Bolna točka ove zemlje je i maćehinski odnos prema nacionalnim manjinama. Tako i prema najbrojnijoj manjini, Romima. Sudbina romske djece je da odrastaju na ulici, često zloupotrebljeni za prosjačenje. No, ima i onih koji biraju drugi način, koji je u početku možda teži, ali dugoročno daje bolje rezultate. Među njima je djevojčica iz Tuzle, Bahrudina Ramić, koja je uz maminu podršku završila školu, upisala se na fakultet i danas pomaže mlađima da spoznaju da život na ulici nije jedina opcija i da imaju mogućnost izbora.
Kada se prisjeti svoga djetinstva Bahrudina Ramić kaže da nije moglo biti teže. Siromaštvo i oskudica bili su ono sa čime je odrastala.
„I ja sam bila u jednoj teškoj, socijalno - ekonomskoj situaciji. S obzirom da živim s mamom i sestrom koja se također školuje, nismo imale neke uslove za život. Mama je teško izašla na kraj sa školovanjem mene i sestre. Znala sam da dođem mami i da plačem i kažem joj kako moja prijateljica ima mobitel, a ja nemam. Mada danas, s ove tačke gledišta u potpunosti razumijem moju mamu jer situacija je bila teška, ali eto – dijete kao dijete, bilo mi je teško“, priča.
Iako mala, Bahrudina je znala da mora pomagati mami koja se hrabro borila za svoje djevojčice
“I ja i sestra smo odrasle bez oca. Moja mama se borila na razne načine. Onako kako se ja sjećam išla je svaki dan od institucije do institucije koje su nadležne za socijalno ugrožene. Međutim, vrata su uvijek bila zatvorena za nju. Onda se borila na druge način. Išla je na pijacu, pomagala je drugim ženama. Meni je u sjećanju ostalo uvijek to koliko se ona trudila da moja sestra i ja ne osjećamo da smo drugačije od druge djece”, kaže Bahrudina.
Međutim svaki odlazak u školu za Bahrudinu je bio podsjećanje da je drugačija od drugih iako je bila samo djevojčica željna zanja i igre
„U osnovnoj školi sam imala poteškoća s druženjem s drugom djecom. Ne vjerujem da je to i bilo do djece već do roditelja. Jer roditelji svojoj djeci ukazuju na boju kože kod nekoga ili na njegovu ekonomsku situaciju. I tu sam stvarno imala poteškoće“, sjeća se.
Odlazak u Udruženje „Zemlja djece“ u Tuzli često je za Bahrudinu bio bijeg iz okrutne stvarnosti. U ovom Udruženju živjela je topal dom, ljubav nastavnika i konačno - imala je prijatelje.
„Danas mnoge djevojčice nađu izlaz u udaji. Ja sam uvijek na to gledala kao na nešto što mi neće pomoći i što me neće izvesti na pravi put. Zaista moja mama i, moram da naglasim, Udruženje 'Zemlja djece' su mi uvijek bili podrška. S njima sam uvijek osjećala da imam nekoga iza sebe, ko je tu uz mene“, naglašava Bahrudina.
I mi smo djeca
Mnoga djeca, kaže nam Bahrudina, su žrtve onih koji djecu zloupotrebljavaju i tjeraju da prose. Djetinstvo ili pravo na obrazovanje za mnoge od njih samo je san jer moraju raditi za koju kovanicu.
“Ovdje u Udruženju ima mnogo primjera kada roditelji pošalju djecu na semafor ili na ulicu da prose. Onda djeca dođu ovdje jer znaju da je ovdje sigurno. Kroz razgovor s djecom saznamo da ih roditelji tuku ili ako danas ne donesu pet maraka dobiju batine i ne dobiju da jedu. To je jako okrutno”, kaže Bahrudina.
I mi smo djeca, kaže heroina naše priče. Ako imamo malo tamniju boju kože nismo drugačiji. I mi volimo, želimo igru i vapimo za šansama.
“Meni nije nedostajala roditeljska pažnja, ali mi je nedostajalo druženje s djecom. Onda, ovdje u Udruženju sam imala to druženje s djecom i to sam onda prihvatila na takav način da sam shvatila da to što se ne družim s drugom djecom ne mora da znači da sam ja loša osoba već da sam i ja ustvari neko. Kažu od ljubavi se ne živi, međutim opet kažu – ljubav je smisao života. I nama treba ljubav da bismo nekoga voljeli", navodi Bahrudina.
Melisa Grebović, koordinatorica u Udruženju “Zemlja djece” u Tuzli za Bahrudinu ima samo riječi hvale. Melisa kaže, Bahrudina svoju šansu nije željela ispustiti.
“Bahrudina je jedan svijetal primjer. Od jedne djevojčice koja je došla u naš Centar po savjet i podršku izrasla je u ozbiljnu djevojku i danas je čak uposlenica Udruženja. Bahrudinu vidim kao uspješnu ženu koja će biti zvijezda vodilja svim drugima mladim osobama. Ja nju vidim s diplomom fakulteta”, navodi Melisa Grebović.
Iako je često na spavanje lijegala sa suzama sada je vrijeme za novu životnu knjigu u koju će Bahrudina zapisivati plodove svoga uspjeha za koji se izborila jedino znanjem. Korak je kaže do ostvarenja sna za kojeg je često mislila da pripada samo drugima.
“Vidim se kao jednu uspješnu poslovnu ženu, naravno dobru majku i suprugu i i dalje kao dobru kćerku. Ja danas sto posto vjerujem u sebe. Znam da sam sposobna i jaka osoba koja je prevazišla mnoge probleme i koja se izborila sa svim nedaćama. I danas sam postala bitna osoba. Naravno, svaka osoba je bitna, ali ja sam postala neko”, naglašava Bahrudina.
I zaista, i Bahrudinini nastavnici, ali i djeca kojima često pomaže će reći da je Bahrudina danas netko. Sada i njena hrabra mama može odahnuti
“Na neki način sve što radim, radim za mamu. Želim samo da joj se zahvalim i da kažem da je volim najviše na svijetu”, poručila je Bahrudina na kraju svojoj mami.