Butković je ponudio ostavku, priznao vlastitu grešku i nedopustiv propust, a u javnosti su se, prije svega iz redakcije „Jutarnjeg“ pojavile razne konstrukcije i „teorije zavjere“. Prema jednima to je „osveta konkurentskih listova“, prema drugima „sam se premijer želio odreći vlastitog intervjua“. No, štogod bilo, sam slučaj je pridonio srozavanju ugleda profesije, ističu našoj Ankici Barbir Mladinović, zagrebački novinari:
„Ovo ovakvo novinarstvo a la taj Butković, koji svoje tekstove počinje uglavnom rečenicom: ,Kad sam s premijerom u četvrtak popodne pio kavu u njegovom kabinetu, onda mi je on počeo pričati o nekim stvarima koje ustvari imaju jednu povijesnu dimenziju…‘, apsolutno je skandalozno, ta takva intimnost sa nekakvim premijerima. I naravno, takvom jednom novinaru se to moglo dogoditi, mogli su mu uvaliti. Takvo novinarstvo je ispod svakog nivoa.“
Hrvatski novinar Mladen Mali smatra da je za zastrašujuće srozavanje profesije kriv profit i činjenica da poslodavci i veliki oglašivači određuju sadržaje, a ne slobodni novinari:
„Postoji priča da je upravo jedan od velikih trgovačkih tajkuna zvao posebne redakcije, ne da razgovara s njima o radu, nego da im kaže što on od njih traži. Pa to je sramota. Nama starijim novinarima prigovaraju da smo imali svoje sekretare komiteta, a oni sada imaju najobičnije nakupce svinjskih dlaka koji im određuju kako će i što će pisati. To je skandalozno. Ja mislim da je novinarstvo danas na najnižim granama otkad ja pamtim, a radim u novinarstvu preko trideset godina.“
Nemilosrdno tržišno nadmetanje bez javnog kontrolnog mehanizma uništava vjerodostojnost hrvatskog novinarstva, upozorava i član Savjeta za medije Hrvatskog Helsinškog Odbora i doajen hrvatskog novinarstva, Božo Novak:
„To su prvi konstatirali i uputili jedno ozbiljno upozorenje u Vijeću Evrope prije pet-šest godina da počinje progledavati profit i da se zapostavlja društvena funkcija medija i novinarstva. Nije problem u novinarima poglavito, niti u novinarstvu, problem je tome što se nije obratila pažnja na nove centre moći koji određuju sudbinu ili ponašanje novinara i onda dolazi do jedne posebne sprege između vlasnika medija i države. Prema tome, probleme treba rješavati u korijenu. Evo u zadnje vrijeme, mi u Hrvatskom novinarskom društvu i u Vijeću za medije HHO-a smo zajedno sa Konrad-Adenauer Stiftung radili na tome da uvedemo kod nas nešto slično njemačkom Prešerat (Deutsćer Prešerat). Mora postojati jedno tijelo koje će rješavati ove probleme i upozoravati na neetičnost medija i na ugrožavanje slobode pojedinca. U Švedskoj to rade uz pomoć ombudsmana za medije, Nijemci imaju Prešerat koji je jako dobar, a u Americi su svi listovi uveli prave ombudsmane u redakcijama koji polemiziraju sa svakim člankom, sa svakom informacijom koja se objavi u njihovom listu.“
Predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, Zdenko Duka, slaže se s mišljenjima da je najsjajnije razdoblje hrvatskog novinarstva bilo između 1985. i 1990. godine, kad je bivša vlast bila na izdisaju, a profit još nije gospodario redakcijama:
„Sigurno da je stanje mnogo gore nego prije. Od novinara se traži da svaki dan donesu neko čudo, neku ekskluzivu, nešto što nemaju drugi. Pod izvjesnom su vlasničkom kontrolom. Iako je sloboda medija doista puno veća nego što je bila prije 10-12 godina, ali je, čini se, sloboda novinara puno manja i sve je veće nezadovoljstvo među novinarima što se tiče osjećaja slobode.“
Dnevne listove u Hrvatskoj preplavilo je žutilo i sliče kao jaje jajetu, ljudi im sve manje vjeruju. Ali, unatoč svemu, mediji bitno utječu na javno mišljenje, ističe dr. Marina Mucalo, profesorica radijskog i istraživačkog novinarstva na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti:
„Sve više klizimo u domenu takozvanih lakših tema, u neku vrstu neukusa, gdje se preferiraju lagane teme, nagradne igre, kratke forme – reci mi brzo, kratko, jasno i sažeto. Ukazuje se jedan kronični nedostatak ozbiljnih analitičkih formi, a usudila bih se reći i pristupa. Događa nam se jedan novi oblik, taj čuveni infotainment, gdje nam se zapravo miješaju vrlo ozbiljni pojmovi – novinarstvo, PR struka i oglašavanje. I sad tu treba biti jako oprezan, jako mudar, a usudila bih se reći i iskusan, da se izvuče ono pravo iz toga. Izgleda da nam je ipak imperativ ovog trenutka postala zarada i ekonomska opravdanost postojana pojedinog medija, što definitivno ide na uštrb informiranja ljudi.“
BOSNA I HERCEGOVINAU Bosni i Hercegovini slična su razmišljanja kao u Hrvatskoj o stanju u medijima, o načinu na koji kreiraju javno mišljenje. Selmi Boračić, urednik magazina „Start“, Eldin Karić , najprije komentira zagrebački slučaj:
„Smatram da je to kazna koju plaća svaki novinar kada postane svrha sam sebi, kada misli da je on najvažniji, kada ne misli da je on taj koji treba da informira javnost, koji treba da dá kvalitetne informacije i koji treba te informaciju da provjeri po onim standardnim principima – iz najmanje dva izvora.“
Na pitanje koliko su bosanskohercegovački novinari profesionalni, Karić odgovara:
„Većina novinara u BiH pokušava raditi profesionalno, međutim sve više postaju ovisni o financijerima svojih medija. To je jedan od najosnovnijih problema, koji se u skorije vrijeme pojavio u bosanskohercegovačkom novinarstvu.“
Novinare štampanih medija u Bosni i Hercegovini nema ko da reguliše. Postoji Vijeće za štampu, koje isključivo može ukazivati na novinarske propuste i nepoštivanje Kodeksa za štampu. U suštini regulacija je na individualnoj odgovornosti novinara, kaže izvršna direktorica Vijeća, Ljiljana Zurovac:
„Vijeće za štampu ne upućuje oštre proteste, niti ja mislim da se oštrim protestima na bilo koji način na pogrešno pisanje ili kršenje kodeksa u štampi može nešto učiniti. Može se učiniti jedino strpljivim radom i stalnim ukazivanjem na profesionalne, vrlo dobro napravljene odrednice vodilje u Kodeksu za štampu BiH.“
Iako je medijska slika BiH raspačana, pa postoji državni javni servis, te dva entitetska i na desetine privatnih radio i televizijskih stanica, ipak, u odnosu na štampane, postoji zakonska regulativa. Nju provodi Regulatorna agencija za komunikacije (RAK). Program elektronskih medija se ne prati 24 sata, kaže direktorica sektora za emitiranje RAK-a, Dunja Mijatović:
„Upravo su građani ti koji najviše prate rad medija i ako primijete nešto što je odstupanje od poštivanja ne samo izdanih dozvola i profesionalnog novinarstva, nego i ljudskih prava, to nam dostave i onda naši stručni timovi urade analizu. Znači, pratimo medije u smislu da vidimo da li se te dozvole koje smo izdali poštuju. Ne radi se, dakle, o nikakvom praćenju tipa snimanja 24 sata ili nešto slično.“
U bosanskohercegovačkim medijima svakodnevno se krše pravila novinarske profesije, kaže pomoćnik ombudsmena za medije Federacije BiH, Mehmed Halilović:
„Toga ima gotovo svaki dan. Od uobičajenih kršenja ljudskih prava, gdje se o ljudima piše na način koji krši njihova ljudska prava, pa do toga da ne poštuju profesionalni kodeksi, vrši se manipulacija informacijama i javnost se praktično dezavuiše.“
Iako je jedna od uloga medija da kreiraju javno mnijenje, takvo što bosanskohercegovački mediji najmanje čine. Razloge za to profesor sa Univerziteta u Tuzli, Nail Kurtić, vidi u slijedećem:
„Ne možemo govoriti o jedinstvenom bosanskohercegovačkom komunikacijskom prostoru, pa prema tome ne možemo govoriti ni o nekakvom javnom mnijenju kakvo postoji na primjer u Njemačkoj i tako dalje. Istraživanja pokazuju da su nacionalne zajednice hermetički zatvorene i okrenute svojim main-stream medijima, koja su glasnogovornici nekakvih ključnih političkih opcija aktuelnih u BiH. To onemogućava uspostavljanje jednog građanskog načina mišljenja, pa i građanskog okvira za tumačenje aktuelnih političkih zbivanja, pa i uspostavljanje nekakvog kritičkog, rezonirajućeg odnosa naspram aktuelnih vlasti.“
CRNA GORA
Mediji u Crnoj Gori nesumnjivo kreiraju javno mnijenje, pitanje je na koji način, ukazuju sugovornici Biljane Jovićević, koji, međutim, nisu uvjereni da su, bilo tiskani, bilo elektronski mediji, na pravi način prebrodili tranziciju i razdoblje devedesetih, u kojem je crnogorsko novinarstvo, na prijelazu iz jednostranačja u višestranačje, doživjelo sunovrat ove profesije:
„U vremenu između jednopartijskog i višepartijskog sistema, mediji su se najviše kompromitovali – u vrijeme priprema za rat i u vrijeme samog rata. Tada su te zle politike preko medija obavile ogroman dio posla. Mislim da je to nešto od čega su se mediji teško oporavljali i posle rata, a i u današnje vrijeme.“
Ovo je ocjena Pere Radovića, direktora Barskog televizijskog festivala i nekadašnjeg direktora Televizije Titograd, koja je devedesetih prerasla u Televiziju Crne Gore. Danas prednost, kada je povjerenje u medije u pitanju, Radović ipak daje štampanim medijima:
„Nepravda bi bila ne pomenuti ,Monitor‘, koji je od početka svog osnivanja imao jednu orijentaciju angažovanog i analitičkog novinarstva. Redovno čitam ,Vijesti‘, što na neki način određuje i moj odnos prema njihovom kvalitetu. Od elektronskih medija pratim Radio Antena M i Radio Slobodna Evropa.“
Tatjana Ašanin, urednik informativnog programa Radija Antena M:
„Koliko se kome vjerovalo, o tome najbolje govore novinski tiraži i ankete o gledanosti odnosno slušanosti. Iako mi je kao radijskom novinaru mi je bilo čudno da se ispitanicima postavlja pitanje kojem radiju najviše vjeruju, a da se rangiraju i stanice koje imaju isključivo muzičko-zabavni program. No, povjerenje javnosti u medije u Crnoj Gori, a pretpostavljam i drugdje, temelji se isključivo na tome da li neko glasilo objektivno izvještava, analizira ili komentariše. Bitnu ulogu u određivanju odnosa povjerenja ili nepovjerenja publike prema medijima igraju naši stavovi. Tako će i u Crnoj Gori oni koji podržavaju vlast više vjerovati ,Pobjedi‘ ili Televiziji Crne Gore. Oni koji razmišljaju globalno će čitati ,Vijesti‘. A dio javnosti koji podržava neke opozicione partije, najpouzdanijim najvjerovatnije smatra pisanje ,Dana‘.“
Posljednja sondaža o povjerenju u medije, koju je radio Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) prošlog septembra, pokazuje da građani Crne Gore od elektronskih medija najviše vjeruju Televiziji IN, komercijalnoj stanici, i lokalnim radio stanicama. A od štampanih ubjedljivo najviše Nezavisnom dnevniku „Vijesti“, pa potom „Danu“. Istraživač i metodolog CEDEM-a, Miloš Bešić, kaže da su ovi podaci vrlo vjerodostojni jer se redovno provjeravaju, ali da sa druge strane oni ne mogu biti siguran indikator toga koliko zaista mediji utiču na kreiranje javnog mnijenja:
„Tako direktno ne može. Da bi ste ispitali koliko mediji utiču na kreiranje javnog mnijenja, to bi bio vrlo kompleksan istraživački posao. Ali neka vrsta kvalitativne blaže procene u smislu uticaja medija na javno mnijenje, naravno da može da se napravi. To nije problem.“
Pero Radović vjeruje u veliki uticaj medija na javnost:
„Apsolutno vjerujem da ga kreiraju, i to možda u Crnoj Gori više nego u drugim sredinama. Ako pogledamo kakva nam je realnost i ako uvažimo činjenicu da toj realnosti u velikom stepenu doprinose mediji, onda možemo ocijeniti da li ga kreiraju u pozitivnom ili u negativnom smislu.“
Tatjana Ašanin ima utisak da javnost više vjeruje medijima nego političarima:
„Valjda se naša javnost zasitila uglavnom istih političara već gotovo dvije decenije. Valjda su se njihove riječi toliko izlizale, devalvirale i izgubile na značaju da građani u neku ruku sad smatraju normalnim da prije povjeruju novinarima, koji su na izvoru raznih informacija ili makar podliježu principima smjenjivosti. Iako i tu treba biti obazriv. Crnogorsko novinarstvo je još veoma daleko od slobodnog, jer ogroman broj novinara nije dovoljno obrazovan ili je zalutao u ovu vrlo tešku i odgovornu profesiju. Takvima je lako manipulisati, kao što je lako procijeniti da se preko njih zapravo manipuliše kompletnom javnošću.“
Duh tranzicionog vremena u posljednje dvije godine nije pogodovao razvoju nijedne profesije, pa ni novinarske. Naprotiv, unazadio je, jer su mediji poslužili kao propaganda i dopuna onoga što se radilo u politici. Umjesto da je postala nezavisna profesija, koja je socijalno odgovorna vlastitoj svrsi postojanja, kaže novinar Duško Vuković, urednik prvog internet medija u Crnoj Gori – PCNEN-a, koji smatra da su za takvo stanje ponajmanje krivi novinari:
„Moje profesionalno iskustvo u posljednje dvije decenije govori o tome da su kod nas problematični oni koji osnivaju medije i koji upravljaju medijima. Na koji način problematični? Problematični zato što ciljevi zbog kojih su mnogi mediji osnovani, zbog kojih se upravlja meidjima, nijesu oni ciljevi koji korespondiraju sa samom svrhom profesije. Mediji se osnivaju i medijima se rukovodi na način da oni budu u službi određenih partikularnih interesa, a ne javnog interesa.“
Nekadašnji direktor Televizije Titograd, Pero Radović, smatra da je problem u nedovoljnom profesionalizmu. Osim neočekivane poplave medija, a stoga i slabije selekcije kvalitetnih poslanika javne riječi, postoji autocenzura, mnogo više nego sama cenzura, koja je bila karakteristika jednopartijskog sistema:
„Za koju je Danilo Kiš jednom rekao da je nemoralnija od cenzure.“
Radio-televizija Crne Gore, 2003. godine je iz državnog medija započela transformaciju u javni servis. Kako tada, tako i danas, problemi sa formiranjem savjeta, koji bi kao ključno tijelo trebalo da obezbijedi nezavisnu poziciju ovog medija u cilju služenja opštem interesu, onemogućavaju funkcionisanje javnog servisa. Urednik PCNRN-a, Duško Vuković:
„Javni servis je, nažalost, mnogo manje javni nego, recimo, neki privatni mediji u Crnoj Gori. Ovo što imamo danas, to je jedna karikatura od onoga što bi trebalo da bude javni servis.“
SRBIJA
Kuda ide srpsko novinarstvo danas, pita se Radovan Borović, koji kaže da u toj zemlji zakoni postaju liberalniji, da ima čak deset dnevnih novina, no pitanje je kako oni formiraju javno mišljenje, pogotovo u uvjetima tabloidizacije društvene stvarnosti:
Mediji u Srbiji posluju sa manje ili više boljim finansijskim rezultatima nego u prethodnoj deceniji. Liberalniji su zakoni, a državna televizija je postala javni servis, kaže pomoćnik ministra za kulturu zadužen za medije, Dragan Janjić:
„Ali, nažalost, kredibilitet medija je smanjen u odnosu na devedesete, kada je postojao jedan korpus medija kojima se verovalo i kada su postojali državni mediji za koje se znalo da vode državnu odnosno partijsku propagandu iz tog vremena. Mislim da je ključni problem u tome što se je srpsko novinarstvo opasno nagnulo u pravcu tabloidizacije. Neprekidno se emituju senzacije, i u elektronskim i u štampanim medijima, bez dovoljno činjenica, bez dovoljno pokrića, a čitaoci su to počeli da čitaju kao što čitaju neko zabavno štivo. Nažalost, došli smo do toga da je i čitalačka publika spustila neki prag tolerancije koji bi trebalo da postoji. Ali, mediji i dalje, kao i u svakom društvu, vrlo snažno utiču na formiranje javnog mnijenja. To što su mnogi od njih postali na neki način manje ozbiljni nego što bi to trebalo da bude, to što manje poštuju neka profesionalna pravila, to ne znači da je njihov uticaj bitno smanjen.“
Građani pretežno misle da na medijske slobode u Srbiji negativno utiču politički pritisci na redakcije i uređivačku politiku medija. Srbija se poslednjih godina jednostavno našla na udaru tabloidizacije društvene stvarnosti, koja ima za cilj obesmišljavanje javnog života, a sa namerom ostvarivanja interesa određenih grupa, kaže predsednica Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS-a), Nadežda Gaće:
„Više od 30 posto novinara smatra da postoji visok stepen korupcije u novinarskoj profesiji. Naravno, niko nije rekao da je on konkretno primio mito ili bilo kakav drugi oblik privilegije. Ova ocena o neistini i laganju u našoj profesiji verovatno je danak tabloidizacije dela štampe u Srbiji, koja se na zapadu zove žuta štampa i potpuno je drugog sadržaja, a ovde su tabloidi pre svega političke novine, koje prosipaju određene priče, istinite ili neistinite, tajne ili netajne, ali koje su veoma jako povezane sa ostacima raznih službi u Srbiji.“
Prema istraživanjima, manji društveni značaj od novinara samo za nijansu imaju trgovci, a jedino se političari smatraju znatno štetnijom profesijom, kaže Srđan Bogosavljević, rukovodilac istraživanja o položaju novinarstva u Srbiji i direktor agencije Strategic Marketing:
„Ono što jeste zabrinjavajuće, to je da postoji saglasnost da ta profesija nije profesija koja je mnogo poštovana. To je profesija koja je opterećena mnogim predrasudama, mnogim zlonamernim tumačenjima. Što je najgore, i sami novinari veoma loše cene društvenu poziciju svoje profesije. Doživljava se da je to profesija u kojoj ima mnogo korupcije i na koju se može vrlo lako uticati. Bez obzira u kojoj meri je to tačno ili nije, ali se doživljava da je to profesija na koju se može vrlo lako uticati.“
Ocena je takođe da postoje političke veze između novinarske i političke elite, ali i veze sa novim vlasnicima krupnog, ali i sumnjivog kapitala, ističe dugogodišnji novinar, a sada profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, Rade Veljanovski:
„Moglo bi da se kaže da je to jedno tipično tranziciono novinarstvo. Generalno se može reći da je naše novinarstvo danas u boljoj situaciji nego što je bilo devedesetih godina, ali ne u toliko boljoj koliko bi to trebalo da bude. Kod nas se i dalje prepliću različiti uticaji. Mislim i na političke uticaje i na uticaje iz sfere biznisa. To su, dakle, te dve osnovne sfere, dva osnovna centra moći, koji su najveći neprijatelji slobodnog protoka informacija i slobodnog novinarstva. Interesi u obe te sfere, i političkoj i biznis, toliko su jaki i akteri u te dve sfere ne žele da dopuste dovoljno širok prostor medijima da društvu podastru sve one informacije i da istraže sve one društvene tokove koji mogu biti u interesu javnosti. Ima mnogo toga iza kulisa, ima mnogo toga gde su pojedinačni i partikularni interesi iznad javnih interesa. Ove dve sfere, koje su moćnije od svih ostalih, pa nažalost još uvijek i od medijske sfere, ne dopuštaju da se razvije i razgrana jedno slobodno novinarstvo. Kod nas je, dakle, još uvek uticaj političkih aktera i biznis aktera na naš medijski sistem veoma jak.“
KOSOVO
Kosovsko novinarstvo dijeli sudbinu Kosova i prolazi kroz tranzicijsko razdoblje kao i samo društvo. Boluje od sličnih bolesti kao i profesija u cijeloj regiji, podložno je utjecaju politike, kaže Gzim Badžaku:
U kosovskim mediji se mogu uočiti mnogi profesionalni nedostaci, kaže direktor Asocijacije profesionalnih novinara Kosova, Lundrim Aliju:
„Jedan deo tih nedostatak je rezultat postojećih okolnosti na Kosovu, kao što su nezadovoljavajući financijski uslovi u kojima novinari rade, onda njihova relativna mladost, neiskustvo i neadekvatno obrazovanje. Prisutan i lako uočljiv je i veliki politički uticaj na medije. Mediji na Kosovu nemaju onakvu poziciju društvu kakvu imaju mediji u demokratskim društvima.“
Mediji ne uspevaju informacijama koje plasiraju da podstaknu debatu među građanima, kako bi se uticalo na stvaranje i donošenje određenih politika od strane vlade i drugih političkih grupacija.
Odgovorni urednik u agenciji KosovaLive, Bekim Hasani, ocenjuje da je uloga medija vidljiva, ali da su oni uticajni onoliko koliko je razvijena demokratija:
„Krhkost demokratije na Kosovu se ogleda i na kosovskoj medijskoj sceni. Ne možemo očekivati da za ovako kratko vrijeme imamo visoke profesionalne standarde, ali mislim da se u godinama posle rata s izgradnjom tih standarda krenulo, uz veliku međunarodnu podršku. Mediji igraju odlučujuću ulogu u demokratizaciji, ali još mnogo toga treba da se uradi da bi se postigao željeni nivo profesionalnosti i nepristranosti u izveštavanju.“
I Hasani potvrđuje da određene političke orijentacije i partije pokušavaju, i u mnogim slučajevima uspevaju, da utiču na medije:
„Oni koji to pažljivo prate, ali i obični gledaoci, slušaoci i čitaoci, primećuju uticaj političkih orijentacija i drugih interesnih grupa na medije.“
Profesor na Odseku novinarstva na Filološkom fakultetu u Prištini, Rrahman Pačarizi, kaže kako je u ovih zadnjih devet godina mnogo investirano u razvoj novinarstva, s ciljem da ono bude objektivno i nepristrano. Rezultate koji su postignuti ne treba podcenjivati, međutim:
„Treba priznati da mediji i novinari na Kosovu imaju pre nacionalnu nego profesionalnu paradigmu. To naravno ne vredi za novinare koji rade u međunarodnim medijima koji emituju program na albanskom jeziku, kao što su Slobodna Evropa, BBC, Deutsche Welle i Glas Amerike. U tim slučajevima su prinuđeni da rade u skladu sa uređivačkom politikom tih medija.“
Pačarizi ističe kako na Kosovu postoji tendencija da politika manipuliše medijima:
„I u većini slučajeva je ta tendencija uspešna, pošto su mediji na Kosovu veoma spremni, u cilju obezbeđivanja posebnih veza sa političarima odnosno neke, uslovno rečeno, ekskluzivne informacije, da čine kompromise u odnosu na profesionalnost.“
SVIJET
Brian Whitemore, novinar u centralnoj redakciji Radija Slobodna Evropa u Pragu, kaže kako je u Sjedinjenim Američkim Državama na sceni jedna vrsta balkanizacije medija. Događaju se naravno i medijski lažnjaci, no nakon njih se ti novinari otpuštaju i nemoguće je da nakon toga ikada više rade u novinarstvu. Ostavke moraju dati i urednici novine, odnosno medija kojima se greška dogodila:
„Ljudi se uglavnom okreću onim medijima koji potvrđuju njihova politička stajališta. Nestaje ono središnje mjesto koje su nekada imali New York Times ili televizijske mreže poput ABC, NBC ili CBS, koji su postavili standarde u novinarstvu. Primjerice, kada je Walter Cronkite rekao nešto na vijestima – svi su znali da je to istina. Danas, oni koji su desno orijentirani gledaju FOX News, a oni sa ljevice se drže Keitha Olbermanna na MSNBC. Američki mediji, oprostite mi na izrazu, postaju sve više balkanizirani. Inače, jedan od najvećih skandala se dogodio osamdesetih u „Washington Postu“, kada je novinarka Janet Cook objavila vrlo dirljivu priču o mladom ovisniku o heroinu. Članak je bio fenomenalno napisan, sa sjajnim stilom, niste se mogli odvojiti od priče. Nagrađena je i Pulitzerovom nagradom. No, ispostavilo se da priča nije istinita, odnosno da je potpuno izmišljena. Takvih primjera ima još. Posljednji je tekst Judith Miller u „New York Timesu“ o iračkom oružju za masovno uništavanje. Pokazalo se da je Miller suviše vjerovala svom izvoru u vladi SAD. „New York Times“ se morao ispričati čitateljima, a novinarka je 2005. otišla u mirovinu. Nakon takvih slučajeva, uz isprike, dolaze i tekstovi o tome kako se tako nešto moglo dogoditi, čuju se i kritike i samokritike u novinarskim organizacijama. Nažalost, sve se to s vremenom zaboravi, a rezultat svega je da povjerenje u medije sve više opada.“
Lidija Klasić, dugogodišnja novinarka Deutsche Welle, kaže kako povjerenje u medije u Njemačkoj sve više opada, da im svega 34 posto građana vjeruje. No, naglašava da je u ozbiljnim medijima jasno što je komentar, a što izvještaj i da je to sveto pravilo kojeg se profesija drži. Ipak, mnogi čitatelji, gledatelji i slušatelji se žale na političku obojenost tekstova i na apsolutno žutilo ili glamur koji pomalo ovladava medijima. No, po njenom mišljenju, zagrebački slučaj sa lažnim intervjuom s predsjednikom vlade, u Njemačkoj je gotovo nezamisliv:
„Mislim da bi se takav slučaj – da se objavi neistiniti intervju sa šefom vlade – ovdje mogao dogoditi samo u humorističnom listu ,Titanic‘. U ozbiljnim novinama zbilja vrlo teško. Međutim, bilo je slučajeva koji su bili ogromni medijski skandali. Možda najpoznatiji od njih je iz 1983. godine sa tzv. Hitlerovim dnevnicima, koje je kao pronašao jedan poznati novinar, a zapravo genijalni falsifikator. On je u relativno kratkom vremenu, sam svojom rukom, falsificirao 62 sveska tih navodnih Hitlerovih memoara. Na to je nasjeo poznati dnevnik ,Stern‘, koji je sve to skupa platio više od devet miliona ondašnjih maraka. Već za par tjedana je prevara izašla na vidjelo, jer su sve to skupa dali ekspertima na provjeru, ali je najprije izazvalo jednu senzaciju, o kojoj su javljale stotine reportera, listovi u cijelom svijetu i tako dalje. Sve je završilo time da je cijela redakcija ,Stern-a‘ morala dati otkaz, prodaja lista je dramatično pala, a taj čovjek koji je to falsificirao je dobio četiri i pol godine zatvora. Iako je kasnije bio vrlo interesantan, jer je zaista jedan genijalan falsifikator. Kasnije se dogodio sličan slučaj, u malo zabavnijem dijelu štampe – u tjednom dodatku ,Süddeutsche Zeiting-a‘. U tom magazinu su se godinama pojavljivale vrlo interesantne, vrlo neobične reportaže iz Holywooda. Jedan njemački novinar je razgovarao sa svim poznatim zvijezdama, postavljao im krajnje provokativna pitanja, a oni su duhovito odgovarali i tako dalje. Da bi se na kraju ustanovilo da je on to zapravo sve skupa izmislio. Živio je u Holywoodu i iz svog stana praktički fantazirao te intervjue. To je bio skandal koji je dosta potresao tu ,laku branšu‘. Ali ozbiljnih skandala, u smislu da se falsificira intervju sa jednim ozbiljnim političarom, toga, bar koliko se ja mogu sjetiti, nije bilo.“
Gabor Bodiš, urednik informativnog programa TV Dunav u Budimpšeti, kaže kako Mađari najviše vjeruju instituciji predsjednika države, Ustavnom sudu, a potom tek dolaze novinari. Medijsku scenu je prije nekoliko godina potresao skandal s objavljivanjem jednog govora premijera Đurčanija:
„U mađarskom slučaju se nije radilo o lažnom intervjuu, intervju odnosno govor je bio pravi. Naime, premijer Đurčani, nakon što je dobio izbore 2006. godine, održao je govor u jednom letovalištu pored jezera Balaton svojim partijskim kolegama, u kojem ih je dosta neodmerenim rečima kritikovao kako su tokom kampanje lagali i danju i noću. Snimak tog govora se nekoliko dana nakon toga nekako pojavio na državnom radiju, ni dan danas se ne zna kako. Taj govor, odnosno snimak, odnosno emitovanje tog snimka je izazvalo pobune u Mađarskoj. To je najverovatnije najveći skandal u poslednje vreme u Mađarskoj u koji su umešani mađarski mediji i mađarska politika.“