Prema posljednjem popisu stanovništva, 2011.godine u glavnom gradu Hrvatske živi 4 292 Albanca. Treća su po broju nacionalna manjina u Zagrebu, iza Srba i Bošnjaka.
Nekad isključivo slastičari, zlatari, pekari, danas su zagrebački Albanci prisutni u svim profesijama, od liječnika do sportaša, gradjevinara, umjetnika. Oni s kojima smo razgovarali kažu da se u Zagrebu osjećaju dobro i nimalo izolirano, iako imaju i svoja društva i druženja:
“Jako nam je dobro, ljudi nas vole, djeca mi se školuju, igraju nogomet...“, kaže Frok Bučaj.
Živi u novozagrebačkom naselju Dugave više od 20 godina, vlasnik je najpoznatije pekare u naselju koju je krajem 80-tih otvorio s bratom Lekijem. Četrdesetpetogodišnji Roki, kako ga zovu zagrebački prijatelji i znanci, kaže da obožava Dugave i svoje susjede:
“Najviše se družim s mojim prijateljima Miškecom, Dragecom, a i ostalim susjedima. Idemo u crkvu, djeca ovdje u crkvu Sv.Mateja u Dugavama, a žena, ja i moja mama, koju najviše volim, idemo u Petrovu crkvu u gradu, u Vlaskoj ulici.Tamo imaju mise i na albanskom jeziku.“
Braća Bućaj, porijeklom su iz sela Uz kraj Đakovice, imaju 20-tak zaposlenih, uglavnom domaćih Hrvata, Bošnjaka, ostalo su članovi obitelji. Počeli su u iznajmljenom prostoru, ali u 20 godina marljivog rada uspjeli su sagraditi vlastitu kuću, u kojoj danas stanuju i rade:
“Bilo je jako teško kad smo počeli, sve na ruke, nije bilo mašina, radili smo po 15-20 sati na dan! Sada osam sati, pa u subotu slobodan. Ma puno je drukčije i lakše, sve je drukčije.“
Naravno, kaže Roki, da uvijek ima onih koji ne vole druge nacije, ali osobno se dobro osjeća u svom novozagrebačkom okruženju i kaže da nikad nije doživio neugodnost:
”Ne, ne, nikad nismo doživjeli neugodnost, a naša pekara radi 24 sata, non-stop. Ja obožavam ovdje raditi, dolaze mi djeca iz škole, iz vrtića. Uvijek primam djecu i pokažem im kako mi radimo“.
Marketinški, ili samo zato što su dobri ljudi, ali taj odnos s najmlađim mušterijama pribavio je toj maloj albanskoj pekari u Dugavama status Pekare, s velikim početnim slovom. Ima danas na desetke novih pekara u naselju, koje drže Hrvati ili hrvatske tvrtke, i boljih bureka i boljeg kruha, ali samo je jedna – Pekara, tvrde mladi Zagrepčani koji su odrasli uz Rokijeve i Saljine slance.
Roki ima četvero djece. Najmladji Albert je u osnovnoj školi, odličan je učenik i igra nogomet za 'Hrvatski dragovoljac'; stariji Arben, uspješan je nogometaš u švicarskom Baselu, kćerka Arieta studira na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a najstariji sin, 25-godišnji Džoni, igra nogomet za lokalni klub 'Zelengaj' i nastavlja posao u pekari:
„Iskreno, ja se slabo družim s Albancima, jer, kad negdje dođeš s godinu dana, onda je to drugačije nego ako dođeš s 15 godina i tražiš nekoga tko zna tvoj jezik na čistom zagrebačkom kajkavskom, ali zna i albanski. Kad dođeš s godinu dana, kao ja, onda ti je prvi susjed i najbolji prijatelj. Onaj s kim se naučiš igrati u vrtiću, školi, to su ti i najbolji prijatelji. Ali, uvijek ću biti Albanac i odlazim i na albanske priredbe, kad je, recimo Dan nezavisnosti Kosova i slično.“
Šezdesetrogodišnji Pašk Kačinari, poznati je zlatar, na početku Jurišićeve ulice u središtu Zagreba, odrastao je u Gornjem Vrapču, sjeveroistočnom dijelu Zagreba. Prijatelji i znanci zovu ga Paško (dalmatinski) ne smeta mu, puno ga više muči gospodarska situacija u Hrvatskoj i donedavni 30-postotni porez na luksuz koji je, kaže, 'ubio' zlatarski obrt. Vlada ga je 1.siječnja 2013. konačno ukinula, prekasno, ističe Kačinari, jer ljudi više i nemaju novca za zlato, prsteni se kupuju samo za vjenčanje i zaruke.
„Budući da zlatarsku radnju u Zagrebu imam od 08.01.1973. mogu vam usporediti kako sam nekad poslovao, a kako danas poslujem. Nekada sam za 8.mart i slične blagdane u dva tjedna radio i zaradio onoliko koliko danas u godinu dana!“, sjeća se Pašk.
Kačinari je porijeklom iz sela Veleža, kraj Prizrena, supruga mu je iz Hrvatske, djeca razumiju nešto albanskog, ali ga ne govore.
„Ja se osjećam građaninom svijeta i grada Zagreba, nemam nikakvih problema što sam Albanac, uvijek kažem da jesam, a družim se sa svima.“
Predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, dr Gzim Redžepi, također ističe da Albanci u Zagrebu nisu getoizirani:
Dr Redžepi je iz obitelji slastičara, djed mu je 1949-te došao u Zagreb iz Tetova, Gzimov pokojni otac, Muzafer Redžepi, objavio je sredinom 80-tih i knjigu slastica 'Slatki Zagreb' u kojoj je i recept poznate torte 'Zagreb', priznate od turističke zajednice grada Zagreba, kao gastronomski suvenir. Gzim je nasljednik obiteljske slastičarnice 'Zagreb' koja je u samom središtu grada već 60 godina. Završio je medicinu, po djedovoj želji, i danas je vrstan pulmolog u zagrebačkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac. Naglašava da je prošlo vrijeme kad su Albanci u Hrvatskoj bili isključivo slastičari, pekari i filigrani:
„Činjenica je da u zadnje vrijeme imamo pravu 'eksploziju' ljudi koji upisuju medicinu, pravo, ekonomiju....“
Od dvadesetak članova Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, čak je sedam doktora medicine, dva inženjera, dva profesora, dvoje ekonomista i isto toliko pravnika.
„Ako pitate nekog sportaša onda će vam sigurno reći da je 'najugledniji' ili 'najpoznatiji' Albanac u Hrvatskoj, možda, Enver Idrizi, bivši karate reprezentativac. Osvojio je najviše medalja za Hrvatsku. Ili nogometaši Arijan Ademi i Fatos Bećiraj. Ako pitate mene, kao doktora, ja ću reći da je,evo, dr Daka, otac od bivšeg predsjednikaVijeća nacionalne manjine u Zagrebu, vrlo poznat liječnik u Hrvatskoj i tako, ovisi u kojem se krugu o nekome govori.“
Dorotea Kerni je voditeljica središnje knjižnice Albanaca u Hrvatskoj, u prostorima zagrebačke knjižnice 'Bogdan Ogrizović'. Mlada inžinjerka strojarstva, iz Tirane, u Zagreb je došla prije 15 godina, sa suprugom Ilirom Kernijem, baletnim majstorom i prvakom baleta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta:
”Većinom se družimo s ljudima iz kazališta i izlazimo u kazalište, to je naprosto odredjeno suprugovom profesijom i Hrvatsko narodno kazalište nam je kao 'drugi dom', ali imamo i prijatelje drugih profesija i izlazimo svugdje“.
„Voljela sam je kao drugu mamu i stvarno su nas primili, kao da smo rodjeni u istom gradu.“
U Zagrebu ima 15-kulturno umjetničkih albanskih društava, ljudi se, kaže dr Redžepi, druže na književnim večerima, koncertima, promocijama knjiga, a osobito je puno takvih manifestacija bilo 2012-te, kad se obilježavala 100-ta obljetnica albanske države.
“Ova 2013-ta će isto biti, dijelom, u tom duhu, pogotovo što su Vijeće Albanaca grada Zagreba i Forum albanskih intelektualaca dobili prostor od Zagreba u Radničkoj ulici, upravo ga uredjujemo i nastojat ćemo ga otvoriti do kraja godine. Bit će to Albanski kulturni centar u Zagrebu gdje će se ljudi, napokon, moći družiti na jednom mjestu, pročitati dnevne novine, popiti kavu ili pogledati film ili TV program na albanskom.“
Većina zagrebačkih Albanaca ima rodbinu na Kosovu ili Makedoniji, kao obitelj Bućaj, s početka priče. Roki Bućaj barem jedanput godišnje, posjeti tetke i stričeve kraj Djakovice, povede djecu da ne zaborave familiju i njegovo rodno mjesto:
„Da, to je jako lijepo mjesto jer tamo teče Bijeli Drim... U njemu sam se kupao kad sam bio mlad. Kad god dodjem s djecom uvijek idemo u tamošnji riblji restoran, super priroda i restoran, jedemo i pričamo i ja im uvijek kažem 'evo djeco tu sam ja proživio mladost'.
Nekad isključivo slastičari, zlatari, pekari, danas su zagrebački Albanci prisutni u svim profesijama, od liječnika do sportaša, gradjevinara, umjetnika. Oni s kojima smo razgovarali kažu da se u Zagrebu osjećaju dobro i nimalo izolirano, iako imaju i svoja društva i druženja:
“Jako nam je dobro, ljudi nas vole, djeca mi se školuju, igraju nogomet...“, kaže Frok Bučaj.
Živi u novozagrebačkom naselju Dugave više od 20 godina, vlasnik je najpoznatije pekare u naselju koju je krajem 80-tih otvorio s bratom Lekijem. Četrdesetpetogodišnji Roki, kako ga zovu zagrebački prijatelji i znanci, kaže da obožava Dugave i svoje susjede:
“Najviše se družim s mojim prijateljima Miškecom, Dragecom, a i ostalim susjedima. Idemo u crkvu, djeca ovdje u crkvu Sv.Mateja u Dugavama, a žena, ja i moja mama, koju najviše volim, idemo u Petrovu crkvu u gradu, u Vlaskoj ulici.Tamo imaju mise i na albanskom jeziku.“
Braća Bućaj, porijeklom su iz sela Uz kraj Đakovice, imaju 20-tak zaposlenih, uglavnom domaćih Hrvata, Bošnjaka, ostalo su članovi obitelji. Počeli su u iznajmljenom prostoru, ali u 20 godina marljivog rada uspjeli su sagraditi vlastitu kuću, u kojoj danas stanuju i rade:
“Bilo je jako teško kad smo počeli, sve na ruke, nije bilo mašina, radili smo po 15-20 sati na dan! Sada osam sati, pa u subotu slobodan. Ma puno je drukčije i lakše, sve je drukčije.“
Naravno, kaže Roki, da uvijek ima onih koji ne vole druge nacije, ali osobno se dobro osjeća u svom novozagrebačkom okruženju i kaže da nikad nije doživio neugodnost:
”Ne, ne, nikad nismo doživjeli neugodnost, a naša pekara radi 24 sata, non-stop. Ja obožavam ovdje raditi, dolaze mi djeca iz škole, iz vrtića. Uvijek primam djecu i pokažem im kako mi radimo“.
Marketinški, ili samo zato što su dobri ljudi, ali taj odnos s najmlađim mušterijama pribavio je toj maloj albanskoj pekari u Dugavama status Pekare, s velikim početnim slovom. Ima danas na desetke novih pekara u naselju, koje drže Hrvati ili hrvatske tvrtke, i boljih bureka i boljeg kruha, ali samo je jedna – Pekara, tvrde mladi Zagrepčani koji su odrasli uz Rokijeve i Saljine slance.
Frok Bučaj u svojoj Pekari
„On nikad nije vraćao kusur, nego je uvijek vraćao sa slancima, znači, ako je burek, recimo, osam kuna, a ti daš 10 onda dobiješ još 5-6 slanaca koji vrijede duplo više od te kune ili dvije koju ti je trebao vratiti”, sjeća se 34-godišnji Igor koji je u osnovnoj školi redovno kupovao u toj pekari, kao i sva djeca iz kvarta. Ili, nastavlja Igor, "ako dođemo nas trojica, a imamo novaca samo za dva slanca, on će nam dati tri!“Roki ima četvero djece. Najmladji Albert je u osnovnoj školi, odličan je učenik i igra nogomet za 'Hrvatski dragovoljac'; stariji Arben, uspješan je nogometaš u švicarskom Baselu, kćerka Arieta studira na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, a najstariji sin, 25-godišnji Džoni, igra nogomet za lokalni klub 'Zelengaj' i nastavlja posao u pekari:
„Iskreno, ja se slabo družim s Albancima, jer, kad negdje dođeš s godinu dana, onda je to drugačije nego ako dođeš s 15 godina i tražiš nekoga tko zna tvoj jezik na čistom zagrebačkom kajkavskom, ali zna i albanski. Kad dođeš s godinu dana, kao ja, onda ti je prvi susjed i najbolji prijatelj. Onaj s kim se naučiš igrati u vrtiću, školi, to su ti i najbolji prijatelji. Ali, uvijek ću biti Albanac i odlazim i na albanske priredbe, kad je, recimo Dan nezavisnosti Kosova i slično.“
Šezdesetrogodišnji Pašk Kačinari, poznati je zlatar, na početku Jurišićeve ulice u središtu Zagreba, odrastao je u Gornjem Vrapču, sjeveroistočnom dijelu Zagreba. Prijatelji i znanci zovu ga Paško (dalmatinski) ne smeta mu, puno ga više muči gospodarska situacija u Hrvatskoj i donedavni 30-postotni porez na luksuz koji je, kaže, 'ubio' zlatarski obrt. Vlada ga je 1.siječnja 2013. konačno ukinula, prekasno, ističe Kačinari, jer ljudi više i nemaju novca za zlato, prsteni se kupuju samo za vjenčanje i zaruke.
„Budući da zlatarsku radnju u Zagrebu imam od 08.01.1973. mogu vam usporediti kako sam nekad poslovao, a kako danas poslujem. Nekada sam za 8.mart i slične blagdane u dva tjedna radio i zaradio onoliko koliko danas u godinu dana!“, sjeća se Pašk.
Kačinari je porijeklom iz sela Veleža, kraj Prizrena, supruga mu je iz Hrvatske, djeca razumiju nešto albanskog, ali ga ne govore.
„Ja se osjećam građaninom svijeta i grada Zagreba, nemam nikakvih problema što sam Albanac, uvijek kažem da jesam, a družim se sa svima.“
Predsjednik Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, dr Gzim Redžepi, također ističe da Albanci u Zagrebu nisu getoizirani:
Gzim Redžepi
„Vrijeme je učinilo svoje, Albanci su se okrenuli obrazovanju i infiltraciji u društvo, a i manjine u Hrvatskoj, općenito, nisu getoizirane, kao u nekim drugim zemljama. Evo, samo 300 kilometara od Zagreba, u Austriji, Njemačkoj postoji 'hrvatska četvrt', 'albanska', 'bošnjačka' 'turska', 'pakistanska' i sudbina im je odredjena da žive u tom getu, i rijetki su oni koji su uspjeli nadmašiti svoju sredinu i živjeti negdje drugdje. To kod nas nije problem. U zgradi gdje ja živim, jedni susjedi su Srbi iz Banjaluke, zatim mi, Albanci, dvoje Hrvata.. i mislim da nikoga nije briga otkuda si došao i što radiš, nego samo da je mir i neki dobar suživot.“Dr Redžepi je iz obitelji slastičara, djed mu je 1949-te došao u Zagreb iz Tetova, Gzimov pokojni otac, Muzafer Redžepi, objavio je sredinom 80-tih i knjigu slastica 'Slatki Zagreb' u kojoj je i recept poznate torte 'Zagreb', priznate od turističke zajednice grada Zagreba, kao gastronomski suvenir. Gzim je nasljednik obiteljske slastičarnice 'Zagreb' koja je u samom središtu grada već 60 godina. Završio je medicinu, po djedovoj želji, i danas je vrstan pulmolog u zagrebačkoj bolnici za plućne bolesti Jordanovac. Naglašava da je prošlo vrijeme kad su Albanci u Hrvatskoj bili isključivo slastičari, pekari i filigrani:
„Činjenica je da u zadnje vrijeme imamo pravu 'eksploziju' ljudi koji upisuju medicinu, pravo, ekonomiju....“
Od dvadesetak članova Vijeća albanske nacionalne manjine grada Zagreba, čak je sedam doktora medicine, dva inženjera, dva profesora, dvoje ekonomista i isto toliko pravnika.
„Ako pitate nekog sportaša onda će vam sigurno reći da je 'najugledniji' ili 'najpoznatiji' Albanac u Hrvatskoj, možda, Enver Idrizi, bivši karate reprezentativac. Osvojio je najviše medalja za Hrvatsku. Ili nogometaši Arijan Ademi i Fatos Bećiraj. Ako pitate mene, kao doktora, ja ću reći da je,evo, dr Daka, otac od bivšeg predsjednikaVijeća nacionalne manjine u Zagrebu, vrlo poznat liječnik u Hrvatskoj i tako, ovisi u kojem se krugu o nekome govori.“
Dorotea Kerni je voditeljica središnje knjižnice Albanaca u Hrvatskoj, u prostorima zagrebačke knjižnice 'Bogdan Ogrizović'. Mlada inžinjerka strojarstva, iz Tirane, u Zagreb je došla prije 15 godina, sa suprugom Ilirom Kernijem, baletnim majstorom i prvakom baleta zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta:
”Većinom se družimo s ljudima iz kazališta i izlazimo u kazalište, to je naprosto odredjeno suprugovom profesijom i Hrvatsko narodno kazalište nam je kao 'drugi dom', ali imamo i prijatelje drugih profesija i izlazimo svugdje“.
Dorotea Kerni
Dorotea je i sudski tumač za albanski jezik, vodi i dopunsku nastavu na albanskom jeziku u zagrebačkoj osnovnoi školi Ivan Mertz, a hrvatski je, kaže, naučila od gazdarice kod koje su iznajmili prvi stan u Zagrebu, obitelj Mihaljević na zagrebačkoj Trešnjevci„Voljela sam je kao drugu mamu i stvarno su nas primili, kao da smo rodjeni u istom gradu.“
U Zagrebu ima 15-kulturno umjetničkih albanskih društava, ljudi se, kaže dr Redžepi, druže na književnim večerima, koncertima, promocijama knjiga, a osobito je puno takvih manifestacija bilo 2012-te, kad se obilježavala 100-ta obljetnica albanske države.
“Ova 2013-ta će isto biti, dijelom, u tom duhu, pogotovo što su Vijeće Albanaca grada Zagreba i Forum albanskih intelektualaca dobili prostor od Zagreba u Radničkoj ulici, upravo ga uredjujemo i nastojat ćemo ga otvoriti do kraja godine. Bit će to Albanski kulturni centar u Zagrebu gdje će se ljudi, napokon, moći družiti na jednom mjestu, pročitati dnevne novine, popiti kavu ili pogledati film ili TV program na albanskom.“
Većina zagrebačkih Albanaca ima rodbinu na Kosovu ili Makedoniji, kao obitelj Bućaj, s početka priče. Roki Bućaj barem jedanput godišnje, posjeti tetke i stričeve kraj Djakovice, povede djecu da ne zaborave familiju i njegovo rodno mjesto:
„Da, to je jako lijepo mjesto jer tamo teče Bijeli Drim... U njemu sam se kupao kad sam bio mlad. Kad god dodjem s djecom uvijek idemo u tamošnji riblji restoran, super priroda i restoran, jedemo i pričamo i ja im uvijek kažem 'evo djeco tu sam ja proživio mladost'.