U susret 20. godišnjici Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisanog 21. novembra 1995. tražimo odgovor na pitanje šta je on donio građanima Bosne i Hercegovine, nakon što je zaustavio rat.
Analitičar i projekt menadžer NVO "Centri civilnih inicijativa" (CCI) iz Sarajeva, Adis Arapović, govori o razlozima zbog kojih BiH nije prešla put do moderne države te, koliko je spremna da iz dejtonske uđe u briselsku fazu.
RSE: Zbog čega Dejtonski mirovni sporazum sa svojim aneksima nije uspio izgraditi BiH kao funkcionalnu i savremenu državu?
Arapović: Ima nekoliko razloga a, prije svega, to su skriveni politički razlozi. Potpisivanjem sporazuma politički rat nije zaustavljen, zaustavljeni su politički sukobi, a rat je nastavljen svim, osim vojnim sredstvima. Konkretno, politički rat s različitim intenzitetom traje od 1996. do danas - mijenjali su se akteri, ali su dominantni politički ciljevi zaraćenih strana još uvijek u zraku, još uvijek lebde nad političkom scenom BiH.
Oni presudno determiniraju smjer kojim ova zemlja ide i mi smo još uvijek, praktično, zarobljeni u prošlosti iako u javnom diskursu prevladava diskusija o budućnosti. Pretežno bavljenje političara skrivenim ciljevima - iza njih stoje neizgovoreni, nedefinirani, nacionalni romantičarski snovi - to je presudni razlog što Mirovni sporazum nije donio jednu savremenu funkcionalnu državu BiH.
Drugo, Dejtonski mirovni sporazum nije ni u fromalnom smislu implementiran. On sadrži brojne anekse - o Ustavu, o povratku izbjeglica , o izbornom sistemu, o ljudskim pravima, o gradnji institucija na nivou države. Mnogi od njih su separatno, djelimično, polovično provođeni, upravo zahvaljujući selekciji koju je pravila politička elita. Da je upotpunosti proveden, mnoga od ovih pitanja bi bila kao završena istorijska lekcija. Naprimjer, povratak izbjeglica je trebao biti garant povratka na neko prvobitno stanje, ili garant da se ishod rata neće trajno zlouoptrijebiti. Nažalost, to nije bilo tako i sada je mala vjerovatnoća da Dejtonski sporazum može biti transformiran u neko novo rješenje koje bi odgovaralo viziji BiH, kao o zemlji ravnopravnih građana i naroda.
Ne zaboravimo da Ustav BiH, kao aneks Dejtonskog sporazuma, nikada nije legitimiran u Parlamentu. Građani BiH nisu imali šansu da se očituju o vlastitom Ustavu.
Ne zaboravimo da Ustav BiH, kao aneks Dejtonskog sporazuma, nikada nije legitimiran u Parlamentu. Građani BiH nisu imali šansu da se očituju o vlastitom Ustavu. Većina evropskih država utemeljena je na volji svojih građana koji su stavove o uređenju zemlje imali priliku dati, a zatim je Ustavotvorna skupština donosila ovaj dokument.
Bosna i Hercegovina po tom primjeru nije suverena država i za njenu prošlost i budućnost odgovorna je međunarodna zajednica. Ona je i granat provedbe Sporazuma, a da je on proveden i u slovu i u duhu, mi bi mogli govoriti o mnogo funkcionalnijoj državi, a istovremeno bi se nametnulo pitanje prelaska sa Dejtonskog Ustava na neki drugi politički okvir.
RSE: Imate li osjećaj da su se svih ovih godina, umjesto suverene države, gradile suverene političke partije, i kako se to desilo?
Arapović: Jednostavno, nastavilo se po jugoslovenskoj matrici graditi partiju ali sada umjesto jedne - više partija, smatrajući da je partija mjesto gdje se odlučuje o životu i smrti, da je to mjesto za upravljanje državom, a da to nisu institucije i da to nisu zakoni. U tome je upravo naš istorijski hendikep - Evropa već 250 godina počiva na ustavnom poretku, na trodiobi vlasti, na odgovornosti političkih elita prema građanima i zakonu.
Zastava BiH
Kod nas je drugačiji slučaj. Mi nemamo vladavinu zakona, mi imamo vladavinu stranaka, vladavinu ljudi, čak i vladavinu nekih parapolitičkih centara, nevidljivih centara moći. Ta istorijska lekcija se mora naučiti i mora se napraviti prelaz ka vladavini prava i zakona, odnosno jačanju institucija i prema prelasku iz partiokratije u demokratiju, jer slobodno tržište, poduzetništvo, liberalna demokratija, predstavnička tijela, vladavina zakona, ustavni poredak, EU i NATO - to nema alternative.
RSE: U Bosni i Hercegovini su provedene neke značajne reforme, pod pritiskom međunarodne zajednice koje su, uglavnom, bile sumjerene na unutrašnju integraciju zemlje. Onda se desio ozbiljan zastoj, koji traje godinama. Da li se i time pokazuje nemoć bh. političara?
Arapović: Sve te reforme, od donošenja zakona i odluka o integriranju Oružanih snaga BiH, o policiji, zatim o jedinstvenim dokumentima za građane, pa i o himni iako je ona još uvijek bez teksta, kao i druge je nametnula međunarodna zajednica, konkretnije Ured Visokog predstavnika, i ta politika međunarodne zajednice trajala je gotovo deset godina.
Tačno, da je većina tih odluka legitimirana kasnijim usvajanjem u Parlamentu, ali nije bilo ni političke volje ni interesa da se provode i donose reforme. Kada se međunarodna zajednica povukla od donošenja odluka ili presudnog uticaja na njih, nastale su blokade. Objektivno od 2006. do danas u Bosni i Hercegovini se nisu dešavale ozbiljne reforme, niti je zabiježen progres na bilo kojem planu. Tek zahvaljujući promijenjenom odnosu EU i pritisku koji je napravljen na domaće političare, počinje se odmotavati klupko zamrznutih reformi, tranzicijskih, decenijskih, generacijskih.
Nismo u 20 godina donijeli reforme koje su bile preduslov za prelazak iz ere samoupravne ekonomije, socijalizma i komunizma u neki drugi ekonomsko-političko-socijalni okvir.
Mi nismo u 20 godina donijeli reforme koje su bile preduslov za prelazak iz ere samoupravne ekonomije, socijalizma i komunizma u neki drugi ekonomsko-političko-socijalni okvir. Mi to tek sada radimo dok su zemlje bivšeg Istočnog bloka ovu lekciju zatvorile prije 2000. godine. Mi smo u 2015. i tek govorimo o libralizaciji tržišta, o korekciji socijalne politike, o promoviranju poduzetništva kao stubu ekonomije - sve su ovo istorijske promjene koje su se morale desiti prije 20 godina. Sada je na domaćim političarima da širom otvorena vrata EU, kroz paket reformi prihvate, jer je to vjerovatno posljednja šansa koja se ovoj zemlji daje.
RSE : Ipak, sve se češće govori je da BiH "krenula" na put od Dejtona do Brisela. Kako se Vama čini ova rečenica, koja zaista lijepo zvuči?
Ne može se ući u Brisel sa šleperom Dejtona za leđima. Ko god se zavarava da ćemo pristupiti pregovaranju s EU s ovakvim ustavnim poretkom grdno se vara.
Arapović: Evo, da i ja pokušam govoriti simbolički - ne može se ući u Brisel sa šleperom Dejtona za leđima. Ne može dejtonski ustavni okvir, ne može dejtonska paradigma biti donijeta s Bosnom i Hercegovinom u briselske okvire. Ko god se zavarava da ćemo mi pristupiti pregovaranju s Evropskom unijom ili biti primljeni u EU s ovakvim ustavnim poretkom, sa dokazanim kršenjem elementarnih ljudskih prava, s izostankom vladavine prava, sa vrlo nejakim institucijama, s odmetnutim centrima političkog odlučivanja - grdno se vara.
Dakle, prvi korak koji će nas dočekati, ukoliko i prođe naša aplikacija za kandidaturu, biće poglavlje oko reformi u oblasti pravosuđa, a prije toga u oblasti ustavnog poretka. Nema šanse da se otvori bilo koje drugo poglavlje bez raščiščavanja reformi Ustava BiH, da se isti prilagodi evropskom pravnom naslijeđu, da se dokinu nejednakosti među ljudima, da se osigura suverenitet, kako građana tako i etničkih grupa.
Sve je ovo sigurno conditio sine qua non, uslov bez kojeg se neće moći ići u pregovore o tehničkim poglavljima, za koje, naravno, u ovom trenutku mi, također, nemamo izgrađene kapacitete. Dakle, put u Brisel vodi nas, nažalost, opet preko Dejtona. Taj Dejton mora biti apsolviran, mora biti zatvorena istorijska lekcija. On nikako ne može zajedno s nama u Brisel.