Tekst Paul Krugmana, prevela Biljana Jovićević
Kako pokret Okupirati Wall Street nastavlja da raste, odgovor od glavne mete pokreta postupno se promijenio: prezir je zamijenio kukumavkanje. Moderni gospodari finansija gledaju na demonstrante i pitaju se: Zar oni ne razumiju ono što smo mi učinili za američku ekonomiju?
Odgovor je: Da, mnogi od demonstranata ne razumiju što su oni na Wall Streetu i generalno predstavnici ekonomske elite nacije učinili za nas. I to je razlog zašto oni protestuju.
U subotu je Times objavio što ljudi iz finansijske industrije govore privatno o protestima. Meni najdraži citat došao je od neimenovanog stručnjaka za bankarstvo koji izjavljuje: "Finansijske usluge su jedna od posljednjih stvari koje radimo u ovoj zemlji i to radimo dobro. Neka se stide."
To je duboko nepravedno prema američkim radnicima, koji su dobri u puno stvari, a mogli bi biti još bolji da smo imali odgovarajuća ulaganja u obrazovanje i infrastrukturu. No, Amerika do te mjere zaostaje u svemu, osim u finansijskim uslugama, da se bi se trebalo pitati zašto, i da li je to trend kojim želimo nastaviti?
Prevaga finasijskog sektora u Americi nije diktirana od strane nevidljive ruke tržišta. Ono što je uzrokovalo brži rast finansijske industrije od ostatka ekonomije počevši oko 1980. je serija namjernih političkih izbora, posebno proces deregulacije koji se nastavio sve do uoči krize 2008.
Nije slučajno da je doba sve većeg rasta finansijske industrije takođe doba sve veće nejednakosti između prihoda i bogatstva. Wall Street je dao veliki direktni doprinos ekonomskoj polarizaciji, zbog rastućih prihoda jednog procenta najbogatijih ljudi.
Još značajnije, iste političke snage koje je promovisale financijsku deregulaciju njegovale su ukupnu nejednakost na različite načine, potkopavajući organizaciju rada, ukidanjem takozvanih "bijesnih ograničenja" koja se koriste za limitiranje plata izvršnim direktorima, i još mnogo toga.
Da, naravno, i porez na bogatstvo je značajno redukovan.
Sve to je trebalo da opravdavaju rezultati: plate čarobnjaka na Wall Streetu bile su primjerene, rečeno nam je, zbog predivnih stvari koje su uradili. Nekako, međutim, te predivne stvari nije osjetio ostatak nacije - i to je bila istina i prije krize.
Rezonanca bijesa
Prosječan porodični dohodak, računajući inflaciju, porastao je samo za petinu između 1980. i 2007., isto kao što je to bilo nakon Drugog svjetskog rata, iako je poslijeratna privreda radila po strogoj finansijskoj regulativi i znatno većoj stopi poreza na bogate.
Onda je došla kriza, koja je pokazala da su sve te tvrdnje o tome kako su moderne finansije smanjile rizik i napravile sistem stabilnijim potpune gluposti. Vladini spasilački paketi bili su sve što nas je spasilo od finansijske krize, kao loš izbor od goreg, ili onoga što je uzrokovala Velika depresija.
A što je sa trenutnom situacijom? Wall Street se oporavio, čak iako obični radnici i dalje pate od visoke stope nezaposlenosti i pada realnih plata Ipak, teže je nego ikad vidjeti što, ako išta, finansijeri rade da zarade taj novac.
Zašto, onda, Wall Street očekuje da neko uzme za ozbiljno njihovo kukanje? Onaj stručnjak za novac s početka koji tvrdi da je finansijski sektor jedino što u Americi funcioniše da valja, takođe je kukao što dva senatora iz Demokratske stranke nijesu na njihovoj strani, uz poruku da "oni trebaju shvatiti ko im je u izbornoj jedinici."
Zapravo, oni sigurno jako dobro znaju ko je u njihovoj izbornoj jedinici - pa čak i u New Yorku, 16 od 17 radnika su zaposleni u nefinansijskoj industriji.
Ali on nije zapravo govorio o biračima, naravno. On govori o jedinoj stvari koje još ima na Wall Streetu i dalje, zahvaljujući onim spasilačkim paketima, i uprkos ukupnom gubitku kredibiliteta: novcu.
Novac govori u američkoj politici, i ono što finansijska industrija govori u zadnje vrijeme je da će kazniti bilo kojeg političara koji se usudi kritikovati to ponašanje, bez obzira koliko nježno – kao što usput pokazuju, kako je novac sa Wall Streeta sada napustio predsjednika BarackaObamu u korist Mitta Romneya. A to je ujedno i objašnjenje šoka ove industrije tokom nedavnih dešavanja.
Vidite, sve do prije nekoliko sedmica, činilo se da kao da je Wall Street učinkovito podmitio i prisilio naš politički i sistem na zaborav toga koliko je sve skupo plaćeno dok se uništava svjetska ekonomija. A onda, odjednom, neki ljudi insistirali su da se ta tema otvori ponovno.
A njihov bijes je pronašao rezonancu s milionima Amerikanaca. Nije ni čudo što Wall Street kukumavče.
Kako pokret Okupirati Wall Street nastavlja da raste, odgovor od glavne mete pokreta postupno se promijenio: prezir je zamijenio kukumavkanje. Moderni gospodari finansija gledaju na demonstrante i pitaju se: Zar oni ne razumiju ono što smo mi učinili za američku ekonomiju?
Odgovor je: Da, mnogi od demonstranata ne razumiju što su oni na Wall Streetu i generalno predstavnici ekonomske elite nacije učinili za nas. I to je razlog zašto oni protestuju.
U subotu je Times objavio što ljudi iz finansijske industrije govore privatno o protestima. Meni najdraži citat došao je od neimenovanog stručnjaka za bankarstvo koji izjavljuje: "Finansijske usluge su jedna od posljednjih stvari koje radimo u ovoj zemlji i to radimo dobro. Neka se stide."
To je duboko nepravedno prema američkim radnicima, koji su dobri u puno stvari, a mogli bi biti još bolji da smo imali odgovarajuća ulaganja u obrazovanje i infrastrukturu. No, Amerika do te mjere zaostaje u svemu, osim u finansijskim uslugama, da se bi se trebalo pitati zašto, i da li je to trend kojim želimo nastaviti?
Prevaga finasijskog sektora u Americi nije diktirana od strane nevidljive ruke tržišta. Ono što je uzrokovalo brži rast finansijske industrije od ostatka ekonomije počevši oko 1980. je serija namjernih političkih izbora, posebno proces deregulacije koji se nastavio sve do uoči krize 2008.
Nije slučajno da je doba sve većeg rasta finansijske industrije takođe doba sve veće nejednakosti između prihoda i bogatstva. Wall Street je dao veliki direktni doprinos ekonomskoj polarizaciji, zbog rastućih prihoda jednog procenta najbogatijih ljudi.
Još značajnije, iste političke snage koje je promovisale financijsku deregulaciju njegovale su ukupnu nejednakost na različite načine, potkopavajući organizaciju rada, ukidanjem takozvanih "bijesnih ograničenja" koja se koriste za limitiranje plata izvršnim direktorima, i još mnogo toga.
Da, naravno, i porez na bogatstvo je značajno redukovan.
Sve to je trebalo da opravdavaju rezultati: plate čarobnjaka na Wall Streetu bile su primjerene, rečeno nam je, zbog predivnih stvari koje su uradili. Nekako, međutim, te predivne stvari nije osjetio ostatak nacije - i to je bila istina i prije krize.
Rezonanca bijesa
Prosječan porodični dohodak, računajući inflaciju, porastao je samo za petinu između 1980. i 2007., isto kao što je to bilo nakon Drugog svjetskog rata, iako je poslijeratna privreda radila po strogoj finansijskoj regulativi i znatno većoj stopi poreza na bogate.
Demonstranti u New Yorku, 15. oktobar 2011.
Onda je došla kriza, koja je pokazala da su sve te tvrdnje o tome kako su moderne finansije smanjile rizik i napravile sistem stabilnijim potpune gluposti. Vladini spasilački paketi bili su sve što nas je spasilo od finansijske krize, kao loš izbor od goreg, ili onoga što je uzrokovala Velika depresija.
A što je sa trenutnom situacijom? Wall Street se oporavio, čak iako obični radnici i dalje pate od visoke stope nezaposlenosti i pada realnih plata Ipak, teže je nego ikad vidjeti što, ako išta, finansijeri rade da zarade taj novac.
Zašto, onda, Wall Street očekuje da neko uzme za ozbiljno njihovo kukanje? Onaj stručnjak za novac s početka koji tvrdi da je finansijski sektor jedino što u Americi funcioniše da valja, takođe je kukao što dva senatora iz Demokratske stranke nijesu na njihovoj strani, uz poruku da "oni trebaju shvatiti ko im je u izbornoj jedinici."
Zapravo, oni sigurno jako dobro znaju ko je u njihovoj izbornoj jedinici - pa čak i u New Yorku, 16 od 17 radnika su zaposleni u nefinansijskoj industriji.
Ali on nije zapravo govorio o biračima, naravno. On govori o jedinoj stvari koje još ima na Wall Streetu i dalje, zahvaljujući onim spasilačkim paketima, i uprkos ukupnom gubitku kredibiliteta: novcu.
Novac govori u američkoj politici, i ono što finansijska industrija govori u zadnje vrijeme je da će kazniti bilo kojeg političara koji se usudi kritikovati to ponašanje, bez obzira koliko nježno – kao što usput pokazuju, kako je novac sa Wall Streeta sada napustio predsjednika BarackaObamu u korist Mitta Romneya. A to je ujedno i objašnjenje šoka ove industrije tokom nedavnih dešavanja.
Vidite, sve do prije nekoliko sedmica, činilo se da kao da je Wall Street učinkovito podmitio i prisilio naš politički i sistem na zaborav toga koliko je sve skupo plaćeno dok se uništava svjetska ekonomija. A onda, odjednom, neki ljudi insistirali su da se ta tema otvori ponovno.
A njihov bijes je pronašao rezonancu s milionima Amerikanaca. Nije ni čudo što Wall Street kukumavče.