Piše: Joshua Kucera
Predsjednik Azerbejdžana Ilhan Alijev je 15. oktobra stajao na glavnom trgu osvojenog glavnog grada osporavane regije Nagorno-Karabaha. Podigao je azerbejdžansku zastavu na jarbolu kao simbolično okončanje dugo očekivane pobjede nad jermenskom okupacijom.
Alijev je snimljen sasvim sam u kadru. "Sva obećanja koja sam dao tokom 20 godina i sve zadatke koje sam si postavio, su ispunjeni", rekao je u kameru.
Ovo je otvorilo pitanje: Ako su svi zadaci ispunjeni, šta sada?
Potraga za ponovnim oslobađanjem Nagorno-Karabaha od jermenskih snaga koje su ga okupirale od ranih 1990-ih predstavljalo je vodilju za cijeli Alijev predsjednički mandat, to je bila stvar kojoj su se podčinjavali svi drugi prioriteti, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
"Borba za obnovu nezavisnosti, teritorijalne cjelovitosti i suvereniteta bila je glavni motiv u više od proteklih 20 godina, otkako su naše zemlje okupirane", rekao je za Radio Slobodna Evropa Elčin Amirbajov, visoki izaslanik Alijeva za specijalne zadatke. "Sada je to pitanje završeno. Vratili smo ponos. Vratili smo i istorijsku pravdu."
Ali mnogi posmatrači nisu sigurni da je to pitanje završeno. Decenijama je okupljanje nacije protiv jermenskog neprijatelja i nepravde okupacije bila sigurna metoda za mobilizaciju stanovništva čak i dok je ekonomsko i socijalno nezadovoljstvo raslo. Odreći se toga, kažu mnogi, biće teško.
U svojim govorima Alijev još uvijek dosta vremena posvećuje nedjelima Jermena iz prošlosti. Na ceremoniji podizanja zastave u oktobru govorio je o "jermenskom divljaštvu" i likovao nad sudbinama bivših de facto lidera koji sada sjede iza rešetaka u Bakuu.
"Jedina ujedinjujuća, mobilizirajuća ideologija u zemlji je ta da su Jermeni neprijatelji. Vi ste mobilizovali ljude i nema znakova demobilizacije. Dakle, postoji iskušenje da se samo nastavi dalje", rekao je Tom de Waal, analitičar u Carnegie Europe. "To je ozbiljan problem."
Ostaje mnogo poluga koje treba pogurati. Jermenija i Azerbejdžan još uvijek pregovaraju o mirovnom sporazumu kojim bi se označila njihova zajednička granica i uspostavile saobraćajne rute koje povezuju dvije zemlje.
Azerbejdžan je takođe pokrenuo pitanje etničkih Azerbejdžanaca koji su živjeli u današnjoj Jermeniji, tvrdeći da im treba dopustiti da se vrate. Sva ta pitanja su skoncentrisana u jermenskoj pokrajini Sjunik, koju Azerbejdžanci zovu Zangezur. Ovo brine lokalne Jermene jer strahuju da Baku ima dalje planove u vezi njihove teritorije.
Vaš browser nepodržava HTML5
Koridor Zangezur žarište posle Nagorno Karabaha
"Kažu 'mir', ali cijeli dan na televiziji, u parlamentu govore o Zanzeguru", rekao je Altaj Gojušev, šef istraživačkog instituta u Bakuu. "Ova mržnja prema Jermenima, mogla bi se makar malo umanjiti, ali ja to ne vidim, samo se nastavlja."
Baku i Jerevan su decenijama zaglavljeni u konfliktu oko regije Nagorno-Karabah. Separatisti koje podržava Jermenija su zauzeli regiju koja je većinski naseljena etničkim Jermenima tokom rata sa Azerbejdžanom početkom 1990-ih u kojem je smrtno nastradalo oko 30.000 ljudi.
Diplomatski napori da se riješi konflikt slabo su napredovali, a dvije strane su ponovo ratovale 2020. u ratu koji je trajao šest sedmica proje nego je postignuto primirje uz posredovanje Rusije. Rezultat svega je bilo to da je Jermenija izgubila kontrolu nad dijelovima regije i još sedam pridruženih distrikta.
Dvije države su 2022. počele pregovore kako bi okončale konflikt. Ali proces se nije dovoljno brzo završio za Baku i Azerbejdžan je u septembru pokrenuo vojnu ofanzivu koja je reziltirala kapitulacijom etničkih Jermena, odnosno de facto vodstva Karabaha sa posljedicama egzodusa gotovo cijele populacije na teritoriji.
Pregovori za mirovni sporazum je i dalje nastavlja, iako je proces usporen.
Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev u vojnoj uniformi drži govor 8. novembra tokom parade posvećene trećoj godišnjici pobjede Bakua u Nagorno-Karabahu 2020. godine.
Diplomatski proces "nije gotov jer Alijev ne želi da bude gotov, on želi da održava u životu ove osjećaje", rekao je Gojušev. "Sve dok je Alijev na vlasti uvijek će biti rat, zato što on razumije da je ta ratna retorika jedina stvar koja mu donosi podršku javnosti."
Alijev i drugi visoki zvaničnici često upozoravaju Jermene protiv "revanšizma", što je riječ koja se često čuje u Bakuu nakon rata 2020. Dok je ovaj revanšistički osjećaj najjači među jermenskom političkom opozicijom, jermenski premijer Nikola Pašinijan se takođe upušta u te vode, rekao je Amirbajov.
Francuska, najbliži saveznik Jermenije u Evropi, priprema rezoluciju za Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija. Francuska ministarka inostranih poslova Catherine Colonna rekla je da je "deportacija" Jermena iz Karabaha "ozbiljan zločin koji ne može ostati bez odgovora".
Amirbajov, izaslanik Alijeva, rekao je da Pašinijan "zloupotrebljava" mjesto Francuske kao stalne članice Savjeta bezbjednosti. "Ne idu u dobrom smjeru", rekao je.
"Prvi korak koji bi nam poslao signal (da je Jermenija odustala od revanšizma) bio bi Pašinijanov jasan izraz, ne samo u izjavama nego i u djelima, da ne smatra ishod posljednjeg vojnog sukoba kao nešto što on mora da ospori", rekao je Amirbajov.
Novi ideološki vakuum
U vakuumu koji se pojavio nakon pobjede na Karabahu, za vladu će biti izazov da nastavi da se oslanja na nacionalizam, rekao je Šujat Ahmadžada, istraživač u Topčubašev centru u Bakuu, koji se bavi međunarodnim odnosima i pitanjima bezbjednosti.
"Nema jasnog odgovora kako da se rekonstruiše nacionalni identitet, koji je skoncentrisan oko (nekada utopijskog) sna o tome da će 'Karabah jednog dana biti slobodan'", rekao je Ahmadžada. "Sada je Karabah 'slobodan' i identitet je nekako pomiješan sa šokom/poricanjem stvarnosti, kao i sa radošću."
Azerbejdžanski nacionalisti bi mogli da se okrenu pitanjima povratka etničkih Azerbejdžanaca na Sjunik na jugu i u druge dijelove Jermenije ili da agituju na prava značajne azerbejdžanske manjine u Iranu, rekao je Ahmadžada. Ali ništa od toga ne bi moglo da mobiliše isti stepen javne podrške kao Karabah, koji većina Azerbejdžanaca stalno osjeća, kaže on.
Umjesto toga, prema navodima Ahmadžada, vjerovatnije je da se Baku osloni na pristup kombinovanja "nastavljene komemoracije i proslave pobjede na Karabahu", porast etatizma (slično nekim centralnoazijskim republikama) i evolucija jermensko-azerbajdžanskog sukoba u dugotrajno rivalstvo (ali niskog intenziteta), slično rivalstvu Indije i Pakistana koje gotovo nikada ne prestaje", rekao je Ahmadžada .
Ali ostaje nejasno da li bi takva mješavina mogla biti pouzdan mobilizirajući faktor u svjetlu stalnog ekonomskog i socijalnog nezadovoljstva u zemlji. To nezadovoljstvo je raslo, ali ga je rat 2020. ugušio, okupivši javnost i vrativši popularnost Alijevu, rekao je analitičar Gojušev iz Bakua.
Međutim, valuta pobjede brzo pada, a euforija 2020. "nije dugo trajala", rekao je Gojušev. Čak i ove godine pažnja javnosti ponovo je bila usmjerena na društvene probleme kao što su protesti zbog zagađenja u selu Sojudlu, koji su se suočili sa žestokim udarima snaga sigurnosti.
Mnogi Azerbajdžanci takođe su postali oprezni zbog kontinuiranog pritiska Azerbajdžana na Jermeniju, koji se prelio preko granice s nekadašnjih okupiranih područja u samu Jermeniju. Ofanziva iz septembra 2022. usmjerena na ciljeve unutar Jermenije dovela je do javnih pritužbi da se Azerbejdžan "mijenja iz zemlje koja je pokušala vratiti svoj teritorijalni integritet u zemlju koja je zapravo osvajač, okupator", rekao je Gojušev.
Reakcija javnosti na septembarsku ofanzivu i kapitulaciju lidera Karabaha bila je mnogo prigušenija nego prije tri godine, rekao je, godina 2020. "dovela je do promjene igre i to je bilo očekivano".
Političke nauke pokazuju kako autoritarni lideri održavaju moć balasiranjem tri "stuba": represije, kooptacija i legitimiteta, rekao je Laurence Broers, saradnik na programu za Rusiju i Evroaziju Chatham Housea sa sjedištem u Londonu.
Ilham Alijev otvara Centar Hejdar Alijev posvećen njegovom pokojnom ocu u Sumgajitu u septembru 2016.
Obilni resursi Azerbejdžana stavili su u prvi plan kooptaciju kao glavni stub, ali oni su ograničeni, a dinastičko nasljeđe 2003., gdje je Ilham Alijev preuzeo dužnost od svog pokojnog oca, predsjednika Hejdara Alijeva, uvijek je ostavljalo dugotrajne sumnje u legitimitet, naveo je on.
Međutim, rat 2020. je "izbalansirao sistem pružajući ogromnu podršku stanovništvu oko istaknutog pitanja konsenzusa u zemlji", rekao je Broers. "Dakle, vidimo rebrendiranje formule legitimiteta elite ili bolje rečeno Alijeva, budući da se ovdje uvelike radi o njemu."
"Ali pitanje sada je da li on može da to pusti ili da li će građani Azerbejdžana morati da slave pobjedu zbog mira u godinama koje dolaze", nastavio je Broers. "Ako Azerbejdžan ne krene tim putem, veoma je teško da se vidi prostor za dogovor sa Jermenijom jer bi to zahtijevalo novi ekvilibrijum jednakosti sa Jermenijom koji nije kompatibilan sa hijerarhijom pobjednika i gubitnika u narativu pobjede."
Četvrta republika
Jednu novu artikulaciju nacionalne ideje iznio je provladin parlamentarac Zahid Oruk.
Podizanjem zastave u Zankenciju (koji Jermeni zovu Stepanakert), Azerbejdžan ulazi u period "Četvrte republike", napisao je Oruk u tekstu na Internet stranici Moderator.az. (Prve tri republike su bile: predsovjetski Azerbejdžan kao demokratska republika, Azerbejdžan kao sovjetska republika, i nezavisni Azerbejdžan nakon 1991.)
"Era tragedije i gubitka se završila", napisao je on. Orukova vizija nove ere za Azerbejdžan uveliko je skoncentrisana na stranoj politici i geopolitici.
"Veliki evroazijski projekat – novo savezništvo Turske, Rusije, Irana, Azerbejdžana, Jermenije i Gruzije – će biti ostvareno, svijet će biti reorganizovan nakon ratova u Rusiji i Ukrajini i na Bliskom istoku, te se odvija prelaz iz multipolarnog (zapravo zapadnocentričnog) svijeta u novu arhitekturu", napisao je. "Prvi put u istoriji Azerbejdžan kontroliše svoju sudbinu, umjesto da bude podijeljen za pregovaračkim stolom."
Etnička Azerkinja raseljena zbog sukoba u Nagorno-Karabahu tješi svoju djecu u Adjikendu, Azerbejdžan, u aprilu 1993.
Druga tačka okupljanja mogao bi biti povratak azerbejdžanskog stanovništva u Nagorno-Karabah.
U prvom ratu između dvije strane, više od 600.000 etničkih Azerbejdžanaca je raseljeno sa teritorije koju je zauzela Jermenija. Azerbejdžanska vlada sada troši milijarde na deminiranje i izgradnju tih područja kako bi ih pripremila za povratak bivših stanovnika. To bi sada trebalo da posluži kao ujedinjujuća sila Azerbejdžanaca, rekao je Amirbajov.
- Jermenska izbjeglica iz Nagorno Karabaha kaže da je imala dva dana da napusti selo
- Nagorno-Karabah skoro ispražnjen nakon odlaska više od 100.000 Jermena
"Mislim da je sada ideja Azerbejdžana, nacionalna ideja koju će gurati vlada će biti da se pokuša osnažiti mir, pokušaj da se živi kao zemlja koja je nezavisna, ali koja nikada nije imala priliku da živi sa svim svojim teritorijama", rekao je on. "Najvažniji izazov za decenije koje dolaze će biti vraćanje normalnog života na te oslobođene teritorije."
Predsjednik Alijev je takođe govorio o tome. U drugom govoru nakon ofanzive, 29. septembra, Alijev je opisao povratak raseljenih kao "naš zadatak broj jedan". Za tri godine, rekao je, 100.000 će viti vraćeno i naseljeno.
Ali Alijev je takođe potrošio više od pola tog govora prepričavajući dugi niz onoga što je nazvao prošlim zločinima Jermena na toj teritoriji i dodao upozorenje protiv revanšizma. "Jermensko vodstvo, oni koji stoje iza njih i oni koji možda razmišljaju o nekim neprihvatljivim planovima protiv Azerbejdžana, moj savjet njima je da ponovo ne testiraju naše strpljenje ", rekao je.
Koncentracija na povratak raseljenih sa sobom nosi i rizike i potencijale. Jedan azerbejdžanski medij je nedavno izvijestio da je od 1.200 bivših stanovnika regije Lačin na Karabahu, koji su se vratili praćeni pompom iz vlade, već polovina otišla zbog siromaštva. Ova priča je naširoko diskutovana na društvenim medijima u Azerbejdžanu, rekao je Gojušev, što je indikacija javnog skepticizma za perspektive velikog broja povratnika na Karabah.
"Svi shvataju da će se vlada suočiti sa velikim problemom, jer nema infrastruktire (u zauzetim teritorijama), nema ničega", rekao je on.
A govorenje o pobjedi je nešto što će i dalje ostati pouzdan način za okupljanje ljudi, rekao je Gojušev.
"Tako da mislim da ćemo vidjeti još kritika upućenih na račun vlade zbog socijalnih i ekonomskih pitanja", rekao je. "A vlada će pokušati da preusmjeri javnost. Ne znam da li ćemo napasti Jermeniju ili ne. Ali znam da će on nastaviti sa ovom vojnom retorikom."
Beživotni Nagorno-Karabah nakon egzodusa Armenaca