U BiH već nekoliko godina boravi dvadesetak palestinskih studenata koji su, zahvaljujući sporazumu između BiH i Palestine, imali priliku doći studirati ovdje. Majdi Kalbija jedan je od njih. U četvrtak u pet sati otišao je prvo klanjati bajram namaz, a onda sa prijateljima Palestincima na čestitanje. Poslijepodne provodi na ručku kod tuzlanske obitelji Aldubašić, koja svaki put na Bajram priredi svečani ručak za njih.
S Majdijem Kalbijom razgovarali smo o Bajramu. Kaže duhovna dimenzija ovog velikog muslimanskog blagdana je najvažnija – a to je provesti Bajram sa najbližima, obaviti vjerske obrede i moliti za sve ljude dobre volje. Već šest godina proslavlja Bajrame u Tuzli, gradu u kojem studira. Lijepo mu je u Bosni, ali kaže, Bajram je ipak najljepši u njegovoj rodnoj Palestini.
Majdi Kalbija prije nekoliko dana vratio se iz Palestine, u Tuzlu gdje već šest godina studira visoku zdravstvenu studiju na Medicinskom fakultetu. Ovo je šesti Ramazanski bajram koji će provesti daleko od svojih roditelja, braće i sestara:
„Kad dođe Bajram kod nas idemo klanjati bajramski namaz. Mogu reći da je nešto slično, ali u Sarajevu, a nije baš u Tuzli. Sve je dobro, samo što sam ja daleko od roditelja i od porodice i ne osjećam se baš za Bajram onako kao u Palestini", priča.
A u vrijeme ramazana i Bajrama njegova rodna zemlja mu jako nedostaje:
„Imam petoricu braće i četiri sestre. Kod nas u Palsetini na iftar, isto kao i na Bajram, npr. mene sestra zove i idemo ja i braća i ostale sestre, mater i otac, svi zajedno, sjedimo tamo. I to je baš najljepši osjećaj kad sjediš među porodicom. Ovdje i kad idemo u džamiju slabo je, nema naroda. Kod nas za vrijeme ramazana kad idem na teravije, nema mjesta da uđeš u džamiju, čak možemo klanjati napolju jer nema mjesta unutra", kaže.
Studenti Palestinci za ramazan svaki dan su bili zajedno u vrijeme iftara, ali i u četvrtak, na Bajram:
„Većina napravi iftar zajedno i to nekako podsjeća na palestinsku atmosferu što se tiče ramazana. Ali što se tiče naroda, ovdje mi se sviđa. Oni prave iftare. Ja sam imao dva, tri puta iftar kod Bosanaca koji su me zvali, nije samo mene nego i ostale Palestince. Fino smo sjeli zajedno, društvo, bilo nam je super", kaže Majdi.
Betlehemske granice
Majdi je inače iz Betlehema u Palestini. Prije šest godina njih četrdeset studenata je stiglo studirati u Tuzlu. On je ostao među njih deset koji su studij uspjeli završiti. Kaže nam da je Betlehem sličan Bosni i Hercegovini jer muslimani i kršćani zajedno žive, rade i odlaze jedni drugima:
„Kod nas jedni druge poštuju. Kad imamo naš Bajram, oni čestitaju nama. Kad je njihov praznik, mi čestitamo njima. Dugo živimo zajedno, fino i nema problema sa tim stvarima. A Jevreji tu postoje. Tu ima problema. Oni ne čestitaju, nema šanse da čestitaju. Ima granica između nas, njihova granica.. I kad ja hoću da uđem kod njih, nema šanse. Ti si Palestinac, to znači ne možeš nikako ući unutra", priča.
Kao dječak preživio je ratne strahote koje u njegovoj zemlji traju već godina. Mučen je i zatvaran sa svojim roditeljima. Prošli tjedan kada je bio tamo stanje je ipak bilo dosta mirno:
„Mogu reći da je stanje bolje nego prije, mirnije je dosta nego prije. Opet, nije da je najbolje, ali živi nekako narod.“
Kući ide jako rijetko jer je prijevoz veoma skup, a i nije svaki put tamo tako mirno da bi mogao češće odlaziti:
„Tri puta sam išao kući u šest godina. Kao prvo, daleko je, treba dosta para. Karta inače košta hiljadi, hiljadi i po maraka. Kao drugo, daleko je. Kao treće, imamo dosta obaveze što se tiče fakulteta, ispita, pa ne možemo tamo, ovamo", kaže.
Za nekoliko mjeseci Majdi treba odlučiti vraća li se u Palestinu ili ostaje u Tuzli. Priznaje da mu je Bosna posebno draga:
„Ja sam ovdje šest godina, nisam nikad imao problema s ovim narodom. Meni se sviđa, mogu vam reći da je nešto slična tradicija kao i kod nas, ima dosta stvari koje su slične našim. Meni se sviđa ovaj narod jer se voli družiti sa strancima. Ja imam ovdje dosta prijatelja, Bosanaca iz Tuzle. Imam prijatelje čak i u Sarajevu. Sviđa mi se ovdje, oni se vole družiti. Ako treba pomoći, oni će pomoći ako može, a ako ne može, on će ti reći odmah da ne može. To mi se sviđa", kaže Majdi.
Kada je dolazio u Tuzlu Majdi nije vjerovao da će mu pri završetku studija biti tako teško odlučiti vraća li se kući. Za zemlju koja je trebala biti samo njegov kratkoročni dom mnogo se vezao. Voli bosansku kuhinju, ovdašnje običaje, a posebno ljude. Ovdje je sreo i svoju ljubav. I zbog nje za Bajram voli biti u Bosni.
S Majdijem Kalbijom razgovarali smo o Bajramu. Kaže duhovna dimenzija ovog velikog muslimanskog blagdana je najvažnija – a to je provesti Bajram sa najbližima, obaviti vjerske obrede i moliti za sve ljude dobre volje. Već šest godina proslavlja Bajrame u Tuzli, gradu u kojem studira. Lijepo mu je u Bosni, ali kaže, Bajram je ipak najljepši u njegovoj rodnoj Palestini.
Majdi Kalbija prije nekoliko dana vratio se iz Palestine, u Tuzlu gdje već šest godina studira visoku zdravstvenu studiju na Medicinskom fakultetu. Ovo je šesti Ramazanski bajram koji će provesti daleko od svojih roditelja, braće i sestara:
„Kad dođe Bajram kod nas idemo klanjati bajramski namaz. Mogu reći da je nešto slično, ali u Sarajevu, a nije baš u Tuzli. Sve je dobro, samo što sam ja daleko od roditelja i od porodice i ne osjećam se baš za Bajram onako kao u Palestini", priča.
A u vrijeme ramazana i Bajrama njegova rodna zemlja mu jako nedostaje:
„Imam petoricu braće i četiri sestre. Kod nas u Palsetini na iftar, isto kao i na Bajram, npr. mene sestra zove i idemo ja i braća i ostale sestre, mater i otac, svi zajedno, sjedimo tamo. I to je baš najljepši osjećaj kad sjediš među porodicom. Ovdje i kad idemo u džamiju slabo je, nema naroda. Kod nas za vrijeme ramazana kad idem na teravije, nema mjesta da uđeš u džamiju, čak možemo klanjati napolju jer nema mjesta unutra", kaže.
Studenti Palestinci za ramazan svaki dan su bili zajedno u vrijeme iftara, ali i u četvrtak, na Bajram:
„Većina napravi iftar zajedno i to nekako podsjeća na palestinsku atmosferu što se tiče ramazana. Ali što se tiče naroda, ovdje mi se sviđa. Oni prave iftare. Ja sam imao dva, tri puta iftar kod Bosanaca koji su me zvali, nije samo mene nego i ostale Palestince. Fino smo sjeli zajedno, društvo, bilo nam je super", kaže Majdi.
Betlehemske granice
Majdi je inače iz Betlehema u Palestini. Prije šest godina njih četrdeset studenata je stiglo studirati u Tuzlu. On je ostao među njih deset koji su studij uspjeli završiti. Kaže nam da je Betlehem sličan Bosni i Hercegovini jer muslimani i kršćani zajedno žive, rade i odlaze jedni drugima:
„Kod nas jedni druge poštuju. Kad imamo naš Bajram, oni čestitaju nama. Kad je njihov praznik, mi čestitamo njima. Dugo živimo zajedno, fino i nema problema sa tim stvarima. A Jevreji tu postoje. Tu ima problema. Oni ne čestitaju, nema šanse da čestitaju. Ima granica između nas, njihova granica.. I kad ja hoću da uđem kod njih, nema šanse. Ti si Palestinac, to znači ne možeš nikako ući unutra", priča.
Kao dječak preživio je ratne strahote koje u njegovoj zemlji traju već godina. Mučen je i zatvaran sa svojim roditeljima. Prošli tjedan kada je bio tamo stanje je ipak bilo dosta mirno:
„Mogu reći da je stanje bolje nego prije, mirnije je dosta nego prije. Opet, nije da je najbolje, ali živi nekako narod.“
Kući ide jako rijetko jer je prijevoz veoma skup, a i nije svaki put tamo tako mirno da bi mogao češće odlaziti:
„Tri puta sam išao kući u šest godina. Kao prvo, daleko je, treba dosta para. Karta inače košta hiljadi, hiljadi i po maraka. Kao drugo, daleko je. Kao treće, imamo dosta obaveze što se tiče fakulteta, ispita, pa ne možemo tamo, ovamo", kaže.
Za nekoliko mjeseci Majdi treba odlučiti vraća li se u Palestinu ili ostaje u Tuzli. Priznaje da mu je Bosna posebno draga:
„Ja sam ovdje šest godina, nisam nikad imao problema s ovim narodom. Meni se sviđa, mogu vam reći da je nešto slična tradicija kao i kod nas, ima dosta stvari koje su slične našim. Meni se sviđa ovaj narod jer se voli družiti sa strancima. Ja imam ovdje dosta prijatelja, Bosanaca iz Tuzle. Imam prijatelje čak i u Sarajevu. Sviđa mi se ovdje, oni se vole družiti. Ako treba pomoći, oni će pomoći ako može, a ako ne može, on će ti reći odmah da ne može. To mi se sviđa", kaže Majdi.
Kada je dolazio u Tuzlu Majdi nije vjerovao da će mu pri završetku studija biti tako teško odlučiti vraća li se kući. Za zemlju koja je trebala biti samo njegov kratkoročni dom mnogo se vezao. Voli bosansku kuhinju, ovdašnje običaje, a posebno ljude. Ovdje je sreo i svoju ljubav. I zbog nje za Bajram voli biti u Bosni.