Tvornici obuće Bema, koja je nastala u prostoru nekadašnje fabrike pod nazivom Bosna, zapošljava 1.300 radnika. Proizvode uglavnom radi za njemačko tržište. Prvi čovjek ove fabrike kaže da bez reda, rada, discipline i zadovoljnih, motivisanih radnika nema uspjeha i dodaje da bi država ipak trebala imati sluha za one koji je u najboljem svjetlu predstavljaju u drugim zemljama. U okviru serijala najuspješnije firme u BiH donosimo reportažu iz ove fabrike.
Kada se prođe kroz opustjelo i ruinirano dvorište nekadašnjeg giganta Incela, kapiju rasparčanog Čajevca, ili naiđe pored ugasle Fruktone, iz današnje perspektive pomalo i nadrealno izgleda sjećanje na vremena kada su kolone ljudi ulazile u nekada uspješne fabrike. No ponegdje je taj duh i oživio. Dvorište nekadašnje Tvornice obuće Bosna, a danas Bema pokošeno je i uređeno. Više od hiljadu ljudi svakog jutra prođe kroz ofarbane kapije i uđe na svoja radna mjesta u obnovljene hale. Za razliku od tišine u mnogim proizvodnim halama, u Bemi je prilično bučno.
Fabrika Bema je osnovana 2. avgusta 2004. godine, a rad je počela u zakupljenom prostoru nekadašnje Tvornice obuće Bosna, koji je kasnije i otkupljen. O tome koliki je uspjeh postignut za desetak godina rada, dovoljno je reći da se radi o jednom od najvećih proizvodnih i izvoznih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Godišnje se na strana tržišta plasira roba vrijednosti i do par desetina miliona evra. Dnevno se proizvede više od 7.000 pari razne obuće, kaže tehnički direktor Beme Marinko Umićević:
„Bema za 10 godina svoga rada izmiruje sve svoje obaveze prema društvu i prema radnicima. Plan Beme je da ove godine počne da radi svoje cipele. Radimo isključivo sa njemačkim firmama.“
Bemu su osnovala dva Slovenca, Martin Žilnik i Benjamin Fugina. Pored centralne fabrike u Banjaluci, aktivan je i pogon u Mrkonjić Gradu. Jedina je to fabrika u ovom dijelu Evrope koja ima i robotizovanu proizvodnju. Za uspjeh Beme i njeno probijanje na evropsko tržište najbitniji su bili ugled, poznanstva i odgovornost prema poslu, ističe Umićević:
Umićević je mišljenja da država mora da promijeni svoj odnos prema privredi. Privredu, kaže, guše nameti i loši zakoni. Najveći problem je, prema njemu, u tome što se 18 godina održava isti kurs konvertibilne marke u odnosu na evro, dok cijene na terenu govore da marka ima manju vrijednost od stvarne:
„Ako vi držite isti kurs marke, dajte da mi napravite povrat PDV-a na prevoz i topli obrok. To je mjesečno meni 100.000 maraka, godišnje milion i dvjesto - ogromne pare. Uh, kažu, tnama guraš ruku u džep, čime ćemo mi da punimo budžet. Pisao sam onom minđušaru Bevandi da je sramota da je BiH, kakva je da je, jedina država u svijetu koja nema ministarstva privrede. Isto Predsjedništvo BiH – nikad na dnevni red nije stavilo temu privrede - kao nije to naš posao. Šta je vaš posao? A kad gospođa Merkel negdje ode, sa njom ide 100 privrednika. Ne idu one ulizice da se slikaju, nego ide 100 privrednika. Ona je servis privrede, ona je ta lokomotiva koja vuče tu privredu.“
Prosječna plata zaposlenih u Bemi je oko 280 evra. Iako relativno niska, radnici pričaju da su zadovoljni poslom. Među njima je i Dragana Đilas, koja je u Bemi od prvih dana:
„Po završetku fakulteta ovo je prvi posao koji sam dobila. Za 10 godina nijednog dana plata nije zakasnila, porezi i doprinosi se redovno uplaćuju. Tu je i prevoz, topli obrok. Funkcioniše zasad sve kako treba.“
Kada bi se vlasti potrudile, u našoj zemlji bi bilo puno više zaposlenih, kaže Umićević:
„Ja kad napravim cipelu danas u Banjaluci, ta cipela je sutra ujutro u Minhenu u prodavnici, u Beču, svugdje. A iz Kine joj treba 35 dana. I više taj Kinez neće da radi za šaku riže. Hoće i on i pivu i mesa i da putuje - malo se i on osilio. Naša šansa su obuća, tekstil i hrana. Ja sam postavio pitanje i predsjednicima i svima od čega ja 1.300 obroka dnevno kuvam - mrkva iz Španije, grah iz Kanade, luk iz Kine, krompir iz Egipta, ili čak iz Irana. Gdje je naše selo? Gdje je naša vlada koja daje podsticaja 80 miliona maraka? Seljak nešto i napravi i posije, ali nema ko da otkupi i da to naplati, tu je problem.“
Bema je i društveno odgovorna firma. Svake godine donira na stotine pari obuće osobama sa invaliditetom i socijalno ugroženim građanima. Pokrovitelj je i banjalučkog košarkaškog kluba invalida. Prepoznatljiva u svijetu je postala kada je 2010. godine 33 para kožnih cipela poklonila spašenim čileanskim rudarima i njihovom predsjedniku Sebastijanu Pinjeri. Jedna zanimljivost za kraj - mnogi su u Bemi pronašli i svog životnog saputnika, te tako tu danas radi i pedesetak bračnih parova.
Kada se prođe kroz opustjelo i ruinirano dvorište nekadašnjeg giganta Incela, kapiju rasparčanog Čajevca, ili naiđe pored ugasle Fruktone, iz današnje perspektive pomalo i nadrealno izgleda sjećanje na vremena kada su kolone ljudi ulazile u nekada uspješne fabrike. No ponegdje je taj duh i oživio. Dvorište nekadašnje Tvornice obuće Bosna, a danas Bema pokošeno je i uređeno. Više od hiljadu ljudi svakog jutra prođe kroz ofarbane kapije i uđe na svoja radna mjesta u obnovljene hale. Za razliku od tišine u mnogim proizvodnim halama, u Bemi je prilično bučno.
Fabrika Bema je osnovana 2. avgusta 2004. godine, a rad je počela u zakupljenom prostoru nekadašnje Tvornice obuće Bosna, koji je kasnije i otkupljen. O tome koliki je uspjeh postignut za desetak godina rada, dovoljno je reći da se radi o jednom od najvećih proizvodnih i izvoznih preduzeća u Bosni i Hercegovini. Godišnje se na strana tržišta plasira roba vrijednosti i do par desetina miliona evra. Dnevno se proizvede više od 7.000 pari razne obuće, kaže tehnički direktor Beme Marinko Umićević:
„Bema za 10 godina svoga rada izmiruje sve svoje obaveze prema društvu i prema radnicima. Plan Beme je da ove godine počne da radi svoje cipele. Radimo isključivo sa njemačkim firmama.“
Bemu su osnovala dva Slovenca, Martin Žilnik i Benjamin Fugina. Pored centralne fabrike u Banjaluci, aktivan je i pogon u Mrkonjić Gradu. Jedina je to fabrika u ovom dijelu Evrope koja ima i robotizovanu proizvodnju. Za uspjeh Beme i njeno probijanje na evropsko tržište najbitniji su bili ugled, poznanstva i odgovornost prema poslu, ističe Umićević:
Marinko Umićević
„Bema na 1.300 radnika ima u kancelarijama samo 12 ljudi. Znači režija je iznad evropskog nivoa. Bema nema troškova, razbacivanja na ručkove, reprezentacije i sl. To je svedeno na nulu. Znači - štednja, štednja, štednja. I produktivnost. Ja sam svu fabriku sredio, uredio, dotjerao, utegao - i onda sam napravio svoju kancelariju. A ovi mnogi naprave svoju kancelariju, kupe džipa - a propast.“Umićević je mišljenja da država mora da promijeni svoj odnos prema privredi. Privredu, kaže, guše nameti i loši zakoni. Najveći problem je, prema njemu, u tome što se 18 godina održava isti kurs konvertibilne marke u odnosu na evro, dok cijene na terenu govore da marka ima manju vrijednost od stvarne:
„Ako vi držite isti kurs marke, dajte da mi napravite povrat PDV-a na prevoz i topli obrok. To je mjesečno meni 100.000 maraka, godišnje milion i dvjesto - ogromne pare. Uh, kažu, tnama guraš ruku u džep, čime ćemo mi da punimo budžet. Pisao sam onom minđušaru Bevandi da je sramota da je BiH, kakva je da je, jedina država u svijetu koja nema ministarstva privrede. Isto Predsjedništvo BiH – nikad na dnevni red nije stavilo temu privrede - kao nije to naš posao. Šta je vaš posao? A kad gospođa Merkel negdje ode, sa njom ide 100 privrednika. Ne idu one ulizice da se slikaju, nego ide 100 privrednika. Ona je servis privrede, ona je ta lokomotiva koja vuče tu privredu.“
Prosječna plata zaposlenih u Bemi je oko 280 evra. Iako relativno niska, radnici pričaju da su zadovoljni poslom. Među njima je i Dragana Đilas, koja je u Bemi od prvih dana:
„Po završetku fakulteta ovo je prvi posao koji sam dobila. Za 10 godina nijednog dana plata nije zakasnila, porezi i doprinosi se redovno uplaćuju. Tu je i prevoz, topli obrok. Funkcioniše zasad sve kako treba.“
Kada bi se vlasti potrudile, u našoj zemlji bi bilo puno više zaposlenih, kaže Umićević:
„Ja kad napravim cipelu danas u Banjaluci, ta cipela je sutra ujutro u Minhenu u prodavnici, u Beču, svugdje. A iz Kine joj treba 35 dana. I više taj Kinez neće da radi za šaku riže. Hoće i on i pivu i mesa i da putuje - malo se i on osilio. Naša šansa su obuća, tekstil i hrana. Ja sam postavio pitanje i predsjednicima i svima od čega ja 1.300 obroka dnevno kuvam - mrkva iz Španije, grah iz Kanade, luk iz Kine, krompir iz Egipta, ili čak iz Irana. Gdje je naše selo? Gdje je naša vlada koja daje podsticaja 80 miliona maraka? Seljak nešto i napravi i posije, ali nema ko da otkupi i da to naplati, tu je problem.“
Bema je i društveno odgovorna firma. Svake godine donira na stotine pari obuće osobama sa invaliditetom i socijalno ugroženim građanima. Pokrovitelj je i banjalučkog košarkaškog kluba invalida. Prepoznatljiva u svijetu je postala kada je 2010. godine 33 para kožnih cipela poklonila spašenim čileanskim rudarima i njihovom predsjedniku Sebastijanu Pinjeri. Jedna zanimljivost za kraj - mnogi su u Bemi pronašli i svog životnog saputnika, te tako tu danas radi i pedesetak bračnih parova.