Vlastimir Golijan, optužen za genocid u Srebrenici u julu 1995., izjasnio se krivim 8. septembra pred Sudom BiH, što je prvo priznanje genocida od početka rada Tribunala u Hagu i procesuiranja ratnih zločina pred domaćim sudovima.
Golijan je optužen zajedno sa Francom Kosom, Stankom Kojićem i Zoranom Goronjom da su kao pripadnici Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske učestvovali u strijeljanju Bošnjaka zarobljenih nakon pada zaštićene zone Srebrenica.
Priznajući krivicu, Golijan je naglasio da je optužnicu razumio.
Duško Tomić, branilac Kosa, smatra da će nakon Golijanovog priznanja biti vrlo teško braniti ostale optužene.
“Posljednice će biti dalekosežne jer ako je obični vojnik znao za genocidne namjere, jasno je da će svi komandanti i rukovodni ljudi vezani za Srebrenicu morati odgovarati za genocid“, kaže Tomić.
„Ja očekujem da će poslije ovoga nastupiti serija hapšenja vezano za Srebrenicu jer posao je Tužilaštvu olakšan. Više nikakve dileme nema da će svako lice koje je učestvovalo u akciji, u napadu na Srebernicu, po automatizmu i ovom priznanju biti optuženo za najteža krivična djela“, rekao je Tomi'.
Priznanje genocida za porodice srebreničkih žrtava znači mnogo, potvrđuje Kada Hotić iz Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa.
Objašnjava da je to još jedna potvrda istine - da se desio zločin čiji je cilj bio istrijebljenje jednog naroda. Na Golijanovo priznanje ipak gleda sa rezervom jer smatra da motiv može da bude i smanjenje kazne:
„Ali najbitnije je da se istina prizna i da se ona verifikuje i potvrdi. Ne opravdavam tog čovjeka ni u kom slučaju, ali on traži svoj interes, a vjerovatno je svjestan da se više istina poricati ne može.“
Nemiran san
Hotić ipak podsjeća da je neuporedivo više onih koji genocide negiraju.
Priznanje krivice je čin pojednica, napominje, s druge strane, banjalučki advokat Jovan Čizmović:
„To je apsolutno individualan čin i saglasno tome činu individulizacija kazne. Jer nema kazne koja je generalna za sve. U ovome slučaju on tu krivicu priznaje, a ne da je ta krivica utvrđena u kontardiktornom postupku. Znači čin njegov - i ništa više izvan toga čina.“
Priznanje krivice je vrlo rijetka pojava, pogotovo kada su najteži zločini u pitanju, kaže sociolog Ivan Šijaković:
„Jer on je u ime nečega radio to sa nekom svojom sviješću, sa nekom odlučnošću, opredijeljenošću i sad teško čovjek priznaje da to što je uradio neko proglašava takvim činom kao što je genocid i tome slično. Socijalna ili etnička grupa kojoj on pripada to doživljava kao jednu vrstu izdaje. To također daje jednu oteževajuću okolnost.“
Šijaković zaključuje da je priznanje krivice stvar lične snage i moralnog digniteta osobe koja to uradi.
U Helsinškom odboru za ljudska prava RS smatraju da treba ipak sačekati okončanje sudskog postupka da bi se Golijanovo izjašnjavanje pravilno ocijenilo.
„Ako postrani ostavimo neka očigledno pravna pitanja, na prvi pogled možemo reći da se očigledno u BiH pojavljuje određen broj ljudi koji su tokom rata učestvovali u zločinima, učestvovali u brutalnom kršenju humanitarnog prava, progonima zasnovanim prije svega na etničkoj i na religijskoj pripadnosti, koji se 15 ili više godina nakon tih zločina kaju, koji ne mogu očigledno mirno da spavaju,“ kaže izvršni direktor te organizacije Branko Todorović.
Vremenom će u BiH biti sve više onih koji će prihvatiti svoju odgovornost, kaže Todorović. Zaključuje da to može da bude tek manji dio satisfakcije žrtvama, ali i nada da ljudi u BiH postaju svjesni u kakvim su zatrašujućim zločinima i projektima učestvovali.
Golijan je optužen zajedno sa Francom Kosom, Stankom Kojićem i Zoranom Goronjom da su kao pripadnici Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske učestvovali u strijeljanju Bošnjaka zarobljenih nakon pada zaštićene zone Srebrenica.
Priznajući krivicu, Golijan je naglasio da je optužnicu razumio.
Duško Tomić, branilac Kosa, smatra da će nakon Golijanovog priznanja biti vrlo teško braniti ostale optužene.
“Posljednice će biti dalekosežne jer ako je obični vojnik znao za genocidne namjere, jasno je da će svi komandanti i rukovodni ljudi vezani za Srebrenicu morati odgovarati za genocid“, kaže Tomić.
Duško Tomić: Posljednice će biti dalekosežne jer ako je obični vojnik znao za genocidne namjere, jasno je da će svi komandanti i rukovodni ljudi vezani za Srebrenicu morati odgovarati za genocid
„Ja očekujem da će poslije ovoga nastupiti serija hapšenja vezano za Srebrenicu jer posao je Tužilaštvu olakšan. Više nikakve dileme nema da će svako lice koje je učestvovalo u akciji, u napadu na Srebernicu, po automatizmu i ovom priznanju biti optuženo za najteža krivična djela“, rekao je Tomi'.
Priznanje genocida za porodice srebreničkih žrtava znači mnogo, potvrđuje Kada Hotić iz Udruženja majki enklava Srebrenica i Žepa.
Objašnjava da je to još jedna potvrda istine - da se desio zločin čiji je cilj bio istrijebljenje jednog naroda. Na Golijanovo priznanje ipak gleda sa rezervom jer smatra da motiv može da bude i smanjenje kazne:
„Ali najbitnije je da se istina prizna i da se ona verifikuje i potvrdi. Ne opravdavam tog čovjeka ni u kom slučaju, ali on traži svoj interes, a vjerovatno je svjestan da se više istina poricati ne može.“
Nemiran san
Hotić ipak podsjeća da je neuporedivo više onih koji genocide negiraju.
Priznanje krivice je čin pojednica, napominje, s druge strane, banjalučki advokat Jovan Čizmović:
„To je apsolutno individualan čin i saglasno tome činu individulizacija kazne. Jer nema kazne koja je generalna za sve. U ovome slučaju on tu krivicu priznaje, a ne da je ta krivica utvrđena u kontardiktornom postupku. Znači čin njegov - i ništa više izvan toga čina.“
Priznanje krivice je vrlo rijetka pojava, pogotovo kada su najteži zločini u pitanju, kaže sociolog Ivan Šijaković:
„Jer on je u ime nečega radio to sa nekom svojom sviješću, sa nekom odlučnošću, opredijeljenošću i sad teško čovjek priznaje da to što je uradio neko proglašava takvim činom kao što je genocid i tome slično. Socijalna ili etnička grupa kojoj on pripada to doživljava kao jednu vrstu izdaje. To također daje jednu oteževajuću okolnost.“
Socijalna ili etnička grupa kojoj on pripada to doživljava kao jednu vrstu izdaje. To također daje jednu oteževajuću okolnost, kaže Ivan Šijaković
Šijaković zaključuje da je priznanje krivice stvar lične snage i moralnog digniteta osobe koja to uradi.
U Helsinškom odboru za ljudska prava RS smatraju da treba ipak sačekati okončanje sudskog postupka da bi se Golijanovo izjašnjavanje pravilno ocijenilo.
„Ako postrani ostavimo neka očigledno pravna pitanja, na prvi pogled možemo reći da se očigledno u BiH pojavljuje određen broj ljudi koji su tokom rata učestvovali u zločinima, učestvovali u brutalnom kršenju humanitarnog prava, progonima zasnovanim prije svega na etničkoj i na religijskoj pripadnosti, koji se 15 ili više godina nakon tih zločina kaju, koji ne mogu očigledno mirno da spavaju,“ kaže izvršni direktor te organizacije Branko Todorović.
Vremenom će u BiH biti sve više onih koji će prihvatiti svoju odgovornost, kaže Todorović. Zaključuje da to može da bude tek manji dio satisfakcije žrtvama, ali i nada da ljudi u BiH postaju svjesni u kakvim su zatrašujućim zločinima i projektima učestvovali.