Piše: Anne Applebaum (priredila Sabina Čabaravdić)
"Jesu li ovi predsjednički izbori zaista najvažnija stvar u životu?", pitao je jedan Britanac prije nekoliko dana političkog analitičara Larry Sabata na jednoj raspravi u Londonu. Ne trepnuvši, Sabato je odgovorio: „Ovi su predsjednički izbori definitivno najvažniji od 2008.godine!“
Uslijedio je smijeh, ali publika nije bila zadovoljna. Za Britance, baš kao i za većinu Evropljana, pa i najveći dio ostalih stranaca (neamerikanaca) nije lako shvatiti sve aspekte ovih izbora. Osobito pitanje: Je li ova utrka zaista tako važna? Hoće li oni označiti važne promjene u američkoj vanjskoj politici i stavovima prema svijetu - ili njihov rezultat neće donijeti nikakvu razliku?
Izvor konfuzije je jasan. Krhotine oštre retorike iz neugodne predizborne kampanje odletjele su i preko Atlantika. Mnogi Evropljani su svjesni da neki Amerikanci misle kako je Barack Obama marksista i socijalista koji će uništiti SAD, dok drugi misle da je Mitt Romney surovi kapitalist koji će opljačkati siromašne da nahrani bogate.
Posebno se Britanci vole iščuđavati nad hrpom novca kojeg republikanaci i demokrati troše da bi druge uvjerili kako je ishod izbora “big deal”.
U isto vrijeme, ova izborna kampanja u inostranstvu je praćena s manje ozbiljnosti nego ikada. Strance je, na primjer, jako intrigirao Bill Clinton i njegova “izvanpredsjednička uživanja”. Svaka riječ koju je svojevremeno u svojoj kampanji izgovarao George W. Bush ponovljena je s fascinirajućim užasom. Biografija Baracka Obame je 2008.godine razmatrana do najsitnijeg detalja, uz neizbježno pitanje: "Hoće li Amerikanci glasati za crnca" (Rekla sam im da hoće, nisu mi vjerovali) .
Ovaj put, stvari stoje drugačije. Sve do nedavno, Romney je funkcionirao u britanskim medijima uglavnom kao tema viceva, zahvaljujući nakaradno odrađenoj posjeti Londonu uoči Olimpijskih igara. Tek u novije vrijeme ima ljudi koji se suočavaju s činjenicom da bi on mogao postati predsjednik. Iako mogućnost da Obama može izgubiti, ne uzrokuje previše slomljenih srca.
Obama ostaje omiljeni kandidat u većini svijeta, 60-70 posto Evropljana voli predsjednika više no Romney. Ali ja osobno ne mogu naći nikoga u Londonu koji nije spavao kada je Obama u prvoj TV debati bio poražen od republikanskog kandidata.
Postoji više razloga za to ravnodušnosti, počevši od činjenice da ljudi više ne vjeruju, kako su mnogi jednom vjerovali, da američki predsjednik može riješiti sve njihove probleme. Ni Obama ni Romney neće biti u poziciji da puno učine u euro krizi. Niti da američki predsjednik može stvoriti učinkovite vlade u Egiptu ili Libiji. Niti može doprinijeti da Rusija bude manje korumpirana, a Kina manje nepotistička država.
Mit o Americi kao svevidećoj i sveznajućoj velesili ustrajava samo još na nekoliko mjesta. Ironično, najčešće se takvo što čuje u arapskom svijetu. U većini drugih dijelova svijeta, taj je mit odavno nestao. Oni izvana takođe su počeli shvatati nešto što većina Amerikanaca još nije: američki predsjednik ima ograničenu sposobnost da oblikuje događaje i u vlastitoj zemlji.
Amerikanci, međutim, u kampanjama uvijek slušaju isto: jedan si uzima pohvale za sve dobro u svijetu, drugi naglašava kako je kriv za sve loše. Kao rezultat ovakvih debata, svaki je američki predsjednik danas osobno odgovoran za sve, od izlijevanja nafte do sigurnosti ambasada. Iako su željeli misliti drugačije, mnogi Amerikanci su došli u situaciju da od svoje vlade očekuju mnogo više nego što dobijaju.
Pa ipak - ankete kazuju kako su Sjedinjene Države podijeljene po pola. Tko god pobijedi 6. novembra vjerojatno ga očekuje podijeljeni kongres, što znači da neće imati odriješene ruke s budžetom, zdravstvenom zaštitom ili drugim većim programima.
Taj će se čovjek naći u nezavidnoj situaciji da riješi političke krize u Afganistanu, Siriji i Iranu. Valja mu se nositi s narogušenim čelnicima Kine i Rusije. A neće biti nikakav neupitan autoritet u uspostavljanju mira na Bliskom istoku niti će bez pogovora imati kontrolu nad Savjetom sigurnosti UN.
Iznad svega, izbor, odnosno reizbor, bilo kojeg kandidata nema sam po sebi utjecaja. Inauguracija Baracka Obame neće automatski donijeti veću popularnost SAD u svijetu, a izbor Mitt Romney-a neće automatski učiniti Ameriku više poštovanom, snažnijom ili omrznutijom. Dakle, to su samo izbori. I to su najvažniji predsjednički izbori od 2008.
"Jesu li ovi predsjednički izbori zaista najvažnija stvar u životu?", pitao je jedan Britanac prije nekoliko dana političkog analitičara Larry Sabata na jednoj raspravi u Londonu. Ne trepnuvši, Sabato je odgovorio: „Ovi su predsjednički izbori definitivno najvažniji od 2008.godine!“
Uslijedio je smijeh, ali publika nije bila zadovoljna. Za Britance, baš kao i za većinu Evropljana, pa i najveći dio ostalih stranaca (neamerikanaca) nije lako shvatiti sve aspekte ovih izbora. Osobito pitanje: Je li ova utrka zaista tako važna? Hoće li oni označiti važne promjene u američkoj vanjskoj politici i stavovima prema svijetu - ili njihov rezultat neće donijeti nikakvu razliku?
Izvor konfuzije je jasan. Krhotine oštre retorike iz neugodne predizborne kampanje odletjele su i preko Atlantika. Mnogi Evropljani su svjesni da neki Amerikanci misle kako je Barack Obama marksista i socijalista koji će uništiti SAD, dok drugi misle da je Mitt Romney surovi kapitalist koji će opljačkati siromašne da nahrani bogate.
Posebno se Britanci vole iščuđavati nad hrpom novca kojeg republikanaci i demokrati troše da bi druge uvjerili kako je ishod izbora “big deal”.
U isto vrijeme, ova izborna kampanja u inostranstvu je praćena s manje ozbiljnosti nego ikada. Strance je, na primjer, jako intrigirao Bill Clinton i njegova “izvanpredsjednička uživanja”. Svaka riječ koju je svojevremeno u svojoj kampanji izgovarao George W. Bush ponovljena je s fascinirajućim užasom. Biografija Baracka Obame je 2008.godine razmatrana do najsitnijeg detalja, uz neizbježno pitanje: "Hoće li Amerikanci glasati za crnca" (Rekla sam im da hoće, nisu mi vjerovali) .
Ovaj put, stvari stoje drugačije. Sve do nedavno, Romney je funkcionirao u britanskim medijima uglavnom kao tema viceva, zahvaljujući nakaradno odrađenoj posjeti Londonu uoči Olimpijskih igara. Tek u novije vrijeme ima ljudi koji se suočavaju s činjenicom da bi on mogao postati predsjednik. Iako mogućnost da Obama može izgubiti, ne uzrokuje previše slomljenih srca.
Obama ostaje omiljeni kandidat u većini svijeta, 60-70 posto Evropljana voli predsjednika više no Romney. Ali ja osobno ne mogu naći nikoga u Londonu koji nije spavao kada je Obama u prvoj TV debati bio poražen od republikanskog kandidata.
Postoji više razloga za to ravnodušnosti, počevši od činjenice da ljudi više ne vjeruju, kako su mnogi jednom vjerovali, da američki predsjednik može riješiti sve njihove probleme. Ni Obama ni Romney neće biti u poziciji da puno učine u euro krizi. Niti da američki predsjednik može stvoriti učinkovite vlade u Egiptu ili Libiji. Niti može doprinijeti da Rusija bude manje korumpirana, a Kina manje nepotistička država.
Mit o Americi kao svevidećoj i sveznajućoj velesili ustrajava samo još na nekoliko mjesta. Ironično, najčešće se takvo što čuje u arapskom svijetu. U većini drugih dijelova svijeta, taj je mit odavno nestao. Oni izvana takođe su počeli shvatati nešto što većina Amerikanaca još nije: američki predsjednik ima ograničenu sposobnost da oblikuje događaje i u vlastitoj zemlji.
Amerikanci, međutim, u kampanjama uvijek slušaju isto: jedan si uzima pohvale za sve dobro u svijetu, drugi naglašava kako je kriv za sve loše. Kao rezultat ovakvih debata, svaki je američki predsjednik danas osobno odgovoran za sve, od izlijevanja nafte do sigurnosti ambasada. Iako su željeli misliti drugačije, mnogi Amerikanci su došli u situaciju da od svoje vlade očekuju mnogo više nego što dobijaju.
Pa ipak - ankete kazuju kako su Sjedinjene Države podijeljene po pola. Tko god pobijedi 6. novembra vjerojatno ga očekuje podijeljeni kongres, što znači da neće imati odriješene ruke s budžetom, zdravstvenom zaštitom ili drugim većim programima.
Taj će se čovjek naći u nezavidnoj situaciji da riješi političke krize u Afganistanu, Siriji i Iranu. Valja mu se nositi s narogušenim čelnicima Kine i Rusije. A neće biti nikakav neupitan autoritet u uspostavljanju mira na Bliskom istoku niti će bez pogovora imati kontrolu nad Savjetom sigurnosti UN.
Iznad svega, izbor, odnosno reizbor, bilo kojeg kandidata nema sam po sebi utjecaja. Inauguracija Baracka Obame neće automatski donijeti veću popularnost SAD u svijetu, a izbor Mitt Romney-a neće automatski učiniti Ameriku više poštovanom, snažnijom ili omrznutijom. Dakle, to su samo izbori. I to su najvažniji predsjednički izbori od 2008.