Presuda petorici nekadašnjih pripadnika hrvatskih oružanih snaga, koji su na Županijskom sudu u Vukovaru, zbog počinjenog ratnog zločina nad srpskom obitelji Olujić u Cerni kraj Županje, u veljači 1992. godine, ukupno dobili 57 godina zatvora, otvara mnoga pitanja.
Jedno od njih je koliko takvi sudski procesi mogu pridonijeti suočavanju s tamnim stranama novije nacionalne povijesti.
Suđenja pripadnicima vlastitog naroda za ratne zločine ne izaziva uvijek osudu, a oni kojima se sudi često se u javnosti pokušavaju prikazati kao žrtve. Jedno od takvih suđenja je i ono Branimiru Glavašu, u kojem su svaku medijsku pozornost izgubile obitelji žrtava, dok s se u prvi plan stavljaju optuženici i njihova navodna nedužnost.
Ugledna psihologinja, profesorica Mirjana Krizmanić, smatra kako u suočavanju s prošlošću hrvatsko društvo nije daleko odmaklo:
Suđenja pripadnicima vlastitog naroda za ratne zločine ne izaziva uvijek osudu, a oni kojima se sudi često se u javnosti pokušavaju prikazati kao žrtve. Jedno od takvih suđenja je i ono Branimiru Glavašu, u kojem su svaku medijsku pozornost izgubile obitelji žrtava, dok s se u prvi plan stavljaju optuženici i njihova navodna nedužnost.
Ugledna psihologinja, profesorica Mirjana Krizmanić, smatra kako u suočavanju s prošlošću hrvatsko društvo nije daleko odmaklo:
"Mislim da se većina nije suočila sa zločinima iz nedavne prošlosti. Oni se na neki način od tog suočavanja još uvijek zaštićuju jednostavnim frazama da se ne može izjednačiti agresor i žrtva. Time je priča zatvorena. Ili se zaštićuju nekim trgovačkim mjerilima - a koliko su oni, ma tko oni bili, ljudi nama pobili. Time se ne može opravdati niti jedan zločin. Mi bi smo, kao narod, trebali reći da je bilo zločina i na našoj strani i da ćemo se mi s tim zločinima suočiti u pravednim sudskim procesima."
Voditelj Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava u Osijeku, Jaroslav Pecnik, smatra kako i danas, bez obzira što je svaki zločin samo zločin, postoji podjela na njihove i naše zločine, od kojih je onaj njihov, neusporedivo teži, dok se onaj vlastiti - ako se i prizna - pokušava umanjiti ili pravdati na različite načine:
"Mislim da tu nekih velikih pomaka, kada se govori o zločinima iz Domovinskog rata počinjenih sa hrvatske strane, nema, iako posljednja presuda pripadnicima HOS-a u Vukovaru za počinjenje zločine ohrabruje, ali to je samo pravna dimenzija. Izmiče ona ljudska dimenzija jer se pitanje svodi na to - a što su oni nama radili, drugim riječima opravdava zločin na mala vrata."
Voditeljica Dokumente, Vesna Teršelič, čija nevladine organizacije radi na suočavanju s prošlošću, temeljem prikupljanja svjedočanstava o zločinima, kaže kako istraživanja pokazuju da se stanoviti pomak u javnom mnijenju unekoliko ipak dogodio:
"Mislim da se više nikada nećemo vratiti u devedesete i početak ovog stoljeća, kada je bilo nezamislivo da će se moći procesuirati nekog od osumnjičenih hrvatskih generala. Vidim da tu postoji neki sporiji napredak u javnom mnijenju. Prateći procese suočavanja sa prošlošću u drugim zemljama vidim da je u svakom društvu teško procesuirati zločine, učinjene u ratu, nad onima koji pripadaju većinskim stanovnicima jedne zemlje. To je naprosto jedan zahtjevan zadatak sa kojim se svi borimo."
No, Vesna Trešelič objašnjava kako oficijelni stav, koji je dugo dominirao u hrvatskom političkom životu, da Hrvati, budući da su vodili obrambeni rat, nisu mogli počiniti ratni zločin, i danas ima utjecaja na javno mnijenje.
S takvim stavom slaže se i psihologinja Mirjana Krizmanić:
"Uvijek se pitam otkuda nama Hrvatima uopće ideja da bi smo mi mogli biti jedini narod čiji pripadnici u ratu nisu počinili zločin. Zna se da se zločin u ratovima događao na svim stranama, i uvijek se događao. Jedino je i ključno pitanje kako se nakon toga s tim određeni narodi i država nosi. Tek ćemo se suočavanjem sa onim što se dogodilo i kažnjavanjem krivaca zapravo na neki način očistiti od toga. Izuzetno je važno što ćemo se time i zaštiti od ponavljanja budućih sličnih zločina."