadajući se da će se čitava stvar ispuhati i da će se sve vratiti na staro. To je taktika vlasti. Zato je važno da i dalje postoji otpor na ulicama, a ja bih otišao i korak dalje i rekao da je, i pored plenuma i protesta, potrebna i organizacija koja bi bila u stanju čitavu energiju, koja se probudila, kanalizirati i stvoriti još veći pritisak.
Rastko Močnik: Bosanski plenumi su praktička kritika sadašnjeg tipa predstavničke demokracije. Mislim da je to vrlo značajno i istorijski i društveno i teorijski. Naime, ja sam uvijek bio skeptičan prema stranačkoj demokraciji. Ipak, kad smo je uvodili u postjugoslavenskim državama, mislio sam - u redu, to je tehnologija koja omogućava pluralizam ideja i političkih formacija. Prevario sam se. Tip predstavničke demokracije, koji mi sada imamo, je sredstvo političke reprodukcije kapitalističkog sistema - u našim
uslovima perifernog kapitalističkog sistema koji uopšte nije demokratičan. Sadašnja predstavnička demokracija osigurava stranački monopol nad političkim životom, što je vrlo loše za svako društvo.
Rastko Močnik: Jedna stvar je vrlo slična, odnosno ista, a to je spontana pobuna gnjevnih ljudi. S druge strane, ljudi u Bosni su mnogo inventivniji i kreativniji. U Sloveniji nije nikada došlo do nekog ozbiljnijeg pokušaja samoorganizacije. Sve je ostalo na onome što Francuzi zovu žakeri (jacquerie), to su bile seljačke pobune u 14. vijeku koje su bile vrlo žestoke i brutalne, ali nisu bile organizovane, tako da ih je aristokracija vrlo brutalno i vrlo brzo ugušila. Možemo reći da su bosanski protesti išli mnogo dublje i razvili su se u kvalitetnije organizacione oblike nego što je to bio slučaj u Sloveniji.
Srećko Horvat: U Sloveniji se ipak nakon protesta energija kanalizirala, barem tako ja to vidim. Rađa se jedna institucionalizirana ljevica koja je nedavno zajedno sa drugim partijama evropske ljevice podržala kandidaturu grčkog lidera lijeve opozicije Aleksisa Ciprasa za predsjednika Evropske komisije na nadolazećim evropskim izborima u maju. U Sloveniji je došlo je do neke varijante onoga što se odvijalo u Grčkoj samo puno brže. Ako se sjećate, u Grčkoj je 2004. godine radikalna lijeva koalicija Siriza dobila tri posto na izborima, da bi do 2012. godine nakupila 27 posto, a sada, po zadnjim istraživanjima, lider Sirize Cipras je izgledni kandidat i za premijera Grčke. Mislim da sada u Bosni možemo svjedočiti nekoj varijanti onoga što je bilo u Grčkoj i nekoj varijanti onoga što je bilo Sloveniji. Ne mora to nužno biti rađanje neke nove stranke, ali mislim da će se nakon pet-deset godina na ovo što se sada zbiva gledati kao na početak jedne stvarne politizacije svih segmenata društva - i starih i mladih i zaposlenih i nezaposlenih. Pokazaće se da je ovo bio trenutak koji je omogućio da se veliki slojevi stanovništva osvijeste. I ono što je najvažnije, političari koji će doći jako dobro će razmisliti prije nego povuku neki potez, jer im se gnjev naroda može vratiti kao bumerang.
Rastko Močnik: Meni se čini da su ti zahtjevi nevjerojatno realistični. Ići dalje od toga i formulisati atikapitalistički program u ovom trenutku bi bilo političko samoubistvo. Svi ovi zahtjevi se mogu ostvariti unutar sadašnjeg sistema, ali će njihovo ostvarenje iznutra promijeniti taj sistem. Ja se divim realističnosti prosvjednika, jer u ovakvim situacijama obično dolazi do utopističkih zahtjeva koji se brzo izduvaju. Mislim da su ti zahtjevi razumni, ali da ipak treba imati u vidu strateški cilj - a to je ukidanje perifernog kapitalizma.
Srećko Horvat: Tu zapravo treba postaviti protupitanje - koliko je realno da se proces privatizacije i dalje nastavi. Koliko je realno da se privatizira obrazovanje, da se privatizira zdravstvo, da se privatiziraju prirodni resursi? Ako postavimo to protupitanje, vidjet ćemo da ovi zahtjevi nisu nimalo nerealistični. Ti zahtjevi zapravo detektiraju pravi problem. Naravno, vi ste u pravu kada postavljate takvo pitanje jer, ukoliko bi zaista došlo do revizije, a kamo li do poništenja privatizacije ili pretvorbe, otpor sistema bio bi toliko velik da bi skršio prosvjednike. Jer, privatizacija je fundament sistema koji je na djelu i u Bosni i Hercegovini, ali i u cijelom regionu. Ukoliko bi došlo do revizije ili poništenja tog procesa, zapravo biste odrezali noge na kojima počiva čitav taj sistem, a kada sistemu odrežete noge, on počinje divljati zato što zna da se suočava sa sopstvenom propašću. Zbog toga mislim da je taj zahtjev najvažniji jer sažima sve ono zbog čega su i počeli prosvjedi u Tuzli. Taj zahtjev je realan, ali u isto vrijeme i toliko radikalan, da sistem, bar u ovom trenu, neće dopustiti da se on ostvari. Baš zbog toga treba na njemu insistirati.
Rastko Močnik: Ja mislim da taj zahtjev za revizijom privatizacije otvara nekoliko pitanja. Prvo, svi mi znamo da su privatizacije u našim državama, bile kriminalne, čak i po zakonima koji su važili u vrijeme kad su te privatizacije izvršene. Drugo, nema pravedne privatizacije jer se uvijek oduzima nešto što je bilo društveno vlasništvo. I treće, postavlja se pitanje koja je to klasa koja je privatizirale potencijale naših država. To je klasa koja nije tipično kapitalistička jer nije sposobna, a to joj nije ni cilj, da vrši
produkciju. To je parazitska klasa. To je klasa koju je Andre Gunder Frank nazvao lumpenburžoazijom, a koju inače u sociologiji nazivaju kompradorskom buržoazijom. Ona zapravo vrši usluge za transnacionalni kapital, a usput uzima, ne profit, nego rentu - dohodak koji proizlazi iz njenog statusa, a ne iz produktivne upotrebe kapitala.
Srećko Horvat: To se moglo vidjeti i to se moglo očekivati. Nije slučajno da su Bosnu i Hercegovinu nekih tjedan dana nakon izbijanja protesta posjetili premijer Hrvatske - koji je simptomatično došao u Mostar, a ne u Sarajevo - i turski ministar vanjskih poslova i da su, naravno, funkcioneri iz Republike Srpske odmah otišli na konzultacije u Srbiju. Mene to nije nimalo iznenadilo. To je bilo očekivano, kao što je bilo očekivano da će se liberalni komentatori odmah uhvatiti interpretacije da su ovo, po nekakvom obrascu teorije zavjere, protesti koji još više naglašavaju nacionalno. Ali na terenu ste mogli vidjeti potpuno demantiranje svih tih interpretacija. Ljudi su na plenumima govorili suprotno. Jedan čovjek je rekao: "Ja sam musliman i šta ako je pored mene Srbin, šta ako je pored mene Hrvat. Ako smo svi mi gladni, zar to ne znači da smo mi braća po stomaku". Prosvjedi i plenumi u Bosni i Hercegovini su pokazali da su se ljudi konačno osvijestili, da su shvatili da ono što ih ujedinjuje nije nacionalni identitet, nego mizerno stanje u kojem se nalaze. I nemojmo zaboraviti da je prvih dana na jednoj zgradi u Tuzli, koju je obasjavao plamen pobune, bio ispisan grafit "Smrt nacionalizmu". Tim povodom sjetio sam se onog lijepog vica koji može nastati samo u Bosni i Hercegovini. Kada se početkom rata na zgradi glavne pošte u Sarajevu
pojavio grafit “Ovo je Srbija”, neko je drugi dan dopisao ispod toga "Budalo, ovo je pošta". Ono što se sada događa nakon dvadeset godina je to isto. Prosvjednici poručuju - budalo, nisu nacionalni identiteti problem nego ekonomija. Ja mislim da je u tome najveća veličina onoga što se trenutno događa u Bosni i Hercegovini.
Rastko Močnik: Pokušaj da se protestima da nacionalni predznak je kontrapropaganda koja pokazuje da se političari u Srbiji i Hrvatskoj osjećaju pogođenim, da su shvatili da se radi o nečem ozbiljnom što prevazilazi nacionalne i etničke granice i da bi moglo doći do sličnog razvoja događaja svugdje u regionu. Ja čak mislim da bi to bilo pravo rješenje jer ne može se situacija u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj posmatrati izolirano, to je jedna te ista situacija koja zahvaća cijelu regiju, cijeli Balkan, i šire - Južnu Evropu.
Srećko Horvat: Daću vam samo jedan podatak koji to najbolje potvrđuje. U trenutku kada se Jugoslavija raspala njen vanjski dug bio je skoro 16 milijardi dolara. Države koje su nastale raspadom Jugoslavije danas duguju oko 180 milijardi dolara. Već taj podatak pokazuje da smo u sličnim govnima i da je ono što nas povezuje loša ekonomija i loša politička situacija. Nije slučajno da su upravo ovih dana predstavnici MMF-a posjetili Bosnu i Hercegovinu da bi nastavili razgovore o izmjenama zakona o radu. Jedan od preduvjeta da Bosna i Hercegovina dobije još jedan stand by aranžman jeste da se promijeni zakon o radu i pogorša položaj radnika. To je nešto što povezuje sve zemlje regije. U Srbiji se već neko vrijeme radi na smanjivanju radničkih prava. Jednako je i u Hrvatskoj, gdje u zadnjih godinu dana vlasti pokušavaju donijeti
izmjene zakona o radu kojim bi se ostvarili svi oni vlažni snovi bivšeg talijanskog premijera Marija Montija. Sjećate se da je on rekao da je nova generacija koja dolazi izgubljena generacija i da se moramo naviknuti na to da nećemo imati stalni posao i da stalno moramo mijenjati posao i slično. Na jednom prosvjedu u Bosni i Hercegovini, ne znam da li je to bilo u Tuzli ili Bihaću, jedan stariji gospodin je rekao: "Ja možda ne znam šta je Internet, ali vaše generacije neće znati šta je mirovina". Povezuju nas, znači, izmjene zakona o radu koje će stvoriti klasu koja će biti sretna da ju se uopće želi eksploatirati. Povezuje nas i ogromni dug koji je, između ostaloga, nastao i kroz proces privatizacije. Jedna od točki optužbe protiv Ive Sanadera je da je namještao da se uzimaju nepovoljni krediti od jedne austrijske banke, koji su naravno ušli u vanjski dug koji danas otplaćuju svi građani Hrvatske. I konačno, treća poveznica koja povezuje sve naše zemlje je bujanje nacionalizma koji potiču elite. Mislim da je situacija na Balkanu prilično slična. Negdje gora, negdje malo bolja, ali ono što nas sve povezuje jeste stanje koje se ne može više podnositi.
Srećko Horvat: Ono što imamo u Bosni i Hercegovini je tipični primjer toga što se događa kada se probudi energija naroda i deklasiranih ljudi. Prosvjedi su izloženi, ne samo pokušajima kidnapiranja, već i spinovima od onog da su prosvjednici opljačkali šoping centar u Tuzli, što je sam šoping centar demantirao, do spinova da se radi o pokušaju da se ukine Republika Srpska, premda nitko ni na jednom od plenuma, na kojima sam bio, ni u jednome trenu nije spomenuo Republiku Srpsku. S druge strane, sveučilišnim profesorima, koji su učestovali na prosvjedima i na plenumima, prijeti se otkazima, prijeti se potpunim onemogućavanjem nastavka karijere. Ako to imamo na razini sveučilišta, onda možete misliti kakva je tek situacija na terenu. Onda nije ni čudno da je na ulicama manje ljudi, niti čudi što je dobar dio učesnika plenuma bio protiv toga da ih mediji snimaju zato što su se bojali da će izgubiti posao, ukoliko ih poslodavac vidi na plenumu. Sada su na ulicama uglavnom oni koji nemaju više šta izgubiti, recimo, radnici Holiday Inna, koji već nekoliko mjeseci nisu primili plaću, a oni, koji još uvijek primaju neku mizernu plaću od 200 eura, počinju se bojati i za tih 200 eura. Vidimo da sistem radi sve kako bi osujetio i uništio te prosvjede. Odgovorajući na vaše pitanje kako održati energiju prosvjeda, ponovo se vraćam na ono što sam već rekao, a to je da sam plenum nije dovoljan, potrebni su i protesti, sami protesti nisu dovoljni, potreban je i plenum za artikulaciju zahtjeva. Iz plenuma i protesta morala bi se izroditi još jedna razina više koja će omogućiti potpunu transformaciju društva. Je li je to realno ili nije - to ćemo tek vidjeti.
Rastko Močnik: Ovo je sukob što znači da svaka strana djeluje po svojoj logici i naravno da sistem reagira na proteste koristeći svu svoju moć koja je velika. S druge strane, ako taj sukob potraje, on će postajati sve brutalniji, tako da se predstavnici sistema ne bi smjeli oslanjati na fizičko nasilje, u šta ja ubrajam i prijetnje otkazima, već bi morali potražiti političko rješenje. Situacija u koju su uvučene postjugoslavenske zemlje, a i zemlje južne Evrope je ćorsokak. To je vrlo evidentno i u Bosni i Hercegovini i u Grčkoj. To će postati evidentno, ako već i nije, i u Sloveniji, pa i u Hrvatskoj. Ja mislim da nije pitanje kako da se očuva mobilizacija prosvjednika, već je riječ o tome kako da se riješi ovaj konflikt koji je istorijski i koji ima grandiozne dimenzije. To je zapravo kraj jednog tipa kapitalizma kojim je rukovodio euroatlantski bazen, znači Zapadna Evropa i Sjeverna Amerika.
Bilo je reči o tome da li pobuna građana u Bosni i Hercegovini ima klasni karakter, da li je reč o buđenju radničke klase koja se buni protiv sistema koji joj je oduzeo pravo na rad, kako su političke elite u Srbiji i Hrvatskoj nastojale da pobunu smeste u etnički kontekst, u čemu se bosanskohercegovačka pobuna razlikuje od slovenačkih socijalnih protesta koji su se dogodili krajem 2012. godine, kako političke partije u Bosni i Hercegovini pokušavaju da kidnapuju proteste, o građanskim plenumima kao obliku direktne demokratije, da li su realni zahtevi koje građani iznose na plenumima, kako održati energiju pobune, kao i o tome da li će se bosanskohercegovački socijalni protesti proširiti i na druge države regiona.
Omer Karabeg: Da li pobuna građana u Bosni i Hercegovine ima klasno obeležje? Mnogi u regionu pokušavaju da to ospore.
Ono što se moglo vidjeti na protestima u BiH, osim što su imali klasnu, radničku dimenziju, bio je prije svega socijalni bunt
Rastko Močnik: Pobuna građana Bosne i Hercegovine svakako ima klasno obilježje. To se jasno vidi. To su prosvjedi ljudi koji stvaraju društveno bogatstvo i koji su eksploatirani, ljudi koji su izbačeni iz društva. Ti prosvjedi ne samo da imaju klasno obilježje, nego prosvjednici imaju i visoku klasnu svijest, da se izrazim u starim lijevim terminima.
Omer Karabeg: Može li se onda govoriti o buđenju radničke klase? Do sada smo govorili da više nema radničke klase u klasičnom smislu, da postoje samo ljudi raznih profesija koji su nezadovoljni, koji su nezaposleni, koji loše žive.
To je zaista nešto novo na postjugoslavenskom području. Ja mislim da je to istorijski događaj
Srećko Horvat: Ako se složimo da se kod ovih ljudi radi o nekoj vrsti onoga što Hegel naziva pöbel-om, odnosno mnoštvom, otpadom društva, ekscesom društva, onda je sada glavno pitanje kako zapravo doći od Hegela do Marksa, od otpada do proletarijata, odnosno do radničke klase, koja je svjesna da je radnička klasa. Ono što danas imamo u Bosni i Hercegovini jesu naznake toga. Nemojmo zaboraviti da kod Hegela siromaštvo nije samo materijalno stanje nego i subjektivna pozicija. Nije dovoljno da se siromašnima udijeli milost ili socijalno osiguranje ili kakva-takva egzistencija. Ono što je njima danas potrebno - i što im je oduvijek bilo potrebno - jeste da im se čuje glas kako bi se uzdigli iz pozicije otpada društva. To se događa na plenumima, gdje ljudi koji dvadeset godina nisu imali nikakvo pravo glasa, koji su godinama nezaposleni, mogu svoju frustraciju iznijeti na vidjelo. S jedne strane kroz proteste, s druge strane kroz plenume razvija se samosvijest o pozicioniranju radničke klase koja je samo naizgled nestala, ali je sve vrijeme bila prisutna u postjugoslavenskom prostru.
Omer Karabeg: Bosanskohercegovačke proteste karakteriše pokušaj uspostavljanja direktne demokratije. Građani organizuju plenume na kojima formulišu svoje zahteve koje onda šalju institucijama vlasti.
Rastko Močnik: To je vrlo značajna, rekao bih, čak istorijska inovacija da se u ovoj pobuni formira historijsko-društveni agens, a to je radnička klasa. Ona pronalazi svoje vlastite forme demokracije. Ta demokracija je neposredna. Mislim da su plenumi vrlo značajni kao forma i kao nešto što može bitno da mijenja realnost u Bosni i Hercegovini. Prosvjednici moraju da rade na dva kolosijeka. Jedan su plenumi, dakle neposredna demokracija, a na drugoj strani oni moraju da vrše pritisak na ulici.
Omer Karabeg: Može li se reći da pojava plenuma znači odbacivanje institucija predstavničke demokratije koja je u svim državama regiona pokazala da je slepa za socijalne zahteve?
Srećko Horvat: Čitava poanta plenuma je zapravo u kritici reprezentativne demokracije, takozvane parlamentarne demokracije koja postoji u postjugoslavenskim državama u zadnjih dvadeset godina. Plenumi su postojali i tokom studentskih prosvjeda u Hrvatskoj 2009. godine. Njihov glavni zahtjev je bio besplatno školstvo, odnosno zaustavljanje komercijalizacije i privatizacije visokog obrazovanja, dok bosanski plenumi nisu fokusirani samo na jedan zahtjev. Iz protesta u Hrvatskoj bosanski prosvjednici mogu izvući pouku da, ukoliko i dalje ne bude protesta na ulici, može doći do postupnog iscrpljivanja energije. Vlast će pustiti da se ljudi sastaju i govore u Domu mladih u Sarajevu ili u drugim dvoranama diljem Bosne i Hercegovine, tu i tamo će im reći da će im ispuniti po koji zahtjev nadajući se da će se čitava stvar ispuhati i da će se sve vratiti na staro. To je taktika vlasti. Zato je važno da i dalje postoji otpor na ulicama, a ja bih otišao i korak dalje i rekao da je, i pored plenuma i protesta, potrebna i organizacija koja bi bila u stanju čitavu energiju, koja se probudila, kanalizirati i stvoriti još veći pritisak.
Rastko Močnik: Bosanski plenumi su praktička kritika sadašnjeg tipa predstavničke demokracije. Mislim da je to vrlo značajno i istorijski i društveno i teorijski. Naime, ja sam uvijek bio skeptičan prema stranačkoj demokraciji. Ipak, kad smo je uvodili u postjugoslavenskim državama, mislio sam - u redu, to je tehnologija koja omogućava pluralizam ideja i političkih formacija. Prevario sam se. Tip predstavničke demokracije, koji mi sada imamo, je sredstvo političke reprodukcije kapitalističkog sistema - u našim
Bosanski plenumi su praktička kritika sadašnjeg tipa predstavničke demokracije
Omer Karabeg: Krajem 2012. godine Slovenija je bila zahvaćena masovnim socijalnim protestima. Kako vam ova bosanska pobuna izgleda iz ugla slovenačkih protesta? Kako biste uporedili slovenačke i bosanske proteste?
Rastko Močnik: Jedna stvar je vrlo slična, odnosno ista, a to je spontana pobuna gnjevnih ljudi. S druge strane, ljudi u Bosni su mnogo inventivniji i kreativniji. U Sloveniji nije nikada došlo do nekog ozbiljnijeg pokušaja samoorganizacije. Sve je ostalo na onome što Francuzi zovu žakeri (jacquerie), to su bile seljačke pobune u 14. vijeku koje su bile vrlo žestoke i brutalne, ali nisu bile organizovane, tako da ih je aristokracija vrlo brutalno i vrlo brzo ugušila. Možemo reći da su bosanski protesti išli mnogo dublje i razvili su se u kvalitetnije organizacione oblike nego što je to bio slučaj u Sloveniji.
Pokazaće se da je ovo bio trenutak koji je omogućio da se veliki slojevi stanovništva osvijeste
Omer Karabeg: Kako gledate na zahteve koji su izneti na plenumima . Oni se uglavnom svode na smanjivanje plata i beneficija državnim funkcionerima, formiranje vlada eksperata i revizuju privatizacije?
Rastko Močnik: Meni se čini da su ti zahtjevi nevjerojatno realistični. Ići dalje od toga i formulisati atikapitalistički program u ovom trenutku bi bilo političko samoubistvo. Svi ovi zahtjevi se mogu ostvariti unutar sadašnjeg sistema, ali će njihovo ostvarenje iznutra promijeniti taj sistem. Ja se divim realističnosti prosvjednika, jer u ovakvim situacijama obično dolazi do utopističkih zahtjeva koji se brzo izduvaju. Mislim da su ti zahtjevi razumni, ali da ipak treba imati u vidu strateški cilj - a to je ukidanje perifernog kapitalizma.
Omer Karabeg: Neki od zahteva plenuma kantonalne skupštine su već prihvatile, prije svega, zahtev da se ukine "bijeli hljeb", to jeste povlastica koju imaju funkcioneri da nakon odlaska s funkcije jedno vreme primaju platu. Ali, koliko je realan zahtev za reviziju privatizacije?
Srećko Horvat: Tu zapravo treba postaviti protupitanje - koliko je realno da se proces privatizacije i dalje nastavi. Koliko je realno da se privatizira obrazovanje, da se privatizira zdravstvo, da se privatiziraju prirodni resursi? Ako postavimo to protupitanje, vidjet ćemo da ovi zahtjevi nisu nimalo nerealistični. Ti zahtjevi zapravo detektiraju pravi problem. Naravno, vi ste u pravu kada postavljate takvo pitanje jer, ukoliko bi zaista došlo do revizije, a kamo li do poništenja privatizacije ili pretvorbe, otpor sistema bio bi toliko velik da bi skršio prosvjednike. Jer, privatizacija je fundament sistema koji je na djelu i u Bosni i Hercegovini, ali i u cijelom regionu. Ukoliko bi došlo do revizije ili poništenja tog procesa, zapravo biste odrezali noge na kojima počiva čitav taj sistem, a kada sistemu odrežete noge, on počinje divljati zato što zna da se suočava sa sopstvenom propašću. Zbog toga mislim da je taj zahtjev najvažniji jer sažima sve ono zbog čega su i počeli prosvjedi u Tuzli. Taj zahtjev je realan, ali u isto vrijeme i toliko radikalan, da sistem, bar u ovom trenu, neće dopustiti da se on ostvari. Baš zbog toga treba na njemu insistirati.
Rastko Močnik: Ja mislim da taj zahtjev za revizijom privatizacije otvara nekoliko pitanja. Prvo, svi mi znamo da su privatizacije u našim državama, bile kriminalne, čak i po zakonima koji su važili u vrijeme kad su te privatizacije izvršene. Drugo, nema pravedne privatizacije jer se uvijek oduzima nešto što je bilo društveno vlasništvo. I treće, postavlja se pitanje koja je to klasa koja je privatizirale potencijale naših država. To je klasa koja nije tipično kapitalistička jer nije sposobna, a to joj nije ni cilj, da vrši
Danas je u državama regiona na vlasti parazitska klasa koju je Andre Gunder Frank nazvao lumpenburžoazijom
Omer Karabeg: Rekao bih da su mnogi bili zatečeni bosanskom pobunom, posebno političke elite u Hrvatskoj i Srbiji. Političari i mediji u tim zemljama su se naročito trudili da bosanske proteste smeste u etnički kontekst.
Srećko Horvat: To se moglo vidjeti i to se moglo očekivati. Nije slučajno da su Bosnu i Hercegovinu nekih tjedan dana nakon izbijanja protesta posjetili premijer Hrvatske - koji je simptomatično došao u Mostar, a ne u Sarajevo - i turski ministar vanjskih poslova i da su, naravno, funkcioneri iz Republike Srpske odmah otišli na konzultacije u Srbiju. Mene to nije nimalo iznenadilo. To je bilo očekivano, kao što je bilo očekivano da će se liberalni komentatori odmah uhvatiti interpretacije da su ovo, po nekakvom obrascu teorije zavjere, protesti koji još više naglašavaju nacionalno. Ali na terenu ste mogli vidjeti potpuno demantiranje svih tih interpretacija. Ljudi su na plenumima govorili suprotno. Jedan čovjek je rekao: "Ja sam musliman i šta ako je pored mene Srbin, šta ako je pored mene Hrvat. Ako smo svi mi gladni, zar to ne znači da smo mi braća po stomaku". Prosvjedi i plenumi u Bosni i Hercegovini su pokazali da su se ljudi konačno osvijestili, da su shvatili da ono što ih ujedinjuje nije nacionalni identitet, nego mizerno stanje u kojem se nalaze. I nemojmo zaboraviti da je prvih dana na jednoj zgradi u Tuzli, koju je obasjavao plamen pobune, bio ispisan grafit "Smrt nacionalizmu". Tim povodom sjetio sam se onog lijepog vica koji može nastati samo u Bosni i Hercegovini. Kada se početkom rata na zgradi glavne pošte u Sarajevu
Prosvjednici poručuju - budalo, nisu nacionalni identiteti problem nego ekonomija. Ja mislim da je u tome najveća veličina onoga što se trenutno događa u Bosni i Hercegovini
Rastko Močnik: Pokušaj da se protestima da nacionalni predznak je kontrapropaganda koja pokazuje da se političari u Srbiji i Hrvatskoj osjećaju pogođenim, da su shvatili da se radi o nečem ozbiljnom što prevazilazi nacionalne i etničke granice i da bi moglo doći do sličnog razvoja događaja svugdje u regionu. Ja čak mislim da bi to bilo pravo rješenje jer ne može se situacija u Bosni i Hercegovini, Sloveniji i Hrvatskoj posmatrati izolirano, to je jedna te ista situacija koja zahvaća cijelu regiju, cijeli Balkan, i šire - Južnu Evropu.
Omer Karabeg: Gospodine Horvat, vi ste nedavno izjavili da je pitanje dana kada će slični nemiri početi i u drugim državama regiona.
Srećko Horvat: Daću vam samo jedan podatak koji to najbolje potvrđuje. U trenutku kada se Jugoslavija raspala njen vanjski dug bio je skoro 16 milijardi dolara. Države koje su nastale raspadom Jugoslavije danas duguju oko 180 milijardi dolara. Već taj podatak pokazuje da smo u sličnim govnima i da je ono što nas povezuje loša ekonomija i loša politička situacija. Nije slučajno da su upravo ovih dana predstavnici MMF-a posjetili Bosnu i Hercegovinu da bi nastavili razgovore o izmjenama zakona o radu. Jedan od preduvjeta da Bosna i Hercegovina dobije još jedan stand by aranžman jeste da se promijeni zakon o radu i pogorša položaj radnika. To je nešto što povezuje sve zemlje regije. U Srbiji se već neko vrijeme radi na smanjivanju radničkih prava. Jednako je i u Hrvatskoj, gdje u zadnjih godinu dana vlasti pokušavaju donijeti
Na jednom prosvjedu u Bosni i Hercegovini, ne znam da li je to bilo u Tuzli ili Bihaću, jedan stariji gospodin je rekao: "Ja možda ne znam šta je Internet, ali vaše generacije neće znati šta je mirovina"
Omer Karabeg: Kako održati energiju pobune? U Sloveniji se se ona istopila. U Bosni i Hercegovini se smanjuje broj ljudi, doduše ne na plenumima, nego na protestima. Političke stranke i politički lideri pokušavaju da ubace svoje ljude u ove pobune da, kako ste rekli, kidnapuju ove proteste.
Srećko Horvat: Ono što imamo u Bosni i Hercegovini je tipični primjer toga što se događa kada se probudi energija naroda i deklasiranih ljudi. Prosvjedi su izloženi, ne samo pokušajima kidnapiranja, već i spinovima od onog da su prosvjednici opljačkali šoping centar u Tuzli, što je sam šoping centar demantirao, do spinova da se radi o pokušaju da se ukine Republika Srpska, premda nitko ni na jednom od plenuma, na kojima sam bio, ni u jednome trenu nije spomenuo Republiku Srpsku. S druge strane, sveučilišnim profesorima, koji su učestovali na prosvjedima i na plenumima, prijeti se otkazima, prijeti se potpunim onemogućavanjem nastavka karijere. Ako to imamo na razini sveučilišta, onda možete misliti kakva je tek situacija na terenu. Onda nije ni čudno da je na ulicama manje ljudi, niti čudi što je dobar dio učesnika plenuma bio protiv toga da ih mediji snimaju zato što su se bojali da će izgubiti posao, ukoliko ih poslodavac vidi na plenumu. Sada su na ulicama uglavnom oni koji nemaju više šta izgubiti, recimo, radnici Holiday Inna, koji već nekoliko mjeseci nisu primili plaću, a oni, koji još uvijek primaju neku mizernu plaću od 200 eura, počinju se bojati i za tih 200 eura. Vidimo da sistem radi sve kako bi osujetio i uništio te prosvjede. Odgovorajući na vaše pitanje kako održati energiju prosvjeda, ponovo se vraćam na ono što sam već rekao, a to je da sam plenum nije dovoljan, potrebni su i protesti, sami protesti nisu dovoljni, potreban je i plenum za artikulaciju zahtjeva. Iz plenuma i protesta morala bi se izroditi još jedna razina više koja će omogućiti potpunu transformaciju društva. Je li je to realno ili nije - to ćemo tek vidjeti.
Situacija u koju su uvučene postjugoslavenske zemlje, a i zemlje južne Evrope je ćorsokak. To je vrlo evidentno i u Bosni i Hercegovini i u Grčkoj