U sklopu programa Next Generation 13. Sarajevo Jazz Festa, čija je misija afirmacija mladih potencijala muzičkog stvaralaštva, ljubitelji muzike mogli su se upoznati sa Arkul-om. Ovaj mostarski duo čine Atilla Aksoj koji svira gitaru, mandolinu i perkusije, i Vladimir Mićković koji muziku upotpunjuje svojim jedinstvenim glasom. Ličnim entuzijazmom i željom da ponovo vrate sjaj, pomalo zaboravljenoj tradicionalnoj muzici jevreja u BiH, potakla ih je da snime album sa sefardskim pjesmama na jevrejsko-španskom, tzv. ladino jeziku.
Atilla Aksoj: Krenuli smo dosta spontano, kao i ovo naše učešće na ovogodišnjem Jazz Festu. To je istovremeno bilo i iznenađenje, ali i ozbiljna stvar. Vladimir je jedne prilike došao kod mene u studio sa svojim prijateljem. Zadržali su se malo u studiju, a mikrofon je nenamjerno bio uključen. Tada je Vladimir počeo pjevušiti. Bio sam oduševljen njegovim glasom i melodijom pjesme koju je pjevao. Onda mi je objasnio da je u pitanju ljubavna pjesma, što me je još više ponukalo da se uključim u to njegovo pjevanje. Inače, on se bavi istraživanjem starih sefardskih pjesama, što je naporan posao, jer malo ljudi to danas radi, ili ima malo onih koji razumiju ono što rade. Trebale su nam pune dvije godine da pjesme prevedemo na naš jezik. Uradili smo i verziju na engleskom jeziku kako bi bolje shvatili o čemu pjesme govore. Naravno, meni je, kao instrumentalisti, sve bilo novo, pogovoto u dionicama kada sam se morao priključiti Vladimiru u zajedničkom pjevanju. Pjesme su živjele i oživljavale one sredine iz kojih dolaze. Ima onih koje dolaze iz Sarajeva, Soluna, Istanbula. Svaka od tih pjesama nosi dio podneblja iz kojeg dolazi. Neke su doživjele evoluciju onog momenta kada izađemo na binu i počnemo ih izvoditi na naš način.
Vladimir Mićković: Kad smo tek počeli raditi, imali smo ideju da povežemo tri grada: Sarajevo, Mostar i Vela Luku na Korčuli i da pronađemo zajedničku tačku između starih sefardskih pjesama, sevdalinki i klapskih pjesama. One koje smo odabrali su, uglavnom, ljubavne tematike. Cilj nam je bio snimiti nekoliko različitih pjesama i staviti na album. Kasnije smo shvatili da bi bilo najbolje ne miješati stilove, stoga smo snimili samo album sa sefardskim pjesmama.
Vladimir Mićković: Došli smo u posjed nekih starih kaseta, i to je bila baza, od toga smo krenuli. Kasnije smo se „bacili“ na internet da dodatno istražimo. Otkrili smo, zapravo, da je sva sefardska kultura, koja je postojala na ovim prostorima, danas nekako zaboravljena. Ta kultura je bila prepoznatljiva po svojoj književnosti i muzičkom stvaralaštvu. Ona je i danas prisutna, i samo treba zagrebat' po površini i vidjeti šta se nalazi ispod.
Atilla Aksoj: Da naravno. I kada bi se još malo začeprkalo po svemu tome, osjeti se tu i uticaj sevdaha. Veoma sam impresioniran načinom stvaranja i nastajanja te muzike. Volio bih da to postane jedan smjer koji će ljudi spominjati na isti način kao što spominju fado.
Atilla Aksoj: Kad smo počeli raditi, nismo razmišljali o pokušaju, kao i da li ćemo uraditi CD. Snimali smo pjesme isto kao što i sada nastavljamo snimati. Imamo već nekoliko „urađenih“ klapskih pjesama, a u pripremi su i neke sevdalinke. Dakle, nije bilo nekih dodatnih priprema. Snimili smo materijal, na svu sreću pronašli i izdavača, koji je odmah to prihvatio onakvo kakvo jeste. Sve se desilo veoma brzo. U januaru smo izdali CD, a sada sviramo na Jazz Festu. Ukoliko se desi da interesovanje bude veće i da ljudi shvate vrijednost u onoj mjeri u kojoj i mi shvatamo, onda je to super i nastavljamo sa radom.
Atilla Aksoj: Naravno. Imamo skoro pripremljen novi album. Pitanje je kako ćemo ga uraditi, jer se rad na prvom albumu zasnivao samo na nas dvojici. Voljeli bi da proširimo naš mali orkestar, da nas bude malo više. Želja nam je da ti budući muzičari dožive muziku na isti način kao Vladimir i ja.
Vladimir Mićković: Meni ne predstavlja problem. Osjetio sam to u srcu i pustio da teče.
RSE: Kako je došlo do saradnje između vas dvojice?
Atilla Aksoj: Krenuli smo dosta spontano, kao i ovo naše učešće na ovogodišnjem Jazz Festu. To je istovremeno bilo i iznenađenje, ali i ozbiljna stvar. Vladimir je jedne prilike došao kod mene u studio sa svojim prijateljem. Zadržali su se malo u studiju, a mikrofon je nenamjerno bio uključen. Tada je Vladimir počeo pjevušiti. Bio sam oduševljen njegovim glasom i melodijom pjesme koju je pjevao. Onda mi je objasnio da je u pitanju ljubavna pjesma, što me je još više ponukalo da se uključim u to njegovo pjevanje. Inače, on se bavi istraživanjem starih sefardskih pjesama, što je naporan posao, jer malo ljudi to danas radi, ili ima malo onih koji razumiju ono što rade. Trebale su nam pune dvije godine da pjesme prevedemo na naš jezik. Uradili smo i verziju na engleskom jeziku kako bi bolje shvatili o čemu pjesme govore. Naravno, meni je, kao instrumentalisti, sve bilo novo, pogovoto u dionicama kada sam se morao priključiti Vladimiru u zajedničkom pjevanju. Pjesme su živjele i oživljavale one sredine iz kojih dolaze. Ima onih koje dolaze iz Sarajeva, Soluna, Istanbula. Svaka od tih pjesama nosi dio podneblja iz kojeg dolazi. Neke su doživjele evoluciju onog momenta kada izađemo na binu i počnemo ih izvoditi na naš način.
RSE: Otkud ideja da se snimi album koji će u cjelosti biti izveden na ladino jeziku?
Vladimir Mićković: Kad smo tek počeli raditi, imali smo ideju da povežemo tri grada: Sarajevo, Mostar i Vela Luku na Korčuli i da pronađemo zajedničku tačku između starih sefardskih pjesama, sevdalinki i klapskih pjesama. One koje smo odabrali su, uglavnom, ljubavne tematike. Cilj nam je bio snimiti nekoliko različitih pjesama i staviti na album. Kasnije smo shvatili da bi bilo najbolje ne miješati stilove, stoga smo snimili samo album sa sefardskim pjesmama.
RSE: Na koji način ste pravili selekciju pjesama koje ćete obraditi i snimiti na album?
Vladimir Mićković: Došli smo u posjed nekih starih kaseta, i to je bila baza, od toga smo krenuli. Kasnije smo se „bacili“ na internet da dodatno istražimo. Otkrili smo, zapravo, da je sva sefardska kultura, koja je postojala na ovim prostorima, danas nekako zaboravljena. Ta kultura je bila prepoznatljiva po svojoj književnosti i muzičkom stvaralaštvu. Ona je i danas prisutna, i samo treba zagrebat' po površini i vidjeti šta se nalazi ispod.
RSE: Slušajući instrumentalnu dionicu sefardske muzike, može se uočiti uticaj fada u sefardskoj muzičkoj tradiciji.
Atilla Aksoj: Da naravno. I kada bi se još malo začeprkalo po svemu tome, osjeti se tu i uticaj sevdaha. Veoma sam impresioniran načinom stvaranja i nastajanja te muzike. Volio bih da to postane jedan smjer koji će ljudi spominjati na isti način kao što spominju fado.
RSE: Damir Imamović je počeo sa prikupljanjem i istraživanjem sevdalinki. Razvio je stil, autentičan samo njemu. Možemo reći da je približio sevdalinku mlađoj publici. Da li je vaš rad također pokušaj upoznavanja mlađih, odnosno svih generacija sa sefardskom muzikom?
Atilla Aksoj: Kad smo počeli raditi, nismo razmišljali o pokušaju, kao i da li ćemo uraditi CD. Snimali smo pjesme isto kao što i sada nastavljamo snimati. Imamo već nekoliko „urađenih“ klapskih pjesama, a u pripremi su i neke sevdalinke. Dakle, nije bilo nekih dodatnih priprema. Snimili smo materijal, na svu sreću pronašli i izdavača, koji je odmah to prihvatio onakvo kakvo jeste. Sve se desilo veoma brzo. U januaru smo izdali CD, a sada sviramo na Jazz Festu. Ukoliko se desi da interesovanje bude veće i da ljudi shvate vrijednost u onoj mjeri u kojoj i mi shvatamo, onda je to super i nastavljamo sa radom.
RSE: To su ujedno i neki planovi za budućnost?
Atilla Aksoj: Naravno. Imamo skoro pripremljen novi album. Pitanje je kako ćemo ga uraditi, jer se rad na prvom albumu zasnivao samo na nas dvojici. Voljeli bi da proširimo naš mali orkestar, da nas bude malo više. Želja nam je da ti budući muzičari dožive muziku na isti način kao Vladimir i ja.
RSE: Vladimire, da li je teško pjevati pjesme na ladino jeziku?
Vladimir Mićković: Meni ne predstavlja problem. Osjetio sam to u srcu i pustio da teče.