Prevela Biljana Jovićević
Christian science monitor objavio je tekst Abolhasana Banisadra, prvog predsjednika Islamske republike Iran nakon revolucije1979 -te i tokom američke talačke krize, događaja na kojem je baziran film Argo.
"Nije mi bila namjera da pišem o “Argu”. U početku sam ga doživljavao kao još jedan holivudski film čiji je cilj da drži pažnju publike kroz kobinaciju činjenica i fanstazije, s namjerom da pohara bioskopske blagajne.I to je zaista dobro urađen film. Ipak, kada je prva dama predstavila režisera filma Bena Afflecka, kao autora koji je osvojio Oscara za najbolji film ove godine, sve je izgledalo kao da je poslata i politička poruka da je film odobrio predsjednik Obama lično. Tada sam osjetio potrebu da moram o filmu imati jasno mišljenje, posebno o tome kako ga doživljavam.
Negdje na samom početku film korektno citira moju izjavu da sam vjerovao da će Amerikanci koji su bili zatočeni u ambasadi biti oslobođeni veoma brzo.Ta informacija je bila baizarana na osnovu razgovora koji sam imao sa ajatolahom Homeinijem, u kojem je on rekao da će taoci biti pušteni u roku od tri do četri dana. U filmu je pak ova izjava predstavljena u atmosferi koja gledaocima daje utisak da je iranska vlada podržavala okupaciju Ambasade i da sam je bio usamljeni glas koji se tome protivio. To ne može biti dalje od istine.
Za početak, odmah po okupaciji Američke ambasade, tadašnji ministar vanjskih poslova Ebrahim Yazdi rekao je u Revolucionaranom vijeću (tranzicioni savjet koji je predstavljao prethodnicu formiranja postrevolucionarnog parlamenta) da je pomislio da je okupacija Ambasade bila namještaljka Izraela i CIA-e.
Premijer Mehdi Bazargan sa cijelom svojom administracijom protivio se okupaciji. I zaista, u prvim danima niko nije govorio o taocima. Okupacija se na samom početku doživljavala kao kratkotrajni protest protiv toga što su SAD primile šaha Rezu Pahlavija, budući da su uspomene na zavjeru iz 1953. protiv Mohamada Mosadeha još uvjek bilo veoma svježe u sjećanju javnog mnjenja.
Ali kako je događaj počeo da igra sve važniju ulogu u domaćoj iranskoj i američkoj vanjskoj politici, protest je pretvoren u talačku krizu koja je trajala 444 dana sa katastrofalnim posljedicama po Iran, SAD i međunarodnu politiku.
Odmah nakon okupacije Aambasade Bergazan je podnio ostavku i ja sam nakratko ostao odgovoran za Ministarstvo vanjskih poslova. Tokom tog perioda ja sam pozvao ambasadore zemalja Evrope i Sjeverne Amerike i rekao im da je okupacija Ambasade zapravo napad na iransku vladu. Mi smo bili ti koji smo pretvoreni u taoce. I pozvao sam im da nam pomognu da je okončamo.
Odmah nakon toga Iran je održao predsjedničke izbore. Ja sam se javno protivio talačkoj krizi tokom izborne kampanje, govoreći sudentima da je okupacija amabasade u srcu Teherana znak kukavičluka a ne hrabrosti, da je tokom revolucije iranski narod bio primoran da na vrata izbaci miješanje SAD, ali da ih je ovaj akt zaparavo ponovo ubacio unutra i to kroz prozor.
U međuvremnu su klerici koji su se borili da dobiju kontrolu nad državom počeli da podržavaju okupaciju. Jedan od lidera Islamske republikanske partije Hasan Ayat kritikovao me zbog definisnaja talačke krize kao nelegalnog, nehumanog i nelegitimnog akta.
Uprkos tome, ja sam dobio izbore sa preko 76 odsto podrške birača. Ostali su kandidati takoše javno bili protiv uzimanja talaca i, kada se to sabere, 96 procenta birača na izborima podržali su kandidate koji su se protivili talačkoj krizi.
Moramo se zapitati zašto je film baziran na lažnoj dihtomiji i zašto je politici potrebno da Irance predstavi u tako lošem svjetlu.
Ja sam svrgnut u junu 1981. u puču izvedenom protiv mene. Nakon što sam došao u Francusku, rekao sam reporteru BBC-a da sam ostavio Iran izložen simbiotskoj vezi između “Homeinizma i Reganizma”. Ajatolah Homeini i Ronald Regan organizovali su tajne pregovore, kasnije poznate kao “Oktobarsko iznenađenje” što je onemogućilo pokušaje tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyija Cartera i mene da oslobodimo taoce prije predsjedničkih izbora u Americi 1980. Činjenica da nijesu oslobođeni prije predsjedničkih izbora išla je veoma u korist Reganu.
Dvojicu mojih savjetnika, Husseina Navab Savafija i Sadr al Hefazija, ubio je Homeinijev režim zato što su saznali za tajne veze između Homeinija, njegovog sina Ahmada, Islamske republikanske partije i Reganove administracije.
Osim ovoga, veoma sam zabrinut zbog načina na koji film legitimiše tajne operacije CIA-e. Odbijanje CIA agenta (Tony Mendez, kojeg u filmu igra Ben Affleck) da odustane od plana za spašavanje Amerikanca koji su se skrivali u Kanadskoj ambasadi zbog informacije da je vojna operacija bila u toku podsjeća na prvi pokušaj puča protiv Mosadehove demokratske vlade 1953.
Kada to nije uspjelo, CIA je tražila od svog vrhunskog špijuna, Kermita Roosevelta, da se vrati u SAD. On je odbio i, uz pomoć monarhista i nekih klerikalnih sveštenika, organiziovao je drugi ovaj put uspješan pokušaj tri dana kasnije. Ovaj puč okončao je demokratiju u Iranu i zamijenio je onim što je postalo 25-godišnja diktatura šaha.
Ova rezonanca čini da se neki pitaju da li je film u konačnici mogao, kao što su neki kritičari sugerisali", nagnuti ravnotežu američkog javnog mnijenja prema ratu" ako nuklearni pregovori koji su u toku propadnu.
Film je privukao pažnju javnosti još jednom na ovu strašnu epizodu i u iranskoj i u američkoj istoriji. Međutim, falsifikovanjem, pogrešnim predstavljanjem činjenica, i stavljanjem ključnih činjenica van konteksta, šalje pro-CIA poruku koja košta i iranski narod i iransku istoriju.
To ne pomaže ljudima da shvate više o simbolima revolucije 1979. Da shvate da je uzimanjem talaca omogućena snaga diktature koju vidimo i danas i koja je tada uspjela da nadvlada demokratsku borbu protiv okupacije američke amabasade i svih oblika nasilja u iranskom društvu. "Argo" nas u konačnici može koštati čak i više vremena za obezbjeđivanje demokratske budućnosti za Iran.
****
Bivši predsjednik Irana Abolhasan Bani Sadr, tekst je napisao ekskluzivno za Global Viewpoint.
Christian science monitor objavio je tekst Abolhasana Banisadra, prvog predsjednika Islamske republike Iran nakon revolucije1979 -te i tokom američke talačke krize, događaja na kojem je baziran film Argo.
"Nije mi bila namjera da pišem o “Argu”. U početku sam ga doživljavao kao još jedan holivudski film čiji je cilj da drži pažnju publike kroz kobinaciju činjenica i fanstazije, s namjerom da pohara bioskopske blagajne.I to je zaista dobro urađen film. Ipak, kada je prva dama predstavila režisera filma Bena Afflecka, kao autora koji je osvojio Oscara za najbolji film ove godine, sve je izgledalo kao da je poslata i politička poruka da je film odobrio predsjednik Obama lično. Tada sam osjetio potrebu da moram o filmu imati jasno mišljenje, posebno o tome kako ga doživljavam.
Negdje na samom početku film korektno citira moju izjavu da sam vjerovao da će Amerikanci koji su bili zatočeni u ambasadi biti oslobođeni veoma brzo.Ta informacija je bila baizarana na osnovu razgovora koji sam imao sa ajatolahom Homeinijem, u kojem je on rekao da će taoci biti pušteni u roku od tri do četri dana. U filmu je pak ova izjava predstavljena u atmosferi koja gledaocima daje utisak da je iranska vlada podržavala okupaciju Ambasade i da sam je bio usamljeni glas koji se tome protivio. To ne može biti dalje od istine.
Za početak, odmah po okupaciji Američke ambasade, tadašnji ministar vanjskih poslova Ebrahim Yazdi rekao je u Revolucionaranom vijeću (tranzicioni savjet koji je predstavljao prethodnicu formiranja postrevolucionarnog parlamenta) da je pomislio da je okupacija Ambasade bila namještaljka Izraela i CIA-e.
Premijer Mehdi Bazargan sa cijelom svojom administracijom protivio se okupaciji. I zaista, u prvim danima niko nije govorio o taocima. Okupacija se na samom početku doživljavala kao kratkotrajni protest protiv toga što su SAD primile šaha Rezu Pahlavija, budući da su uspomene na zavjeru iz 1953. protiv Mohamada Mosadeha još uvjek bilo veoma svježe u sjećanju javnog mnjenja.
Ali kako je događaj počeo da igra sve važniju ulogu u domaćoj iranskoj i američkoj vanjskoj politici, protest je pretvoren u talačku krizu koja je trajala 444 dana sa katastrofalnim posljedicama po Iran, SAD i međunarodnu politiku.
Odmah nakon okupacije Aambasade Bergazan je podnio ostavku i ja sam nakratko ostao odgovoran za Ministarstvo vanjskih poslova. Tokom tog perioda ja sam pozvao ambasadore zemalja Evrope i Sjeverne Amerike i rekao im da je okupacija Ambasade zapravo napad na iransku vladu. Mi smo bili ti koji smo pretvoreni u taoce. I pozvao sam im da nam pomognu da je okončamo.
Odmah nakon toga Iran je održao predsjedničke izbore. Ja sam se javno protivio talačkoj krizi tokom izborne kampanje, govoreći sudentima da je okupacija amabasade u srcu Teherana znak kukavičluka a ne hrabrosti, da je tokom revolucije iranski narod bio primoran da na vrata izbaci miješanje SAD, ali da ih je ovaj akt zaparavo ponovo ubacio unutra i to kroz prozor.
U međuvremnu su klerici koji su se borili da dobiju kontrolu nad državom počeli da podržavaju okupaciju. Jedan od lidera Islamske republikanske partije Hasan Ayat kritikovao me zbog definisnaja talačke krize kao nelegalnog, nehumanog i nelegitimnog akta.
Uprkos tome, ja sam dobio izbore sa preko 76 odsto podrške birača. Ostali su kandidati takoše javno bili protiv uzimanja talaca i, kada se to sabere, 96 procenta birača na izborima podržali su kandidate koji su se protivili talačkoj krizi.
Ben Affleck u filmu Argo
Stoga, film je dao pogrešnu sliku pozicije iranske vlade po pitanju talačke krize. Takođe su potpuno pogrešno dali sliku Iranaca, predsatvljajući ih kao iracionalne ljude vođene agresivnim emocijama, koji su opozit zapadnim” Amerikancima, koji su, kako je jednom Edward Said napisao, konstrisani kao “racionalni , miroljubivi , liberlani logičari …..itd”Moramo se zapitati zašto je film baziran na lažnoj dihtomiji i zašto je politici potrebno da Irance predstavi u tako lošem svjetlu.
Ja sam svrgnut u junu 1981. u puču izvedenom protiv mene. Nakon što sam došao u Francusku, rekao sam reporteru BBC-a da sam ostavio Iran izložen simbiotskoj vezi između “Homeinizma i Reganizma”. Ajatolah Homeini i Ronald Regan organizovali su tajne pregovore, kasnije poznate kao “Oktobarsko iznenađenje” što je onemogućilo pokušaje tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyija Cartera i mene da oslobodimo taoce prije predsjedničkih izbora u Americi 1980. Činjenica da nijesu oslobođeni prije predsjedničkih izbora išla je veoma u korist Reganu.
Dvojicu mojih savjetnika, Husseina Navab Savafija i Sadr al Hefazija, ubio je Homeinijev režim zato što su saznali za tajne veze između Homeinija, njegovog sina Ahmada, Islamske republikanske partije i Reganove administracije.
Osim ovoga, veoma sam zabrinut zbog načina na koji film legitimiše tajne operacije CIA-e. Odbijanje CIA agenta (Tony Mendez, kojeg u filmu igra Ben Affleck) da odustane od plana za spašavanje Amerikanca koji su se skrivali u Kanadskoj ambasadi zbog informacije da je vojna operacija bila u toku podsjeća na prvi pokušaj puča protiv Mosadehove demokratske vlade 1953.
Kada to nije uspjelo, CIA je tražila od svog vrhunskog špijuna, Kermita Roosevelta, da se vrati u SAD. On je odbio i, uz pomoć monarhista i nekih klerikalnih sveštenika, organiziovao je drugi ovaj put uspješan pokušaj tri dana kasnije. Ovaj puč okončao je demokratiju u Iranu i zamijenio je onim što je postalo 25-godišnja diktatura šaha.
Ova rezonanca čini da se neki pitaju da li je film u konačnici mogao, kao što su neki kritičari sugerisali", nagnuti ravnotežu američkog javnog mnijenja prema ratu" ako nuklearni pregovori koji su u toku propadnu.
Film je privukao pažnju javnosti još jednom na ovu strašnu epizodu i u iranskoj i u američkoj istoriji. Međutim, falsifikovanjem, pogrešnim predstavljanjem činjenica, i stavljanjem ključnih činjenica van konteksta, šalje pro-CIA poruku koja košta i iranski narod i iransku istoriju.
To ne pomaže ljudima da shvate više o simbolima revolucije 1979. Da shvate da je uzimanjem talaca omogućena snaga diktature koju vidimo i danas i koja je tada uspjela da nadvlada demokratsku borbu protiv okupacije američke amabasade i svih oblika nasilja u iranskom društvu. "Argo" nas u konačnici može koštati čak i više vremena za obezbjeđivanje demokratske budućnosti za Iran.
****
Bivši predsjednik Irana Abolhasan Bani Sadr, tekst je napisao ekskluzivno za Global Viewpoint.