Nije teško razumjeti bosanskohercegovačke državne zvaničnike koji su nedavno proslavljali izbor Bosne i Hercegovine za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti kao “najveći uspjeh njene spoljne politike od priznavanja njene nezavisnosti”: nakon toliko toga negativnog – i posebno nakon definitivnog potonuća na samo začelje zemalja kandidatkinja za prijem u euroatlantske integracije – izbor za jednu od deset nestalnih članica s dvogodišnjim mandatom u organu odgovornom za svjetski mir i bezbjednost dočekan je s razumljivo euforičnim samočestitanjem.
Već tada sam u prvom reagovanju upozorio kako bi to zaista bila dobra vijest kad bi kandidatura i izbor u Savjet bezbjednosti počivali na unutrašnjoj saglasnosti u Bosni i Hercegovini o bilo čemu relevantnom u zemlji ili u svijetu.
Već prvo zasjedanje ovog tijela nakon izbora, koji stupa na snagu s početkom nove godine, pokazalo je koliko je, na žalost, bosanskohercegovačka politika prije problem kojim se i Savjet bezbjednosti mora baviti nego ikakvo rješenje za ijednu sadašnju ili potencijalnu svjetsku krizu.
Na dnevnom redu bio je uobičajeni šestomjesečni izvještaj međunarodnog visokog opredstavnika u Bosni i Hercegovini o stanju u zemlji od 1.maja do 31. oktobra: očekivano – krajnje negativan. Valentin Inzko je na 23 strane tog izvještaja iznio čitav katalog upornih napada vlade Republike Srpske i njenog premijera protiv državnih institucija i zakona i njihovog osporavanja autoriteta visokog opredstavnika i Savjeta za provođenje mira.
Hronologija tih napada na državni suverenitet i ustavni poredak uključuje:
Poziv Milorada Dodika 7. maja na povlačenje simoličnog kontingenta bosanskohercegovačkih snaga iz mirovne misije u Gruziji iako entitetski premijer nema nikakvu ustavnu ulogu u komandovanju oružanim snagama; zaključci entitetske skupštine od 14. maja kojima se osporava “prenos nadležnosti” s entiteta na državu uključujući i nadležnosti koje su po Dejtonskom sporazumu oduvijek i pripadale državi; odbijanje da se provede nalog visokog predstavnika o poništenju tih zaključaka i njihovo objavljivanje u entitetskom službenom glasniku što – kako izvještava Inzko – nije ostavilo drugog izbora nego da ih on poništi u okviru svojih ovlašćenja; blokada odlučivanja o imenovanjima na državne funkcije u Savjetu ministara; pokušaj uništenja državnog elektroprenosa; Dodikove izjave u kojima se tvrdi das u Bošnjaci sami režirali masakre na Markalama i kod Tuzlanske kapije iako su u sva tri slučaja haški tribunal i državni sud donijeli pravosnažne presude o odgovornosti za ta zlodjela; njegovo osporavanje zakonitosti mandata međunarodnih sudija i tužilaca i dovođenje u pitanje legitimnosti i čak opstanka Bosne i Hercegovine; potezanje prijetnji referendumom o otcjepljenju – sve to neminovno je vodilo zaključku o nazadovanju u ispunjavanju međunarodno utvrđenih “pet ciljeva i dva uslova” za ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika i njegovu zamjenu specijalnim predstavnikom Evropske Unije.
Inzko je pred Savjetom bezbjednosti iznio i preciznu vlastitu dijagnozu bosanskohercegovačkog zaostajanja u približavanju euroatlantskim integracijama. Zastoj je – kako je rako – rezultat dvostruke konfuzije: jedno je konfuzija u Republici Srpskoj u vezi sa samom sobom i sa državom kao cjelinom, a drugo konfuzija u oba entiteta u vezi s odgovarajućim fokusom i funkcionisanjem politike i države kao sistema.
Ova teorija o dvostrukoj konfuziji, u kojoj entitet – kao jedinica unutrašnjeg uređenja – pretenduje na ulogu “države u državi” a postojećoj državi onemogućava funkcionisanje i dovodi u pitanje i samo njeno postojanje, dobila je na sjednici Savjeta bezbjednosti potvrdu sa najmanje očekivane strane: upravo iz samog entiteta u istupu državnog premijera Nikole Špirića.
Predstavljen pred Savjetom bezbjednosti kao predstavnik države, on je nastupio kao advokat šefa vlastite partije i njegove entitetske vlade: optužio je Inzka da “traži krivce a ne rješenja” a kao odgovor na zaključak o paralizi rada državnih organa – ilustrovan u izvještaju čitavim katalogom napada na državu – ponudio je statistiku o održavanju “deset sjednica, razmatranju 321 tačke dnevnog reda i usvajanju 20 zakona” kao da to na bilo koji način mijenja činjenice o zaostajanju za susjedima i u ispunjavanju uslova za bezvizni režim, i u ispunjavanju uslova za približavanje Evropi, i poznatih “pet ciljeva i dva uslova” za ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika.
Bila je to demonstracija na djelu konfuzije između predstavljanja države i predstavljanja jednog od njena dva entiteta. Nije teško zamisliti koliko bi riječ “predstavnika Bosne i Hercegovine” pred Savjetom bezbjednosti bila drugačija da je umjesto Šprića kao Dodikovog advokata govorio njegov ministar inostranih poslova čiji je partijski šef Silajdžić ili da je državu zastupao njen predsjedavajući Predsjedništva Željko Komšić.
To samo upućuje na onu prvu pomisao povodom izbora Bosne i Hercegovine za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti: to simbolično priznanje gubi svaku vrijednost ako država nema ni minimum zajedničke platforme u odnosu prije svega na domaće a onda na međunarodne teme a lako se može kompromitovati – kao u ovonedjeljnoj raspravi – ako se domaća konfuzija iznosi na svjetsku pozornicu. Tada se Bosna i Hercegovina umjesto faktora u rješavanju svjetskih kriza pojavljuje kao faktor “balkanizacije” i samog Savjeta bezbjednosti u kojem se obnavljaju sponzorstva nad jednom ili drugom opcijom u bosanskim svađama iznesenim na svjetsku scenu.
Već tada sam u prvom reagovanju upozorio kako bi to zaista bila dobra vijest kad bi kandidatura i izbor u Savjet bezbjednosti počivali na unutrašnjoj saglasnosti u Bosni i Hercegovini o bilo čemu relevantnom u zemlji ili u svijetu.
Već prvo zasjedanje ovog tijela nakon izbora, koji stupa na snagu s početkom nove godine, pokazalo je koliko je, na žalost, bosanskohercegovačka politika prije problem kojim se i Savjet bezbjednosti mora baviti nego ikakvo rješenje za ijednu sadašnju ili potencijalnu svjetsku krizu.
Na dnevnom redu bio je uobičajeni šestomjesečni izvještaj međunarodnog visokog opredstavnika u Bosni i Hercegovini o stanju u zemlji od 1.maja do 31. oktobra: očekivano – krajnje negativan. Valentin Inzko je na 23 strane tog izvještaja iznio čitav katalog upornih napada vlade Republike Srpske i njenog premijera protiv državnih institucija i zakona i njihovog osporavanja autoriteta visokog opredstavnika i Savjeta za provođenje mira.
Hronologija tih napada na državni suverenitet i ustavni poredak uključuje:
Poziv Milorada Dodika 7. maja na povlačenje simoličnog kontingenta bosanskohercegovačkih snaga iz mirovne misije u Gruziji iako entitetski premijer nema nikakvu ustavnu ulogu u komandovanju oružanim snagama; zaključci entitetske skupštine od 14. maja kojima se osporava “prenos nadležnosti” s entiteta na državu uključujući i nadležnosti koje su po Dejtonskom sporazumu oduvijek i pripadale državi; odbijanje da se provede nalog visokog predstavnika o poništenju tih zaključaka i njihovo objavljivanje u entitetskom službenom glasniku što – kako izvještava Inzko – nije ostavilo drugog izbora nego da ih on poništi u okviru svojih ovlašćenja; blokada odlučivanja o imenovanjima na državne funkcije u Savjetu ministara; pokušaj uništenja državnog elektroprenosa; Dodikove izjave u kojima se tvrdi das u Bošnjaci sami režirali masakre na Markalama i kod Tuzlanske kapije iako su u sva tri slučaja haški tribunal i državni sud donijeli pravosnažne presude o odgovornosti za ta zlodjela; njegovo osporavanje zakonitosti mandata međunarodnih sudija i tužilaca i dovođenje u pitanje legitimnosti i čak opstanka Bosne i Hercegovine; potezanje prijetnji referendumom o otcjepljenju – sve to neminovno je vodilo zaključku o nazadovanju u ispunjavanju međunarodno utvrđenih “pet ciljeva i dva uslova” za ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika i njegovu zamjenu specijalnim predstavnikom Evropske Unije.
Inzko je pred Savjetom bezbjednosti iznio i preciznu vlastitu dijagnozu bosanskohercegovačkog zaostajanja u približavanju euroatlantskim integracijama. Zastoj je – kako je rako – rezultat dvostruke konfuzije: jedno je konfuzija u Republici Srpskoj u vezi sa samom sobom i sa državom kao cjelinom, a drugo konfuzija u oba entiteta u vezi s odgovarajućim fokusom i funkcionisanjem politike i države kao sistema.
Ova teorija o dvostrukoj konfuziji, u kojoj entitet – kao jedinica unutrašnjeg uređenja – pretenduje na ulogu “države u državi” a postojećoj državi onemogućava funkcionisanje i dovodi u pitanje i samo njeno postojanje, dobila je na sjednici Savjeta bezbjednosti potvrdu sa najmanje očekivane strane: upravo iz samog entiteta u istupu državnog premijera Nikole Špirića.
Predstavljen pred Savjetom bezbjednosti kao predstavnik države, on je nastupio kao advokat šefa vlastite partije i njegove entitetske vlade: optužio je Inzka da “traži krivce a ne rješenja” a kao odgovor na zaključak o paralizi rada državnih organa – ilustrovan u izvještaju čitavim katalogom napada na državu – ponudio je statistiku o održavanju “deset sjednica, razmatranju 321 tačke dnevnog reda i usvajanju 20 zakona” kao da to na bilo koji način mijenja činjenice o zaostajanju za susjedima i u ispunjavanju uslova za bezvizni režim, i u ispunjavanju uslova za približavanje Evropi, i poznatih “pet ciljeva i dva uslova” za ukidanje funkcije i ovlašćenja visokog predstavnika.
Bila je to demonstracija na djelu konfuzije između predstavljanja države i predstavljanja jednog od njena dva entiteta. Nije teško zamisliti koliko bi riječ “predstavnika Bosne i Hercegovine” pred Savjetom bezbjednosti bila drugačija da je umjesto Šprića kao Dodikovog advokata govorio njegov ministar inostranih poslova čiji je partijski šef Silajdžić ili da je državu zastupao njen predsjedavajući Predsjedništva Željko Komšić.
To samo upućuje na onu prvu pomisao povodom izbora Bosne i Hercegovine za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti: to simbolično priznanje gubi svaku vrijednost ako država nema ni minimum zajedničke platforme u odnosu prije svega na domaće a onda na međunarodne teme a lako se može kompromitovati – kao u ovonedjeljnoj raspravi – ako se domaća konfuzija iznosi na svjetsku pozornicu. Tada se Bosna i Hercegovina umjesto faktora u rješavanju svjetskih kriza pojavljuje kao faktor “balkanizacije” i samog Savjeta bezbjednosti u kojem se obnavljaju sponzorstva nad jednom ili drugom opcijom u bosanskim svađama iznesenim na svjetsku scenu.