Projekt Ars Aevi, koji raspolaže nevjerovatnom kolekcijom u kojoj je više od 150 najpoznatijih svjetskih imena likovne umjetnosti, kandiddovan je za Nobelovu nagradu za mir. Tim povodom gost Jutarnjeg programa Radija Slobodna Evropa je direktor projekta, Enver Hadžiomerspahić.
RSE: Naša javnost, doduše pozitivno, ali ipak je pomalo zatečena inicijativom da se projektu Ars Aevi dodijeli Nobelova nagrada za mir.
Enver Hadžiomerspahić: Mislim da je to tradicija kod nas. Naša javnost je bila zatečena i 1992. godine, prve godine opsade Sarajeva, kada je formirana ideja da će Sarajevo pozvati najpoznatije umjetnike svijeta da svojim djelima formiraju kolekciju njihovog budućeg Muzeja savremene svjetske umjetnosti. Isto tako je javnost bila zbunjena kada smo rekli da će arhitekta Ars Aevi biti slavni Renzo Piano. Ljudi su govorili, ma kakav Renzo Pijano, on je napravio čuveni Muzej umjetnosti Georges Pompidou u Parizu, napravio najveću zgradu u Londonu, pa napravio zgradu New York Timesa u New Yorku, pa kako će on nama praviti arhitektonske projekte?
I poslije, kada smo govorili o lokaciji i o tome da ćemo dobiti ovaj divni prostor u Skenderiji, uvijek je bilo ličnosti koji su bili zbunjeni u početku, a na kraju su ušli u ovaj zagrljaj i radovali se konačnim rezultatima, koji su fascinantni.
Kako je do ove inicijative došlo? Krajem juna u fondaciji Buri u Italiji je bio održan Susret prijatelja, gdje je profesor Bruno Kora, jedan od osnivača kolekcije Ars Aevi, pozvao deset umjetničkih direktora i šezdeset umjetnika. Tom prilikom, nekako potpuno spontano, je došlo do usmjerenja. Svi smo se opredijelili da primjer Ars Aevi analiziramo kao projekt savremene umjetnosti u kontekstu socijalnog razvoja. U međusobnoj komunikaciji se nekoliko puta čulo da jako mudri ljudi planete kažu da projekt Ars Aevi zaslužuje Nobelovu nagradu. Nisu govorili da kandidiramo, ali stvorila se takva atmosfera da od tada, ova protekla dva mjeseca, nisam mogao spavati u dilemama je li to za nas previše ili nije. Imamo 150 najpoznatijih umjetnika svijeta, imamo deset muzeja Evrope, koji su formirali kolekciju, a umjetnici su osnivači, tu je slavni arhitekta Renzo Piano, pa su onda tu gradovi Milano, Venecija, Prado, Ljubljana, Beč, Istambul, Podgorica, onda države, pa se može doći i do Savjeta Evrope i tako dalje. Mi već imamo najmanje 200 potencijalnih potpisnika za kandidaturu.
Tada se otvorilo prvo pitanje, da li da krenemo u inicijativu prema Nobelovoj nagradi sa potpisima ličnosti iz Italije ili možda da to uradimo prvo u BiH. U tom kontekstu mi se činilo da je najprirodnije da prvo uputimo Predsjedništvu BiH, dakle čelnim ličnostima naše države, prijedlog za pokroviteljstvo nad inicijativom. Kopiju tog dokumenta smo proslijedili svim ličnostima, svih ostalih nivoa vlasti i uvaženih autoriteta u prostoru politike i kulture. Sada ćemo polako istraživati odnos i registrirati ko je spreman da uđe u taj novi zagrljaj utopije, optimističnih vizija Ars Aevi, da idemo zajedno, a ko će reći da ga to ne interesuje.
RSE: Planirane su dvije godine, koliko bi trebao da traje međunarodni promotivni program. Šta on podrazumijeva?
Enver Hadžiomerspahić: Podrazumijeva postupnu komunikaciju sa ličnostima koje bi stale iza projekta. Nije nam stalo da se kandidiramo za Nobelovu nagradu odmah i da je dobijemo ili ne dobijemo. U 2016. treba da se naprave izvedbeni projekti Muzeja Ars Aevi. U 2017. Muzej treba da se izgradi. U 2018. treba da se organizira svjetska inauguracija i da se program inauguriranja Muzeja Ars Aevi poveže sa stotom godinom od potpisivanja mira nakon završetka I svjetskog rata. U tom trenutku bi trebala da se tom projektu priključi i Nobelova nagrada.
RSE: Kako god bilo, ova inicijativa praktično reanimira projekt Ars Aevi jer čini mi se da je entuzijazam, kod većine ljudi, osim kod vas u direkciji ili kod tebe osobno, počeo polako čiliti, barem kada je izgradnja muzeja u pitanju?
Enver Hadžiomerspahić: Imaš potpuno pravo. Sada pripremam monografiju Ars Aevi i nju ću da radim naredne dvije godine. Dakle, knjiga o historiji razvoja projekta Ars Aevi bi trebala da bude objavljena na dan inauguracije Muzeja i na dan dodjele Nobelove nagrade, ako bude sreće. U toj monografiji će biti istina sa imenima i prezimenima, šta se dogodilo.
Enver Hadžiomerspahić, Ars Aevi
Bio je entuzijazam u prvoj godini opsade Sarajeva, pa dalje entuzijazam u procesu formiranja kolekcije, pa kada je kolekcija prvi put došla u Sarajevo 1999. godine, pa smo prešli u Historijski muzej, pa su Denis Zvizdić i Ivica Šarić donijeli odluku da se 2.000 kvadratnih metara olimpijskog kompleksa centra Skenderija restaurira i rekonstruiše za sjedište kolekcije. Onda je Vlada Italije dala novac, pa je UNESCO to rekonstruisao. Sve je išlo fantastično do 2010. godine kada je odjednom nekom misterijom nastala distanca između Grada Sarajeva i Kantona Sarajevo. Do mene dolaze razne informacije zašto i kako i od tada je blok.
Sada mislim da dolazi do buđenja svijesti. Kažem, otprilike, to je bio jedan četverogodišnji program sazrijevanja mudrosti i mislim da će sada u glavama svih ljudi ova inicijativa kandidature za Nobelovu nagradu da donese promjenu odnosa, ili neće. U tom slučaju ćemo definitivno znati gdje smo i koja nam je pozicija. Znam da postoje organizovane snage koje jako dobro, virtuozno, blokiraju projekt Ars Aevi jer ne žele da Sarajevo postane internacionalna kulturna prestonica.
RSE: Vi ste u Ars Aeviju u posljednje vrijeme napravili velike korake u vezi sa pristupom ovom iznimnom duhovnom blagu. Da li kanite to proširiti, da li kanite ove najveće svjetske umjetnike još više približiti, i domaćoj i međunarodnoj javnosti, na način kako ste to radili u Veneciji, Milanu?
Enver Hadžiomerspahić: Mene nekad stvarno bude strah i sramota da izlažem te naše dugoročne vizije jer uistinu mislim da će ljudi reći da lupam gluposti, ali nisu to gluposti, nego je to apsolutna realnost. Jedan dio galerije je u Novom Sarajevu, jedan u općini Centar, hajde da povežemo galerijske prostore. Tačno znam koje prostore. To se vrlo lako može napraviti, da proširena galerija Muzeja Ars Aevi uđe u zagrljaj svih općina grada Sarajeva. Taj prijedlog želimo da uputimo i Mostaru i Banja Luci, dakle da i Mostar i Banja Luka konstituišu, rekonstruišu, izgrade, kako god, imamo vremena, nekoliko godina z to, da Muzej Ars Aevi postane nešto što nije samo jedan objekt jednog slavnog arhitekte, nego je struktura koja ulazi u strukturu grada. Grad Sarajevo jeste grad historije, ali da to bude i grad budućnosti.
RSE: Znam dosta likovnih stvaralaca, ljudi koji se bave kulturom, ljudi koji su ne baš otvoreno, ali prikriveno protiv projekta Ars Aevi. Međutim ovaj projekt ima nekoliko zaista značajnih autora koji su organski vezani sa njim. Do koje su mjere oni angažirani u ovom procesu?
Enver Hadžiomerspahić: Iza umjetnika svijeta, a to uključuje i umjetnika iz BiH, u kolekciji Ars Aevi rade, radili su i radit će, uvaženi i ugledni umjetnički direktori evropskih muzeja, centara i fondacija. Svaki od njih je u proteklom periodu formirao jednu kolekciju za Ars Aevi. Kolekcije se zovu po nazivu grada u kojem je kolekcija formirana. Da bi mi omogućili sudjelovanje i umjetnika iz BiH u ovom projektu, direkcija Ars Aevi je postigla dogovor sa uvaženim kritičarima umjetnosti BiH da oni izvrše odabir umjetnika iz BiH koji će postati sudionici i osnivači kolekcije Ars Aevi sa svojim reprezentativnim djelima. Nigdje ne smijemo da pretjeramo u egocentričnom isticanju samih sebe jer onda ćemo urušiti taj internacionalni koncept projekta.
Meni je jasno, umjetnik koji nije u kolekciji Ars Aevi ne voli Ars Aevi i šta ja tu mogu. Ali mi ne možemo da srušimo sistem. Postoji mnogo umjetnika svijeta koji su ponudili da daju svoje radove nama direktno, ali mi ne možemo primiti direktno niti jedan rad, bilo koga, jer onda rušimo koncept. Sljedeću kolekciju će formirati Zagreb. Zagreb hoće da predstavi sva djela kolekcije na jednoj reprezentativnoj izložbi naredne godine u Zagrebu. Onda će kolekciju formirati Beograd. Umjetnički direktori tih kolekcija će odgovarati za izbor umjetnika svijeta. Taj proces može da traje beskrajno, dok ga mi, nekom svojom glupošću, ne deformišemo i ne uništimo.
RSE: Nadam se kako ćemo uskoro razgovarati barem o temeljima budućeg Muzeja i da će više nego dvodecenijska i pomalo donkihotovska borba ući u zasluženo finale.
Enver Hadžiomerspahić: Budo, optimisti smo i ti i ja. Neka utopija postane stvarnost.