Ateisti su manjina u današnjoj Bosni i Hercegovini. Stoga su, kao uostalom i sve manjine, suočeni sa predrasudama. Zbog čega se na one koji ne vjeruju u BiH danas gleda drugačije, razlozi su mnogobrojni. Jedan od njih je svakako činjenica da je već godinama, naročito među mladima, „moderno“ biti vjernik. Druga bitna činjenica je neznanje – pokretač svih predrasuda, pa i onih prema ateistima.
„Kakav ateist?! Moraš u nešto vjerovati ako misliš živjeti. Ja te ljude nekako ne mogu shvatiti. Kaže da nema slavu, nema Božić. Ako nemaš to, onda nemaš prijatelja.“
Ovako na pitanje, šta mislite o ateistima, odgovara jedan građanin Banje Luke. Nije usamljen. Većina ljudi danas u BiH smatra da se mora u nešto vjerovati, odnosno da nije dozvoljeno ne vjerovati. Pored nacionalnih i vjerskih tranzicija u BiH, od komunizma ka novom sistemu, izrodila je i predrasude prema ateistima.
Sarajevski glumac Feđa Štukan se već godinama deklariše kao ateist. Odgovara na pitanje da li su on i njegovi istomišljenici suočeni sa predrasudama:
„Ovdje ogromna masa ljudi nije čak ni upoznala nekoga druge nacionalnosti, a kamoli da je upoznala nekog ateistu. Najzaslužniji za to su vjerski službenici jer šire mržnju prema svim manjinama, uključujući i ateiste. To traje već hiljadama godina, ali u zadnjih 20 godina imamo samo dvojicu-trojicu iz raznih religija koji zagovaraju pomirenje, toleranciju, mir, razbijanje predrasuda prema bilo kojim manjinama. Bogati smo i sa tom četvoricom, koji to propagiraju.“
Na pitanje - da li je zbog svega toga imao neko ružno iskustvo -, Feđa Štukan polušaljivo odgovara:
„Osim jedno hiljadu prijetnji smrću, silovanja i klanja moje kćerke, nisam imao nekih većih problema. Prve prijetnje sam dobio kada sam radio procese protiv rata u Iraku. Govorili su kao šta ti imaš da kao ateista praviš procese protiv ubijanja muslimana u svijetu. Kasnije je to išlo preko mirovne instalacije, kada sam postavljen na kip Isusa Krista jer sam dobio od katoličkih vjernika puno prijetnji. Onda je išlo poslije multi-religijskog filma za odrasle. Najviše je bilo kada sam napravio peticiju protiv dodjele nagrade Mustafi Ceriću, koju ni u kojem slučaju nije zaslužio. Samo zbog toga sam dobio preko 500-600 pretnji. Ne mogu da kažem da sam zbog toga imao velikih problema. Par dana poslije te peticije koju sam napisao dobio sam stalno zaposlenje. Ne mogu da kažem da je moj ateizam kriv za nešto što mi se dešava.“
Mladog novinara Mirzu Ajnadžića zbog njegovih uvjerenja u jednoj su raspravi nazvali „Antikristom“. I Mirza se od takve vrste predrasuda voli braniti, kaže, smijehom:
„Meni je to čak šta više u jednu ruku smiješno, a u drugu jako zanimljivo jer ja se volim raspravljati. Mislim da je vrlo zdravo se raspravljati, samo je bitan način na koji argumente neko iznosi - da li su oni smiješni ili možemo pričati o tim argumentima.“
Vjersko-nacionalni kič
Profesor iz Sarajeva Besim Spahić kaže da su i ateisti svojevrsna religija. I da je predrasuda prema njima verificirana upravo četrdesetogodišnjim trajanjem predrasuda prema vjernicima:
„Tada se pomalo sa prezirom gledalo na one koji su vjernici, koji idu u crkvu ili džamiju i koji poste ili slave slave. Sada je, propadom tog sistema, inaugurirana svetost vjere i nacije, pogotovo ova tri konstuktivna naroda, gdje jedan narod znači ujedno i vjeru.“
Zbog čega se na one koji nisu vjernici u BiH danas gleda drugačije, razlozi su mnogobrojni. Jedan od njih je svakako činjenica da je već godinama, naročito među mladima „moderno“ biti vjernik.
„Vjersko-nacionalni kič i šund više nije ono primarno ubjeđenje, niti istinska vjersko-religijska potreba za Bogom, nego doživljaj, javnost i manifestnost. To je u trendu i onda se to na glas govori. Kredit se digne da se napravi parastos. Onda se naglas govori o tome u komšiluku da drugi čuju, da je bila na mevludu. Onda se spomene da je tamo bio i neki političar. To je sada postala neka moda", ocjenjuje profesor Spahić.
Neznanje je pokretač svih predrasuda, pa i onih prema ateistima u današnjoj BiH. Ako na ulici upitate šta misle o ateistima, dobićete raznolike odgovore, no imenitelj većine je suzdržanost.
Građani Tuzle o tome kažu:
„Njihova prava treba poštovati i oni treba da poštuju prava ljudi koji sebe smatraju vjernicima.“
„Mislim da su ti ljudi jako rijetki u našem društvu. Čak ne znam da li ih ima. Sada je moderno biti vjernik.“
„Ne vjerujem da postoji ateist. Svaki čovjek vejruje u nešto.“
U Banjoj Luci mišljenja su ovakva:
„Mislim da su ti ljudi dobro razmislili prije nego što su napravili svoj izbor da ne vjeruju.“
„Biti čisti ateist i ne vjerovati u ništa je vrlo teško.“
„Mislim da su to ljudi koji nastoje da budu do zla Boga realni. Ne znam kako im je s tim.“
U nacionalno i vjerski podijeljenom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko, bilo bi nemoguće i očekivati da se na ateiste gleda drugačije. Ono što možda spaja one razdvojene u nacionalne torove je apsolutno isti stav prema ljudima koji su se odlučili da ne vjeruju, makar ne u ono što zagovaraju vjerske zajednice.
Kako to izgleda u BiH, i to ne samo prema ateistima, možda najbolje objašnjava još jedan mladi novinar, Adnan Čomor:
„Generalno u BiH postoje predrasude prema svim ljudima koji nisu isti kao ja ili kao moje nešto što ja zastupam. Sve što nije isto kao moje drugačije i pogrešno je. To je jedan generalni kompleks koji posjedujemo.“
„Kakav ateist?! Moraš u nešto vjerovati ako misliš živjeti. Ja te ljude nekako ne mogu shvatiti. Kaže da nema slavu, nema Božić. Ako nemaš to, onda nemaš prijatelja.“
Ovako na pitanje, šta mislite o ateistima, odgovara jedan građanin Banje Luke. Nije usamljen. Većina ljudi danas u BiH smatra da se mora u nešto vjerovati, odnosno da nije dozvoljeno ne vjerovati. Pored nacionalnih i vjerskih tranzicija u BiH, od komunizma ka novom sistemu, izrodila je i predrasude prema ateistima.
Sarajevski glumac Feđa Štukan se već godinama deklariše kao ateist. Odgovara na pitanje da li su on i njegovi istomišljenici suočeni sa predrasudama:
„Ovdje ogromna masa ljudi nije čak ni upoznala nekoga druge nacionalnosti, a kamoli da je upoznala nekog ateistu. Najzaslužniji za to su vjerski službenici jer šire mržnju prema svim manjinama, uključujući i ateiste. To traje već hiljadama godina, ali u zadnjih 20 godina imamo samo dvojicu-trojicu iz raznih religija koji zagovaraju pomirenje, toleranciju, mir, razbijanje predrasuda prema bilo kojim manjinama. Bogati smo i sa tom četvoricom, koji to propagiraju.“
Na pitanje - da li je zbog svega toga imao neko ružno iskustvo -, Feđa Štukan polušaljivo odgovara:
„Osim jedno hiljadu prijetnji smrću, silovanja i klanja moje kćerke, nisam imao nekih većih problema. Prve prijetnje sam dobio kada sam radio procese protiv rata u Iraku. Govorili su kao šta ti imaš da kao ateista praviš procese protiv ubijanja muslimana u svijetu. Kasnije je to išlo preko mirovne instalacije, kada sam postavljen na kip Isusa Krista jer sam dobio od katoličkih vjernika puno prijetnji. Onda je išlo poslije multi-religijskog filma za odrasle. Najviše je bilo kada sam napravio peticiju protiv dodjele nagrade Mustafi Ceriću, koju ni u kojem slučaju nije zaslužio. Samo zbog toga sam dobio preko 500-600 pretnji. Ne mogu da kažem da sam zbog toga imao velikih problema. Par dana poslije te peticije koju sam napisao dobio sam stalno zaposlenje. Ne mogu da kažem da je moj ateizam kriv za nešto što mi se dešava.“
Mladog novinara Mirzu Ajnadžića zbog njegovih uvjerenja u jednoj su raspravi nazvali „Antikristom“. I Mirza se od takve vrste predrasuda voli braniti, kaže, smijehom:
„Meni je to čak šta više u jednu ruku smiješno, a u drugu jako zanimljivo jer ja se volim raspravljati. Mislim da je vrlo zdravo se raspravljati, samo je bitan način na koji argumente neko iznosi - da li su oni smiješni ili možemo pričati o tim argumentima.“
Vjersko-nacionalni kič
Profesor iz Sarajeva Besim Spahić kaže da su i ateisti svojevrsna religija. I da je predrasuda prema njima verificirana upravo četrdesetogodišnjim trajanjem predrasuda prema vjernicima:
„Tada se pomalo sa prezirom gledalo na one koji su vjernici, koji idu u crkvu ili džamiju i koji poste ili slave slave. Sada je, propadom tog sistema, inaugurirana svetost vjere i nacije, pogotovo ova tri konstuktivna naroda, gdje jedan narod znači ujedno i vjeru.“
Zbog čega se na one koji nisu vjernici u BiH danas gleda drugačije, razlozi su mnogobrojni. Jedan od njih je svakako činjenica da je već godinama, naročito među mladima „moderno“ biti vjernik.
„Vjersko-nacionalni kič i šund više nije ono primarno ubjeđenje, niti istinska vjersko-religijska potreba za Bogom, nego doživljaj, javnost i manifestnost. To je u trendu i onda se to na glas govori. Kredit se digne da se napravi parastos. Onda se naglas govori o tome u komšiluku da drugi čuju, da je bila na mevludu. Onda se spomene da je tamo bio i neki političar. To je sada postala neka moda", ocjenjuje profesor Spahić.
Neznanje je pokretač svih predrasuda, pa i onih prema ateistima u današnjoj BiH. Ako na ulici upitate šta misle o ateistima, dobićete raznolike odgovore, no imenitelj većine je suzdržanost.
Građani Tuzle o tome kažu:
„Njihova prava treba poštovati i oni treba da poštuju prava ljudi koji sebe smatraju vjernicima.“
„Mislim da su ti ljudi jako rijetki u našem društvu. Čak ne znam da li ih ima. Sada je moderno biti vjernik.“
„Ne vjerujem da postoji ateist. Svaki čovjek vejruje u nešto.“
U Banjoj Luci mišljenja su ovakva:
„Mislim da su ti ljudi dobro razmislili prije nego što su napravili svoj izbor da ne vjeruju.“
„Biti čisti ateist i ne vjerovati u ništa je vrlo teško.“
„Mislim da su to ljudi koji nastoje da budu do zla Boga realni. Ne znam kako im je s tim.“
U nacionalno i vjerski podijeljenom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko, bilo bi nemoguće i očekivati da se na ateiste gleda drugačije. Ono što možda spaja one razdvojene u nacionalne torove je apsolutno isti stav prema ljudima koji su se odlučili da ne vjeruju, makar ne u ono što zagovaraju vjerske zajednice.
Kako to izgleda u BiH, i to ne samo prema ateistima, možda najbolje objašnjava još jedan mladi novinar, Adnan Čomor:
„Generalno u BiH postoje predrasude prema svim ljudima koji nisu isti kao ja ili kao moje nešto što ja zastupam. Sve što nije isto kao moje drugačije i pogrešno je. To je jedan generalni kompleks koji posjedujemo.“