Juriš na obdaništa

Kemal Kurspahić

Niži islamski službenici, slijedeći raniju reisovu tvrdnju kako “nema morala bez vjere”, nastupaju s moralne visine s koje se ne vidi kako se upravo u ime nakaradnog tumačenja vjere – i, sasvim precizno, islamske vjere – u svijetu u kojem živimo provode i neki od najneljudskijih zločina.

Najnovija sarajevska debata povodom namjere kantonalnih vlasti u glavnom gradu da uvedu religijsku obuku u gradska obdaništa samo je aktuelna epizoda u kontinuiranim nastojanjima bošnjačke vladajuće pameti u protekle gotovo dvije decenije da organizuje javni život po mjeri vlastite vjere. Njena nesumnjiva inspiracija potiče iz životnog djela osnivača i prvog vođe muslimanske Stranke demokratske akcije Alije Izetbegovića – njegove Islamske deklaracije – a njena prva javna demonstracija desila se neposredno nakon što je ta stranka, u koaliciji s posestrimskim “narodnim partijama” srpskog i hrvatskog predznaka: SDS i HDZ, osvojila većinu u Skupštini Bosne i Hercegovine na izborima 1990. godine. Tada su, na samom početku vladavine te tragično nekompetentne koalicije, poslanici SDA novostečeni osjećaj moći demonstrirali i tako što su u samoj zgradi skupštine obavili muslimanski vjerski obred pokazujući tako prezir prema civilizacijskom principu odvajanja vjerskog od državnog ili javnog.

Ta ideologija, koliko god se njeni prvaci zaklinjali u odanost “cjelovitosti i teritorijalnom integritetu bosanske države”, od početka je bila ako ne i poziv onda nesumnjivo pristanak na podjelu svega što je do pobjede te koalicije bilo zajedničko. Počelo je s agresivnom podjelom svih javnih funkcija, kako su govorili stranački prvaci “od portira do direktora”, u čemu su od početka partijska lojalnost a sve više i rodbinska bliskost bili važniji od profesionalne kompetentnosti, iskustva i dotadašnjih rezultata.

“Bolje podoban nego sposoban” – postalo je pravilo promocije u javnoj službi koje je kao neka vrsta kadrovske side od tada poharalo državne institucije održavajući ih godinama na aparatima za vještačko disanje međunarodnog prisustva i intervencije.

Još dok je Bosna i Hercegovina čerečena u skladu s miloševićevsko-tuđmanovskim mapama iz Karađorđeva, za šta su se pobrinuli bosanski izvršioci naloga te dvojice, bosanski su islamisti podizali ograde oko projektovane vlastite avlije. Već 1993. je kasniji predstavnik za štampu SDA Adnan Jahić u tuzlanskom “Zmaju od Bosne” ispisivao viziju buduće “krijeposne muslimanske države” u kojoj će sve biti po mjeri islamskog učenja uključujući i promocije u javnoj službi. Godinu dana kasnije će “prvoborci za BiH”, koji su utočište od rata i unosne izvore nikad proknjiženih donacija našli pod okriljem zagrebačke džamije, na stranicama svog nedjeljnika “Ljiljan” povesti nacističku kampanju protiv miješanih brakova u kojoj će čak i ministar kulture u tadašnjoj Silajdžićevoj vladi takve brakove predstavljati kao ideološki nametnute a djecu rođenu u njima nazivati frustriranom.

Kasnija hajka protiv Djeda Mraza; preimenovanje ulica i javnih ustanova u bošnjačkom dijelu Federacije po naglo otkrivenim velikanima naše prošlosti i sadašnjosti; grubo upozorenje novinarima javne televizije s vrha islamske zajednice kako “pokatoličavaju javnost” kad u vijestima oslovljavaju papu njegovom zvaničnom titulom; agresivno nametanje javnoj televiziji posebnih vjerskih sadržaja tokom mjeseca ramazana; obilježavanje teritorija džamijama podignutim po uzorima tuđe arhitekture i ulazak na velika vrata promotora religijske isključivosti i zadrtosti; sve do ašikovanja s nekakvim razumijevanjem za međunarodne džihadlije i proglašavanja svjetske uznemirenosti pred terorizmom “antimuslimanskom histerijom” … manifestacije su ideologije koja sada hoće da poklopi i mališane predškolskog uzrasta, ne ostavljajući im priliku da s roditeljima sami odlučuju o vlastitom obrazovanju onda kad budu u stanju donositi takve odluke.

Kad je, povodom najave islamizacije obdaništa, progovorila umorna i potisnuta građanska, proevropska javnost, vjerska hijerarhija uzvratila je verbalnom artiljerijom sa najviše kote islamske zajednice: njen rijaset optužuje kritičare segregacije u obdaništima za “satanizaciju vrijednosti islama” i zaključuje kako će oni koji danas “zabranjuju vjertsku pouku” sutra zabraniti i odlazak u džamiju.

Niži islamski službenici, slijedeći raniju reisovu tvrdnju kako “nema morala bez vjere”, nastupaju s moralne visine s koje se ne vidi kako se upravo u ime nakaradnog tumačenja vjere – i, sasvim precizno, islamske vjere – u svijetu u kojem živimo provode i neki od najneljudskijih zločina. Da ne bude zabune: za ovog autora potpuno je neprihvatljivo svako poistovjećivanje bilo koje vjere s njenim najekstremnijim predstavnicima kao što je neprihvatljivo i podizanje vjere i njenih ovozemaljskih službenika na pijadestal bezgrešnosti.

Da nije tako – ne bi se pod okriljem religijske čistote u našem vremenu izrodio najnazadniji talibanski režim u Afganistanu, niti bi fanatične samoubice vukle za sobom u smrt stotine potpuno nedužnih – nerijetko čak i pripadnika njihove vjere (kao u Iraku, Alžiru ili Pakistanu) - niti bi, da se ne udaljavamo od Bosne, nekakvo vijeće za fetve u odgovorima na pitanja zabrinutih građana pravilo perfidnu razliku između samoubistva kao sebičnog čina i “samoubistva na Allahovom putu” koje je uzor pravedničkog žrtvenišstva, niti bi se po svijetu osuđivali na smrt, ubijali ili progonili oni koji kritički razmišljaju, pišu ili govore čak i o najsvetijim vrijednostima. Najgorljiviji čuvari islama na taj način nanose mu nepopravljivu štetu.

Demokratski svijet je dileme o odnosu vjerskog i državnog razriješio prije više od dva stoljeća: američki ustav je podigao “zid odvajanja” propisujući da Kongres ne može ni propisati obavezujuću religiju ni zabraniti praktikovanje bilo koje vjere; francusko iskustvo štiti i crkvu od države i državu od crkve; tursko – iako u zemlji sa gotovo isključivo muslimanskim stanovništvom – takođe povlači crtu između vjerskog i javnog.

Drugačiji model nude Saudijska Arabija, Iran i Vatikan u kojima vjersko poglavarstvo vodi i državne poslove. Praktikovati do podne sekularizam a popodne islamizam jednostavno – nije moguće.