Čak i pretraživač Google, kada se ukuca pojam „ateisti u BiH“, nudi tek nekoliko rezultata; jedan novinski članak i jedan prošlogodišnji skup u Sarajevu na kojem se raspravljalo o ateizmu i agnosticizmu. Neuporedivo više sadržaja se može pronaći u kojima vjerske vođe kritikuju ateiste.
Na temu ateizma i agnosticizma, u Banjaluci nakon rata nije održana ni jedna rasprava. Tu su stvari, čini se, prilično nedvosmislene.
Zašto su ateisti i agnostici na margini bh društva, objašnjava profesor sa sarajevskog Filozofskog fakulteta Enver Kazaz:
''Naslijeđe državnog ateizma kakav je bio titoizam, odnosno komunističko doba ostavilo je posljedice, pri čemu su raniji komunisti odnosno ateisti mahom prešli u političke i državne strukture. To znači da je religija postala
Ako se uzme u obzir da u neke vrtiće u Republici Srpskoj, tokom vjerskih praznika, dolaze sveštenici i uče trogodišnjake pravoslavnim običajima, ako se uzme u obzir da su djeca koja ne pohađaju vjeronauk stigmatizirana, perspektive ateista ne čine se ni malo svijetlima.
O njihovim pravima i učešću u društvu gotovo niko ne raspravlja. Biti ateista podrazumijeva biti izložen preziru društvene sredine, biti obespravljen u različitim društvenim oblastima, a na ateiste se gleda na način srednjovjekovne inkvizicije - kaže Kazaz.
''Mi ateisti smo, reklo bi se, vještice postmoderne, postratne, klerikalizirane, nacionalistički definirane BiH, pri čemu bi ateizam možda mogao da posluži kao tampon zona između tri isključiva nacionalizma, između tri religiocentrična modela ili pseudo-religiocentrična modela kulture, a podsjetio bih na slijedeće; upravo iz ateizma, iz onog što je donijelo prosvjetiteljstvo, racionalizam, pa čak i komunizam, upravo su iz tih vrijednosti nastale najznačajnije kulturne vrijednosti 20. stoljeća u BiH", navodi Kazaz.
Iako pripadnost nekoj vjeroispovijesti nije formalni uslov za većinu funkcija u institucijama ili javnim preduzećima u Bosni i Hercegovini, opšte je poznato da se na ta mjesta dolazi po stranačkim linijama, a stranke su, opet, rasadnici nacionalizma i vjerske netolerancije.
Podijeljenost na kleronacionalističkoj osnovi
Podoban kadar danas je obično član jedne od vladajućih partija i po pravilu vjernik. Ipak, o svemu tome se uopšte ne govori, potvrđuje sociolog Saša Kuzmanović, a osnovni razlog je, tvrdi, duboka podijeljenost bh. društva na kleronacionalističkoj osnovi.
''Strukture podrazumijevaju naprosto da Srbi morju biti pravoslavci, Bošnjaci muslimani, a Hrvati rimokatolici, a svako ko se pokuša drugačije odrediti biće javno osuđen i tu govorimo o diskriminaciji", kaže Kuzmanović.
Porast broja vjernika među mladima Kuzmanović objašnjava rastućim nacionalizmom i forsiranjem teizma:
''Što se tiče mladih ljudi mislim da je kod nas poprilično poražavajuća slika zato što su mladi ljudi uglavnom indoktrinirani. Mali je broj mladih ljudi koji žele razmišljati svojom glavom i pristupiti vjeri iz svojih ličnih pobuda, emocija, uglavnom se radi o indoktrinaciji.''
O diskriminaciji drugih manjinskih grupa u Bosni i Hercegovini se ponešto i govori, ali o ateistima ne, potvrđuje i Damir Dajanović, glasnogovornik omladinskog pokreta Revolt:
''Ateisti su diskriminirani bukvalno na svakom koraku, već od obrazovnog sistema gdje ateisti koji plaćaju porez direktno finansiraju izvođenje vjeronauke u školama, nešto sa čim se oni a priori i ne slažu.''
Na ateiste se u BiH gleda manje blagonaklono nego na pripadnike druge vjeroispovijesti. Odbijanje svrstavanja u neku religioznu grupu često se tretira kao „nedostatak morala“.
Osuda ateizma postala je neizbježan dio vjerske indoktrinacije u BiH. Ilustruje to i izjava poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafe Cerića od prije nekoliko godina, kada je pojavu vahabita na ovim prostorima objasnio kao naslijeđe "agresivnog ateizma" iz razdoblja bivše Jugoslavije. Ipak, izreka kaže da na zemlji ne može biti puno slobode dok god se ljudi klanjaju tiraninu sa neba.
''Ateizam je mrtav u onoj mjeri u kojoj je živa mržnja religiocentričnih nacionalističkih ideologija u BiH", kaže profesor Enver Kazaz.
Na temu ateizma i agnosticizma, u Banjaluci nakon rata nije održana ni jedna rasprava. Tu su stvari, čini se, prilično nedvosmislene.
Zašto su ateisti i agnostici na margini bh društva, objašnjava profesor sa sarajevskog Filozofskog fakulteta Enver Kazaz:
''Naslijeđe državnog ateizma kakav je bio titoizam, odnosno komunističko doba ostavilo je posljedice, pri čemu su raniji komunisti odnosno ateisti mahom prešli u političke i državne strukture. To znači da je religija postala
Enver Kazaz, foto: Midhat Poturović
nekom vrstom društvene ideologije i društvene norme.''Ako se uzme u obzir da u neke vrtiće u Republici Srpskoj, tokom vjerskih praznika, dolaze sveštenici i uče trogodišnjake pravoslavnim običajima, ako se uzme u obzir da su djeca koja ne pohađaju vjeronauk stigmatizirana, perspektive ateista ne čine se ni malo svijetlima.
O njihovim pravima i učešću u društvu gotovo niko ne raspravlja. Biti ateista podrazumijeva biti izložen preziru društvene sredine, biti obespravljen u različitim društvenim oblastima, a na ateiste se gleda na način srednjovjekovne inkvizicije - kaže Kazaz.
''Mi ateisti smo, reklo bi se, vještice postmoderne, postratne, klerikalizirane, nacionalistički definirane BiH, pri čemu bi ateizam možda mogao da posluži kao tampon zona između tri isključiva nacionalizma, između tri religiocentrična modela ili pseudo-religiocentrična modela kulture, a podsjetio bih na slijedeće; upravo iz ateizma, iz onog što je donijelo prosvjetiteljstvo, racionalizam, pa čak i komunizam, upravo su iz tih vrijednosti nastale najznačajnije kulturne vrijednosti 20. stoljeća u BiH", navodi Kazaz.
Iako pripadnost nekoj vjeroispovijesti nije formalni uslov za većinu funkcija u institucijama ili javnim preduzećima u Bosni i Hercegovini, opšte je poznato da se na ta mjesta dolazi po stranačkim linijama, a stranke su, opet, rasadnici nacionalizma i vjerske netolerancije.
Podijeljenost na kleronacionalističkoj osnovi
Podoban kadar danas je obično član jedne od vladajućih partija i po pravilu vjernik. Ipak, o svemu tome se uopšte ne govori, potvrđuje sociolog Saša Kuzmanović, a osnovni razlog je, tvrdi, duboka podijeljenost bh. društva na kleronacionalističkoj osnovi.
''Strukture podrazumijevaju naprosto da Srbi morju biti pravoslavci, Bošnjaci muslimani, a Hrvati rimokatolici, a svako ko se pokuša drugačije odrediti biće javno osuđen i tu govorimo o diskriminaciji", kaže Kuzmanović.
Porast broja vjernika među mladima Kuzmanović objašnjava rastućim nacionalizmom i forsiranjem teizma:
"Mali je broj mladih ljudi koji žele razmišljati svojom glavom i pristupiti vjeri iz svojih ličnih pobuda, emocija, uglavnom se radi o indoktrinaciji'', navodi Saša Kuzmanović.
''Što se tiče mladih ljudi mislim da je kod nas poprilično poražavajuća slika zato što su mladi ljudi uglavnom indoktrinirani. Mali je broj mladih ljudi koji žele razmišljati svojom glavom i pristupiti vjeri iz svojih ličnih pobuda, emocija, uglavnom se radi o indoktrinaciji.''
O diskriminaciji drugih manjinskih grupa u Bosni i Hercegovini se ponešto i govori, ali o ateistima ne, potvrđuje i Damir Dajanović, glasnogovornik omladinskog pokreta Revolt:
''Ateisti su diskriminirani bukvalno na svakom koraku, već od obrazovnog sistema gdje ateisti koji plaćaju porez direktno finansiraju izvođenje vjeronauke u školama, nešto sa čim se oni a priori i ne slažu.''
Na ateiste se u BiH gleda manje blagonaklono nego na pripadnike druge vjeroispovijesti. Odbijanje svrstavanja u neku religioznu grupu često se tretira kao „nedostatak morala“.
Osuda ateizma postala je neizbježan dio vjerske indoktrinacije u BiH. Ilustruje to i izjava poglavara Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafe Cerića od prije nekoliko godina, kada je pojavu vahabita na ovim prostorima objasnio kao naslijeđe "agresivnog ateizma" iz razdoblja bivše Jugoslavije. Ipak, izreka kaže da na zemlji ne može biti puno slobode dok god se ljudi klanjaju tiraninu sa neba.
''Ateizam je mrtav u onoj mjeri u kojoj je živa mržnja religiocentričnih nacionalističkih ideologija u BiH", kaže profesor Enver Kazaz.