Piše: Farangis Najibullah prema izvještajima dopisnika RSE Radio Slobodni Afghanistan, Abasa Naderija u Bamijanu i Sadika Rištinaija u Kandaharu, priredila: Asja Hafner
“Ne želim da se odreknem svog posla ili hobija.”
“Nisam spremna da žrtvujem svoje pravo da s prijateljima gledam fudbalsku utakmicu na stadionu.”
“Nisam imala priliku da pratim svoje snove ali moja kćerka sada ima tu mogućnost. Ne želim da žrtvujem njenu budućnost, njena prava. To je moja crvena linija.”
Stotine hiljada Afganistanki pridružile su se kampanji #MyRedLine (Moja Crvena Linija) kako bi govorile o slobodama i pravima kojih nisu spremne da se odreknu zbog mira s talibanima.
Kampanju #MyRedLine lansirala je u martu 26-godišnja Farahnaz Forotan koja kaže da je željela da obavijesti one koji donose odluke o sudbini Afganistana da se mir ne može postići na račun prava, sloboda i sreće Afganistanki.
To je bila ideja koju je, početkom godine, Forotan prvi put podijelila sa svojim prijateljima tokom ručka u jednom kabulskom kafeu. Prijatelji su je podržali i pomogli joj da napravi prvi video za kampanju.
U videu se pojavljuje nekoliko mladih Afganistanki i Afganistanaca koji opisuju šta je za njih crvena linija – često navodeći demokratske vrijednosti poput obrazovanja, slobode govora i rodne ravnopravnosti.
Forotan, inače novinarka, kaže da je njena lična crvena linija “olovka i sloboda izražavanja”.
Kampanja koju je podržala kancelarija UN Women u Kabulu pojavila se usred napora SAD-a da ispregovara mir s talibanima.
Borci za prava žena strahuju da bi povratak talibana na vlast bio prijetnja za slobode Afganistanki koje su ostvarene nakon pada talibanskog režima, 2001. godine.
Započeta kao mala inicijativa na društvenim mrežam, #MyRedLine postala je nacionalna kampanja koja Afganistankama pruža platformu da podijele zabrinutost zbog sve učestalijih govorkanja da bi mogući mirovni sporazum mogao ponovo dovesti talibane na društvene položaje i u strukture vlasti.
Hiljade ljudi – aktivisti, političari i obični građani – do sada su reagovali na kampanju.
“Ni po koju cijenu ne mogu dozvoliti da izgubim svoja prava, to je moja crvena linija.”, rekla je @farahestan u videu koji je objavila na Twitteru.
Mlada umjetnica, Alija, u videu koji je podijelila na Twitteru izjavila je: “Ja sam umjetnica, moja crvena linija je moja umjetnost.”
Kampanja je pridobila i podršku muškaraca u Afganistanu koji su zabrinuti za budućnost njihovih kćerki, supruga i sestara.
“Moja crvena linija je postignuće u posljednjih 18 godina, pogotovo prava i slobode moje supruge.”, rekao je Timor Šaran, visoki državni zvaničnik u videu koji je podijelio na društvenim mrežama.
Afganistanski predsjednik Ašraf Gani, 29. april, 2019.
Predsjednik Ašraf Gani takođe je dao svoj doprinos rekavši u svom govoru koji je u aprilu mjesecu održao u provinciji Farjab da su prava žena njegova crvena linija.
Forotan kaže da nije očekivala reakcije “tako velikih razmjera”.
“Ljudi, mladi i stari, počeli su da me kontaktiraju i daju podršku, šalju kratke videe, objavljuju komentare. Ljudi me zovu iz različitih provincija i pitaju mogu li ih posjetiti.”, rekla je za Radio Slobodna Evropa 29. maja.
Sumnjičavost u vezi kampanje
Uz finansijsku podršku UN Woman, kampanja je sada postala posao s punim radnim vremenom za Forotan koja putuje po provincijama kako bi se susrela s ženama i muškarcima i čula šta su njihove crvene linije u odnosu na mirovne pregovore s militantima.
Kancelarija UN Woman u Kabulu sada zapošljava koordinatora kampanje #MyRedLine koji treba da vodi produkciju video spotova iz različitih provincija u kojima su društveni mediji manje popularni nego u glavnom gradu.
“Ljudi imaju toliko toga da kažu.”, govori Forotan za RSE. “Srela sam udovicu u provinciji Paravan koja mi je rekla da ne želi da njene kćerke imaju teška životna iskustva kroz koja je ona prošla. Budućnost njenih kćerki je njena crvena linija.”
Ipak, nisu sve reakcije bile pozitivne. Takođe postoji nerazumjevanje i sumnja u vezi njene kampanje.
“Neki ljudi tvrde da žene u Kabulu govore o pravima i slobodama kao njihovoj crvenoj liniji, dok za žene u provincijama čije porodice ubijaju u ratu takve crvene linije nemaju smisla.”, kaže Forotan.
Drugi čak optužuju kampanju da pokušava da opstruira mirovne napore s “nevažnim” temama, dodaje.
Male, svakodnevne slobode
Talibani su rekli da su do kraja predani održavanju prava žena prema islamu, što uključuje parvo na obrazovanje, posao, medicinsku zaštitu, naslijeđivanje i odabir bračnog druga.
Međutim, u izjavi za javnost objavljenoj tokom sastanka u Moskvi u mjesecu februaru, militantna grupa je osudila ono što se naziva širenjem nemorala pod krinkom prava žena u Afganistanu.
U gradu Kandaharu na jugu Afganistana, nekada glavnim gradom talibna, 21-godišnja Vadžiha se plaši da će se “sve promijeniti nagore [za žene] ako talibani budu imali pravo glasa” u vlasti.
“Ograničanje i restrikcije bi se vratile u sve sfere života žena – obrazovanje, medicinsku zaštitu i finansijsko blagostanje, samo da spomenem nekoliko stvari”, kaže Vadžiha, koja nije htjela da kaže i svoje prezime.
Razvoj prava žena bilo je jedno od najhvaljenijih postignuća Afganistana od 2001. godine, iako su nasilje i diskriminacija i dalje istrajavali.
Milioni djevojaka su se upisale u školu, žene su dobile mjesta u nacionalnom i lokalnom zakonodavstvu, a žene su dobile poslove i u vladi i u privatnom sektoru.
Onda, postoje “male, svakodnevne slobode” – kao što je ručak s prijateljima u restoranu ili hobi izvan kuće – mnoge Afganistanke kažu da im je to najdragocjenije.
Za Nadžibu Ebrahimi, 22-godišnju studenticu u centralnom gradu Bamijanu, crvena linija je “biti jednak član društva”.
Nadžiba Ebrahimi
Ebrahimi je članica amaterskog karling tima koja tokom zime ide na skijanje s prijateljima. Njen ljetni hobi je vožnja biciklom.
Ebrahimi kaže za RSE da takođe uživa u druženje s prijateljima i plesanju na okupljanjima na koležu.
“Uživam da budem jednak član društva.”, rekla je Ebrahimi za RSE. “Talibani ne bi dozvolili ženama da imaju ispunjene živote.”
Bamijan je jedan od najprogresivnijih dijelova u Afganistanu kada se govori o učešću žena u poslovima, obrazovanju i sportu.
Ebrahimi kaže da ne može da zamisli život pod talibanima i da bi napustila Afganistan ako bi se militantna grupa vratila na vlast.
Napuštanje Afganistana nije opcija za Forotan. Ona je provela godine živeći s roditeljima i troje mlađe braće i sestara kao izbjeglica u Iranu.
“Ja imam svoju zemlju i volim je. Želim da služim svojoj naciji. Želim da učestvujem u izgradnji Afganistana.”, kaže za RSE.
Forotan kaže da će njen glavni cilj biti poboljšanje i promocija prava žena u Afganistanu.