(Komentar *)
Utjecajni i dobro obaviješteni Večernji list na svom je portalu imenovanje izvanrednog povjerenika za Agrokor popratio naslovom: "Ratni put novog šefa Agrokora – kao dragovoljac javio se za proboj u Vukovar".
Što li taj naslov sugerira? Na vrhuncu krize najveće kompanije u zemlji i u regiji, njezin potencijalni spasitelj kojega je država odabrala predstavljen je ne kao stručnjak već kao vojnik iz nedavnog rata. Sugerira li se da je obrana države na prvom mjestu? Žele li se unaprijed amortizirati kritike, jer je povjerenik Ante Ramljak radio za vladu Zorana Milanovića? Ostavimo mašti na volju, u svakom slučaju neobično i upozoravajuće. Miris politikanstva širi se iz tog vrućeg krumpira odmah na početku.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković u Saboru
Lex Agrokor munjevito je stupio na snagu, prvi koraci su poduzeti. Račun koncerna je odblokiran, ovrhe i prisilne naplate dugova obustavljene. Banke su spremne ubaciti svježi novac kojega dobavljači napeto iščekuju kako lanac ne bi puknuo i sve se u nepovrat sunovratilo. Deseci tisuća zaposlenih koncem tjedna očekuju plaće. Slijedi bitka s vremenom.
Započeo je neizvjestan i dug proces pokušaja saniranja još nepoznate, ali svakako goleme štete.
Zakon je donesen pod ozbiljnom sumnjom o upitnoj ustavnosti. Iznosili su ga redom priznati ustavnopravni stručnjaci. Potpredsjednica Vlade i operativna nositeljica projekta, jedna od ozbiljnijih i kvalificiranijih aktera ove drame, Martina Dalić, izjavljuje da nije vrijeme za ustavnopravni i zakonski purizam. Podsjeća li vas to na nešto?
Svi ozbiljni analitičari u Hrvatskoj slažu se da se država morala angažirati. Ne slažu se u tome što, kako i koliko. Brzi pristanak banaka, najvećih Agrokorovih vjerovnika, da proces predaju državi sam za sebe govori kakve su njihove procjene da izvuku sav svoj novac. A što tek čeka dobavljače, zaposlene?
Da bi ovakav složeni zakon uspio potrebno je mnogo preduvjeta od kojih je svaki problematičan. Ponajprije, morao bi biti usklađen s Ustavom, jasan, precizan i neoboriv pred mogućim tužbama, od kojih bi neke mogle biti i međunarodne.
Ovakav zakon zahtijeva visoko profesionalnu državu, financijske institucije i pravosuđe, odgovorne i kvalificirane političare, upućenu javnost s povjerenjem u sustav. Zahtijeva konsenzus svih sudionika procesa od kojih su mnogi, razumljivo, s međusobno suprotstavljenim interesima. I last but not least, pretpostavka je i puno saznanje o stvarnom stanju tvrtke na koju se odnosi. A ono nije poznato, svi kosturi iz Agrokorovog ormara još nisu ispali.
Ilustrativna fotografija
Od trenutka eskalacije krize svakim danom izlazi na vidjelo sve više i više činjenica koje upućuju na duboko bolesni sustav koji je i generirao krizu ovakvih razmjera. Početni, privatizacijski grijeh, već je detektiran. Iz njega su nastali svi drugi – rast i poslovanje u sivoj zoni, neodgovornost, postepeno uvlačenje države, dobavljača i cjelokupne privrede u poziciju talaca.
Paralelni financijski sustav, otkriva se ovih dana, već je davno uspostavljen kada je riječ o Agrokoru. Prikriveno financiranje obavljalo se prvenstveno mjenicama bez pokrića i njihovim daljnjim trgovanjem, čija naplata sada nad brojnim dobavljačima visi kao Damoklov mač.
Hrvatska narodna banka, iako i sama ovih dana pod udarom kritika, svojim propisom kojim je ograničila izloženost banaka jednom klijentu, spriječila je da i banke potonu zajedno s Agrokorom. Agrokor je tu zapreku zaobilazo na spomenuti način – svoje je dobavljače uvukao u kreditno-mjeničnu noćnu moru.
Netko je ovih dana način funkcioniranja hrvatskog gospodarstva od Tuđmanova vremena do danas nazvao Ponzijevom shemom, u ovim krajevima modificiranoj kroz tzv. financijski inženjering. Enormni dobitak za pokretače, još veći konačni sunovrat za korisnike.
Svi su izgledi da cijenu na koncu plate građani, ma koliko ih Vlada uvjeravala u suprotno.
Hrvatska opozicija je zabrinuta za hrvatsko vlasništvo u Srbiji (na fotografiji Idea, lanac maloprodaje u Srbiji)
Međunarodna dimenzija ove krize tek se naslućuje. Glavni kreditori Agrokora inozemne su banke – ruske, austrijske, talijanske. Koji je njihov interes, osim naplate nekoliko milijardi eura duga? Pri tome se najveći kreditor, ruska banka u vlasništvu države, u ozbiljno kreditiranje uključio kada je Agrokor već dospio u visokorizičnu zonu zaduženosti.
Geopolitika neizbježno počinje igrati ulogu. Agrokor ima značajna poduzeća u susjednim zemljama, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu. Iz Srbije i Slovenije čuje se da su za sada tamošnja poduzeća stabilna. Srpski premijer najavljuje angažman države za zaštitu radnih mjesta i prihoda tamošnjih tvrtki.
Hrvatska opozicija je zabrinuta za hrvatsko vlasništvo u Srbiji. Iz Bosne i Hercegovine dolaze vijesti o 300 milijuna konvertibilnih maraka nenaplaćenih potraživanja prema Agrokorovim tvrtkama. Hoće li se Agrokorova kriza preliti i na cijelu regiju s očekivanim političkim konotacijama?
Hoće li upravo imenovani povjerenik Ante Ramljak i njegov tim znati, moći, htjeti sve Agrokorove dubioze istjerati na čistac? Ili je i on dio establišmenta od kojeg se očekuje da izvadi kestenje iz vatre, a ne da i ugasi vatru? Nema nevinih u priči o Agrokorovom slomu.