Piše: Dmitro Horjevoj
Jevgenija se vraćala kući opasnim putem blizu linije fronta kada je prvi put ugledala teško ranjenog ukrajinskog vojnika, pripadnika jedinice koja je pokušavala osloboditi njeno selo od ruske okupacije, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
"Vidjela sam vojnika kako puzi", prisjeća se Jevgenija susreta s Bogdanom Artemčukom, 35-godišnjim vojnikom kojeg odmilja naziva "Bogdančik".
U septembru 2022. godine, skoro sedam mjeseci nakon što je Rusija započela punu invaziju na Ukrajinu, Bogdan i njegova jedinica ušli su u selo Pravdine, u južnoj ukrajinskoj regiji Herson, s ciljem da ga oslobode od ruskih snaga.
"Prišla sam mu i rekla: ‘Sine, pusti da ti pomognem’, ali nisam ga mogla podići."
U razgovoru za Current Time, Jevgenija, koja je pristala otkriti samo svoje ime, prisjetila se da je odmah vidjela koliko je Bogdan loše.
"Vidjela sam veliku ranu na njegovom boku i leđima, a na zemlji je bilo mnogo krvi", ispričala je Jevgenija.
Uprkos povredama, Bogdan je uspio ukazati na to da nije sam. Uputio je Jevgenijinu pažnju prema njenom dvorištu, gdje je otkrila 31-godišnjeg ukrajinskog vojnika Konstantina Hakimova, koji je također bio teško ranjen.
Jevgenija nije gubila vrijeme i odmah je krenula da im pomogne.
'Dajte mi vode'
Prvo što je učinila bilo je da ispuni Konstantinovu – ili Kostjinu, kako ga pamti – prvu želju.
"Bako, dajte mi malo vode", prisjetila se njegovih riječi.
Od početka ruske invazije, Jevgenija je gomilala zalihe svježe pitke vode. Nedugo nakon toga, ruske snage su krenule s Krima, koji su već okupirali, zauzeli strateški grad Herson i napredovali prema Mikolajivu.
Pravdine, samo 30 kilometara jugoistočno od Mikolajiva, palo je pod kontrolu ruskih snaga, ali se našlo na prvoj liniji fronta kada je rusko napredovanje stalo.
Do septembra 2022. godine, jedinica u kojoj su bili Bogdan i Konstantin ponovo je zauzela susjedna sela i pokrenula napade kako bi oslobodila selo.
Kostja je halapljivo popio vodu, a Jevgenija je potrčala po pomoć. Prva misao joj je bila da pronađe nekoga ko ima automobil kako bi prevezli ranjene vojnike u bolnicu u obližnjem selu. No, većina ljudi s vozilima odavno je pobjegla — u selu je ostalo samo oko 180 stanovnika od nekadašnjih 1.500 prije rata.
Komšije koje je zamolila za pomoć isprva su odbile, upozoravajući je da će ih sve dovesti u opasnost.
Vrativši se kući bez uspjeha, ugledala je dvojicu ruskih vojnika koji su tragali za preživjelim Ukrajincima iz prethodne borbe.
"Momci, nemojte ih dirati. Ranjeni su, ne mogu vam ništa", preklinjala je.
Rusi su ispitali Kostju i Bogdana te im uzeli dokumente, ali ih nisu odveli.
Bogdan Artemčuk prilikom oslobađanja okupiranih teritorija Hersonske oblasti 16. septembra 2022. godine.
Jevgenija je krenula ponovo, ovaj put po lijekove i odjeću. Vratila se s dvije druge penzionerke — Dusiom i Valijom — koje su odmah počele njegovati ranjene ukrajinske vojnike.
Pokušavala ih je nahraniti supom. "Molila sam ih, preklinjala, plakala," rekla je. "Ali nisu htjeli ništa jesti."
Bogdan je djelovao rezignirano što je smrt blizu, rekavši jednostavno da "dolazi po mene".
Četvrtog dana, "zatražio je čašu vode, popio je, i zamolio da sjedne", prisjeća se Jevgenija. "Zagrlio je Dusiu, naslonio glavu na njeno rame i preminuo tako, otvorenih očiju."
Dan kasnije, i Kostja je preminuo, dodala je kroz suze.
Posljednja počast
Jevgenija, Dusia i Valija pobrinule su se da njihovi oslobodioci jednog dana dobiju dostojan ukop od svojih najmilijih.
Rizikujući odmazdu ruskih okupacionih snaga, tri penzionerke su nagovorile komšije da iskopaju rupu u Jevgenijinom dvorištu. Tijela su pažljivo zamotana u plahte, a zatim u plastiku kako bi se očuvala, prije nego što su spuštena jedno po jedno.
Prvo su položili Bogdanove posmrtne ostatke, koje su pokrili velikom pločom. Potom je spušten Kostja, a i njegovo tijelo prekriveno je pločom kako bi spriječili pse da dođu do njegovih ostataka.
Konstantin Hakimov poginuo je prilikom oslobađanja okupiranih teritorija 21. septembra 2022. godine u oblasti sela Pravdine, Hersonska oblast.
Njihova tijela ostala su skrivena sve do nekoliko mjeseci kasnije, kada je 28. brigada Ukrajinske vojske — brigada kojoj su pripadali Bogdan i Kostja — oslobodila Pravdine.
Jevgenija je povela oslobodioce do tijela njihovih saboraca i predala im njihove dokumente kako bi mogli biti identifikovani.
Na kraju se Jevgenijina želja ispunila kada su porodice vojnika o kojima je brinula stigle u selo kako bi preuzele njihova tijela.
Prisjetila se da joj je zahvalni otac jednog od poginulih vojnika ispričao kako mu se sin javio u snu, rekavši: "Tako je teško, kao da me nešto pritišće."
"I zaista, tako je i bilo," zaključila je Jevgenija. "Na njemu je ležala ploča."